.webp){kind=icon}
Ono na što se u Srbiji tek čeka, u Hrvatskoj je već riješeno – bivši premijer Ivo Sanader pravomoćnom je presudom osuđen za kriminal tijekom privatizacije INA-e. Kako je tekla privatizacija naftne industrije u Adria regiji?
U studenom 2011. godine Hrvatski sabor donio je odluku da je privatizacija Industrije nafte (Ina) 2003. godine bila sporna i štetna za interese Republike Hrvatske. U Srbiji se rasprave o privatizaciji Naftne industrije Srbije (NIS) još uvijek vode, a dogovor o prodaji većinskog vlasničkog udjela ruskoj državnoj kompaniji Gazprom Neft potpisan je sada već daleke 2008. godine. Obje privatizacije sporne su na svoj način, ali su ujedno pokazatelji funkcioniranja i povezanosti jedne kasne tranzicijske strukture politike i ekonomije na zapadnom Balkanu.
Svi su isti
Kao i obično u našoj regiji, u pozadini su geopolitika, interesi takozvane "visoke politike", ali i strančarenje, stranački i dužnosnički džepovi koji jedva čekaju da se popune. Najzanimljiviji dio analize ovih dviju privatizacija svakako je činjenica da one nisu proizvod samo jedne garniture vlasti ili jedne stranke. U pitanju je čitav lanac, pa otuda i spomenuta struktura stranaka i njihovih istaknutih članova koji, naravno, usput obavljaju i državničke dužnosti, ali o tom potom. Privatizacija srpskog NIS-a započela je tijekom vlade konzervativnog euroskeptika Vojislava Koštunice, a završena je krajem 2008. godine, u mandatu vlade umjerenog liberala Mirka Cvetkovića, koji je svoju poziciju dugovao tadašnjem lideru Demokratske stranke Borisu Tadiću.
Prethodno su i Tadić i Koštunica putovali u Moskvu na sastanak s Putinom i Medvedevom, koji su tada izvodili svoj tango zamjene funkcija predsjednika i premijera. Koštunica je prvo obećao "blagodati svim građanima Srbije" od predaje srpske energetske infrastrukture ruskoj državi, to jest Putinu, pa je izgubio izbore. Poslije njega došao je Tadić i zahvalio se Rusiji što je podržavala Srbiju "u svim principijelnim pitanjima međunarodne politike", pa je i on izgubio izbore. Putin, eto, nije mogao izgubiti izbore jer nije imao protukandidata, ali je u posljednjih godinu dana izgubio mnogo više. Toliki su njegovi gubici da ove izjave sada davno zaboravljenih Koštunice i Tadića zvuče smiješno i promašeno.
Činjenica je, međutim, da su formalno i lijevi i desni dio političke scene Srbije nekim čudom bili jednoglasni po pitanju privatizacije NIS-a. Svaki sastav Vlade i Skupštine Republike Srbije potvrđivali su ovaj dogovor, koji nije imao samo ekonomski, nego i politički značaj, kako je u to vrijeme govorio tadašnji liberalni ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić: "Strateško partnerstvo Moskve i Beograda i Srbiju čini spremnijom za suočavanje s izazovima koji su pred njom." NIS je privatiziran kad je vlasnik 51 posto dionica kompanije postao ruski Gazprom Neft, po cijeni od 400 milijuna eura, uz obvezivanje ruske državne kompanije na investiciju dodatnih 500 milijuna eura u modernizaciju Rafinerije Pančevo, a potpisani međuvladin sporazum Srbije i Rusije podrazumijevao je i izgradnju plinovoda Južni tok kroz Srbiju i podzemnog skladišta plina u Banatskom Dvor.
Prodaja zbog Kosova
Promatramo li stvari s točke gledišta visoke politike, NIS je Rusiji predan za blokiranje ulaska Kosova u Ujedinjene narode i druge međunarodne organizacije, a Srbija je Putinu dala veliku polugu utjecaja na zapadnom Balkanu. Petnaest godina kasnije, Rusija ne može ispunjavati svoj dio političke nagodbe – Kosovo je sve "neovisnije", a pomoć Rusije donosi više štete nego koristi. Međutim, ruska država nastavlja kontrolirati plinsko tržište na zapadnom Balkanu sve dok Srbija ne završi vezu s Bugarskom i dobije pristup azerbajdžanskom prirodnom plinu i ukapljenom plinu iz drugih izvora. Možda se tada u Srbiji dogodi ono što se dogodilo u Hrvatskoj – preispitivanje privatizacije NIS-a. Jedina službena istraga državnih tijela Srbije u tom pravcu već je bila pokretana 2014. godine – kada je Putin prvi put napao Ukrajinu, ali završena je bez rezultata jer politički trenutak nije bio pogodan i Zapad ipak nije prekinuo političke i ekonomske veze s Rusijom.
Hrvatska je imala sreću u nesreći što se ortački dogovori njena rukovodstva nisu mogli sakriti iza visoke politike, Hrvatska nema svoje Kosovo iza kojeg bi skrivala sporne i štetne privatizacije. Ono na što se u Srbiji tek čeka, u Hrvatskoj je već riješeno – bivši premijer Ivo Sanader pravomoćno je osuđen na 18 godina i osam mjeseci zatvora za tri odvojena slučaja korupcije. Zbog prijestupa tijekom privatizacije Ine, Sanader je punopravno osuđen na šest godina zatvora, što je potvrdio Vrhovni sud Hrvatske. Međutim, privatizacija Ine možda jest završena 2009. godine, kada je na vlasti bila Sanaderova Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), ali je započeta 2003. godine, kada je na vlasti u Hrvatskoj bila Socijaldemokratska partija (SDP) Ivice Račana. Slično kao u Srbiji, zakulisni dogovori sa stranim investitorima nadilazili su stranačke razlike i tradicionalnu podjelu na lijeve i desne, nacionaliste i umjerene.
Slučaj Ina
Dio po dio, Ina je komadana i rasprodavana - dio već u prvom naletu izravno naftnoj kompaniji Magyar Olaj- és Gázipari (MOL), a ostatak kroz podjelu manjinskih paketa dionica građanima, koje je mađarska korporacija zatim otkupljivala. MOL je uvećanjem svojega dioničarskog udjela ostvarivao i sve veći utjecaj na upravnu strukturu tvrtke. Slično je bilo i u Srbiji, kada je dio dionica predan građanima kako bi im donosio minimalnu dobit i gotovo sigurno bio prodan Rusima. Razlika je bila u tome što ruske državne kompanije nisu dovoljno taktične za suptilno uvećavanje svojega dioničarskog udjela u razdoblju od nekoliko godina, već većinski vlasnici preferiraju postati izravno i odmah, a ostalo pokupiti kao bonus.
U hrvatskom slučaju teže je bilo sakriti ortačke vidove privatizacije jer u tome nije bilo visoke politike. Mađarski MOL zapravo nije mađarski, većinski ga ne posjeduje mađarska država, već privatni investitori, tako da je njegova ekspanzija bila naprosto stvar profita – kapitalizam, ništa osobno. Privatizacija NIS-a nikada nije bila samo pitanje ekonomije ili korupcije, to je bila geopolitika, koja nam se od 2022. godine svima obrušava na glavu. MOL se širio na Hrvatsku, Slovačku i Sloveniju, gdje je 2021. godine otkupio sve benzinske crpke austrijske kompanije Österreichische Mineralölverwaltung (OMV) – 120 benzinskih postaja za 300 milijuna eura.
Zapravo, MOL se prilikom pokušaja neprijateljske akvizicije od OMV-a, čiji je najveći pojedinačni dioničar austrijska država, 2007. godine sukobio s ruskim interesima u Središnjoj Europi. Nakon tog neuspješnog pokušaja preuzimanja i nakon što je Europska komisija stala iza mađarske kompanije, OMV je oko 21 posto dionica prodao ruskoj regionalnoj energetskoj kompaniji Surgutneftegaz, čija vlasnička struktura nije u potpunosti poznata, a koja je dugo vremena igrala igru privatnog poduzeća kako bi zapadne kompanije, poput OMV-a, s njom mogle nesmetano poslovati. Na kraju je mađarska država vodila žestoku borbu za vraćanjem kontrole nad tim paketom dionica, u čemu je kroz zalaganje mađarskog premijera Viktora Orbána, koji nije tako olako ruskoj državi htio prepustiti kontrolu nad mađarskom energetikom, uspjela.
Zaključno možemo istaknuti kako je račun transparentniji što je manje zamagljen tobožnjim nacionalnim interesom. Srpske ljevica i desnica predale su NIS Putinu kunući se u Kosovo, čime su uspjele obraniti tu privatizaciju koja se danas dovodi u pitanje isključivo zbog ruskog pada, a ne zbog nekih unutarnjih promjena u Beogradu. Hrvatska je svoju naftnu industriju jednostavno prodala, stvar je bila i ostala u novcu, toj temi vraćale su se različite političke opcije, lideri, pa i samo društvo. Tu je lakše bilo razotkriti istinsku, ortačku prirodu te privatizacije, a da pritom nije mogla biti poništena. U Srbiji je to bilo nemoguće jer se ortačka privatizacija NIS-a odlično uklopila u dnevnu politiku stjecanja glasova. Tako je odgovarala svakoj garnituri, a možemo pretpostaviti da su se i Putinovi oligarsi znali odužiti svojim balkanskim ortacima.
Tekst prevo Daniel Pavlović.
