Beogradska tragedija od koje svi strepe

U društvu se potiskuje kreativnost, a ne potiču se isticanje i originalnost. Otud i vjerovanje da se klin klinom izbija, da se nasilje može smanjiti još većim nasiljem. Stop nasilju!

Beograd su početkom svibnja pogodila dva strašna zločina – prva pucnjava u školi na Balkanu u stilu američkog Columbinea i masakr u Mladenovcu koji je počinio naoružani mladić od ranije poznat policiji. Zločin počinjen u beogradskoj Osnovnoj školi Vladislava Ribnikara izazvao je kolektivni šok i strah u Srbiji, ali i Adria regiji, što potvrđuje i činjenica da su dan žalosti tim povodom proglasile i susjedne države Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Čak je i zasjedanje Europskog parlamenta počelo minutom šutnje u znak sjećanja na nevine žrtve tih dvaju masovnih ubojstava.

Trinaestogodišnji dječak pištoljem je usmrtio osmero svojih vršnjaka i školskog zaštitara, te ranio još šestero djece i profesoricu povijesti. 

Zločin koji se sljedećeg dana dogodio u selu pokraj mjesta Mladenovac, koje administrativno pripada gradu Beogradu, nije u izravnoj vezi s ubojstvima u školi. Moguće je, dakako, da je tome doprinijelo opće ozračje napetosti i straha, ali je taj zločin počinio dvadesetjednogodišnji mladić i ranije privođen zbog nedopuštenog posjedovanja oružja, a tijekom policijske istrage u njegovoj su kući, osim vatrenog oružja, pronađene i četiri ručne bombe. Za razliku od pucnjave u školi, ubojstva mladih u Mladenovcu dogodila su se u ranim jutarnjim satima s četvrtka na petak kao rezultat svađe između budućeg ubojice i njegovih prijatelja koji su roštiljali na otvorenom. On je ondje otvorio paljbu na skupinu ljudi, a potom je, nakon što su popustile sve kočnice, sjeo u svoj automobil i iz iste automatske puške pucao po prolaznicima koji su mu se zatekli na putu. Te je noći ubio osmero ljudi.

Ova dva okrutna zločina potaknula su široku raspravu u srpskom društvu, ali i u susjednim zemljama. Prije svega, ističe se društveni fenomen prema kojem je društvo gotovo posve uvjereno u to da se pucnjave u školama događaju isključivo na Zapadu, točnije u Sjedinjenim Američkim Državama. Dakle, osnovni je problem upravo u uvjerenju da problema nema, da su oni negdje drugdje i da su društva na Balkanu imuna na takve pojave. S obzirom na podjelu društva na tradicionaliste i moderniste, koja nije prisutna samo u Adria regiji, nego u cijeloj zapadnoj civilizaciji kojoj pripadamo, podijeljene su i društvene osude o tome tko je krivac za zločin u školi.

Tradicionalisti su imali spreman odgovor – krive su "zapadne vrijednosti". Isto je izjavio i ministar obrazovanja u Vladi Republike Srbije Branko Ružić, koji je samo nekoliko dana kasnije pod pritiskom javnosti bio prisiljen podnijeti ostavku. Uz brojne komentare na društvenim mrežama, čak su i domaći medijski portali objavili nekoliko intervjua s psiholozima "starog kova" za koje je "batina došla iz raja". Prema tradicionalistima, dječak je pucao u svoje prijatelje jer roditelji više ne smiju fizički kažnjavati djecu, a učitelji su ostali bez mogućnosti drakonskog kažnjavanja učenika. Dakako, bilo je tu i nagađanja da dječaku ubojici i njegovoj obitelji nedostaje vjere, iako se ništa ne zna o njihovu vjerskom svjetonazoru. Načelno, tradicionalisti su predložili jednostavno rješenje, otprilike ovako – batina u lijevoj ruci, a Biblija u desnoj ruci učitelja, odnosno roditelja.

Bloomberg Businessweek Adria

Modernisti su imali suprotno shvaćanje – uzroke su vidjeli u otvorenom veličanju osuđenih ratnih zločinaca (mural generala Ratka Mladića nalazi se samo 200 metara od škole Vladislava Ribnikara), te u sve prisutnijem obiteljskom nasilju, zapravo u nedostatku "zapadnih vrijednosti" koje spominju tradicionalisti.

Ove dvije strane naprosto različito tumače te vrijednosti – ono u čemu modernisti vide slobodu da svatko bude ono što jest sve dok time ne ugrožava slobodu drugih, tradicionalisti vide raspad kolektiviteta. Jedni vide osobnu slobodu kao pozitivnu snagu, dok je drugi vide kao destruktivni element koji treba ograničiti postojanjem kolektivnog morala. Možda prirodu zločina dječaka iz Ribnikara nije moguće objasniti nijednom od ovih teorija i u njegovu ponašanju presudnu ulogu ima metafizičko zlo koje je zadavalo glavobolje i mnogim filozofima i piscima.

Pa ipak, promatrajući ovo naše tipično balkansko društvo iz perspektive šire od jednog zločina, koliko god on bio užasan, dolazimo do gore opisanih nepremostivih podjela, čiji jaz postaje sve dublji. Riječ je o višestruko spominjanim vrijednosnim podjelama koje tresu američko društvo, a koje Balkanci vide samo u filmovima i lažnim vijestima s opskurnih portala ili podcastova. Tako je i u Srbiji započela rasprava o posjedovanju oružja, a s njom i dobro poznati argumenti američkih republikanaca i demokrata. Modernisti su tražili da se ograniči trgovina oružjem, te da se pokrene kampanja za suzbijanje posjedovanja ilegalnog oružja. Tradicionalisti su, na tragu republikanaca, isticali da je nošenje oružja "srpska tradicija" (kao da naoružanje u doba okrutnosti i bezakonja, koje je prethodilo modernom svijetu, nije bila tradicija svakog europskog naroda). Uostalom, liberalna oporba pokrenula je prosvjede čiji zamah tek dolazi, ali im je ishod neizvjestan.

Osim reakcija društva, prema kojima se svako društvo na Balkanu može s nečim poistovjetiti, reagirala je i država, odnosno vlada. Odlučila se za strategiju kojom se koriste vlade na Zapadu kada se suočavaju s terorističkim napadima. Možemo je nazvati strategijom "željezne šake". Obećana je kampanja oduzimanja ilegalnog oružja – koja je u svakom slučaju pozitivna i trebala je biti provedena mnogo ranije, ali umjesto pedagoško-psihološkog jačanja obrazovnog sustava, odlučeno je da se težište novih mjera stavi na školske policajce. Tako ćemo, umjesto prepoznavanja problema i brige za djecu koja emocionalno i psihički pate, uvesti na Balkanu dobro poznatu policijsku palicu. Fantazija tradicionalista o fizičkom i duhovnom nasilju nad djecom, a s ciljem suzbijanja nasilja, nije sasvim ispunjena, ali nije ni daleko od toga.

Bloomberg Businessweek Adria

Balkan je toliko dugo u krvavom krugu osvete da se već i pri samoj pomisli na zločin uvijek nastoji odgovoriti istom, ako ne i težom mjerom. Tako je bilo i u srpskom slučaju, pa nije za očekivati da bi i druga društva i vladajuće skupine na Balkanu u istim okolnostima govorila i reagirala mnogo drukčije.

Priču smo započeli šokantnim zločinom, ali je završavamo promišljanjem slobode pojedinca. Jesu li društva na Balkanu spremna za ljude koji se izražavaju bez javne osude, za škole u kojima djeca stječu znanje kroz praktičnu igru, i to ne za ocjene, već za budući život samostalnih pojedinaca. Jesu li, naposljetku, društva na Balkanu spremna stvarati, a ne uništavati? Trenutačna javna rasprava upućuje nas na odgovor da nisu. Stoga nisu spremna ni za demokratski politički sustav ni za slobodno tržište. Kreativnost se potiskuje, ne potiče se isticanje i originalnost. Otud želja za školom-tamnicom, otud uvjerenje da se klin klinom izbija, da se nasilje može smanjiti još većim i jačim nasiljem. Možda je osnovna pouka ove tragedije da još nismo spremni za modernost i da se uopće ne krećemo u dobrom smjeru

Iskrena sućut svima pogođenim ovim tragičnim događajima.