Agresivni ekonomski nacionalizam u modi je u Washingtonu. Pozivi "Učinimo Ameriku ponovno velikom" (engl. Make America Great Again – MAGA) dolaze iz Bijele kuće, a u mnogim dijelovima zemlje isti se slogan može pročitati na sveprisutnim crvenim kapama. Iako točni obrisi ovog programa ostaju nejasni, on uključuje naglo povećanje carina u korist domaćih industrija i čudne neokolonijalne lukave planove koji uključuju Grenland, Panamu i Kanadu, zatim prijedloge o vladinom preuzimanju vlasničkih udjela u privatnim tvrtkama te napore predvođene Washingtonom za osiguranje pristupa sirovinama. Čini se kako "Učiniti Ameriku ponovno velikom" zahtijeva ogromnu državnu intervenciju, i to ne samo namjernu politizaciju tržišta već i osobne savjete predsjednika o tome kako upravljati određenim tvrtkama. ("Razgovarao sam s @CocaColom o korištenju PRAVOG šećera od trske u Coca-Coli u Sjedinjenim Državama", izjavio je Donald Trump u Instagram objavi u srpnju.)
Koliko god mnogi promatrači smatraju ove politike uznemirujućima, one nisu u potpunosti nove. Uzmimo za primjer protekcionizam; tarife i druge vrste uvoznih barijera bile su stalna obilježja kapitalizma tijekom cijele njegove povijesti. Kada se Britanija industrijalizirala u 18. stoljeću, donijela je brojne zakone kako bi izbacila jeftinije, vrhunske indijske tekstile iz svojih trgovina. Slično tome, kada je u SAD-u u 19. stoljeću počela intenzivna industrijalizacija, ona se događala iza visokih carinskih "zidova". Kako bi uvoz zamijenile domaćom proizvodnjom, protekcionizam su prihvatile nove samostalne države u Africi, Bliskom istoku i dijelovima Azije kroz uzastopne valove dekolonizacije od 1940-ih do 1960-ih.
Ni državno vlasništvo nad korporacijama nije presedan. Mnogi teškaši u eri nakon Drugog svjetskog rata, od francuskih banaka do njemačkog Volkswagena, preko američkog AT&T-ja pa do njegovih zrakoplovnih tvrtki, bili su ili u državnom vlasništvu ili pod snažnom kontrolom vlada. Od kraja 19. stoljeća pa nadalje, uobičajeni su bili i napori da se robni lanci ugrade unutar nacionalnih, odnosno carskih granica (ako se s tim nikada prije niste sreli, "robni lanac" je izraz koji ekonomisti koriste za skraćivanje različitih faza u proizvodnji, distribuciji i potrošnji određenog materijala). Europska zavist na gotovo potpunu samodostatnost Amerike bila je jedan od razloga zašto se nastojalo osvojiti više teritorija i integrirati ih u imperijalnu ekonomiju.
Iako ekonomske politike Trumpove administracije jesu odraz povijesti kapitalizma, one i dalje predstavljaju oštar prekid s posljednjih pet desetljeća vladavine neoliberalizma. Ovaj ekonomski poredak pogodovao je slobodnoj trgovini, globalnim robnim lancima, omogućujući slobodno kruženje kapitala svijetom, a ograničavajući demokratsko uplitanje u kreiranje ekonomske politike. Sažeto rečeno riječima profesora teologije Harveyja Coxa, neoliberalizam je učinio "tržište bogom". S vremenom je i neoliberalizam izazvao ogromne nejednakosti i intenzivno političko protivljenje, postavljajući time temelje za trumpizam.
Fotografija: Watson/AFP/Getty Images
MAGA, zaštitni znak ekonomskog nacionalizma vodeći je projekt otpora neoliberalizmu. Međutim, bez obzira na to uživaju li Amerikanci u ovom obratu događanja ili ne, trebali bi zastati i razmisliti što se dogodilo posljednji put kada su ovakve politike prevladale – svjetski ratovi, najteža ekonomska kriza 20. stoljeća i uspon autoritarnih režima diljem svijeta.
Kako bismo mogli razumjeli genezu tog ranijeg trenutka, moramo se vratiti u kasno 19. stoljeće, u doba razvoja golemih čeličana, rudnika, željezničkih sustava i kemijskih postrojenja diljem industrijskih središta svijeta, potpomognutog elektrifikacijom. Čitava društva postala su ovisna o industrijskoj proizvodnji za svoje bogatstvo, društvenu stabilnost i vojnu snagu, dočim je zabrinutost zbog dostupnosti roba, radne snage i tržišta zahtijevala što hitnije rješenje. Otvarala su se brojna pitanja poput onog o svrsi napredne tekstilne industrije sa stotine tisuća zaposlenih radnika, a bez sigurne raspoloživosti pamuku, ili o svrsi ogromnih ulaganja u čeličane, a bez ugljena i željezne rude u pećima, ili pitanja o održivosti sve produktivnijih industrija, a bez zajamčenih tržišta za plasman svojih proizvoda.
Vlasnici kapitala i državnici bili su unisoni u donošenju zaključka kako njihova brzo industrijalizirajuća gospodarstva trebaju sirovine, radnike i potrošače koje zasigurno ne mogu osigurati oslanjajući se na postojeća tržišta jer bi to bilo previše rizično. Godine 1897. u Njemačkom nacionalno-socijalnom udruženju, liberalnoj stranci koja se kratko zadržala na političkoj sceni, teritorijalno širenje Njemačke smatralo se neminovnim jer je zemlja "za život" trebala zajamčen pristup "pšenici, ulju, pamuku" i drugim resursima. Walther Rathenau, čelnik njemačkog elektroenergetskog konglomerata AEG, upozorio je kako se "brzo približava vrijeme kada na tržištima više neće biti dobrovoljne razmjene prirodnih resursa, a žestoko osporavana primarna dobra poput nalazišta željezne rude jednog će dana vrijediti više od bojnih brodova."
Sve glavne industrijske sile izuzev Velike Britanije povećale su trgovinske barijere. Tako se uvođenjem McKinleyjeve tarife 1890. u SAD-u, Mélineove tarife 1892. u Francuskoj i sličnim zakonima u Njemačkoj i Italiji, nastojalo zaštititi domaću industriju od jeftinijih i boljih proizvođača drugdje. Do 1913. prosječne tarife na proizvedenu robu uvezenu u Francusku iznosile su otprilike 20 posto, u Italiju 18 posto; u Njemačku 13 posto; a u SAD zapanjujućih 44 posto. Logika je bila jednostavna – što je industrija neke zemlje zaštićenija, to je zemlja prosperitetnija.
Vladini i poslovni čelnici također su vjerovali kako sirovine treba što više dobavljati iz domaćih izvora. Međutim, kada su domaće zalihe postale nedostatne, kolonijalna ekspanzija smatrana je rješenjem, i to ne samo za robu već i za povećani pristup radnoj snazi i tržištima. Francuski kolonijalni birokrat napisao je iz Dakara: "[Ka]ko bismo oslobodili naše industrije opasnog jarma stranih sila, okrećemo se našim kolonijama."
Fotografija: DigitalGlobe/Getty Images
Nijedna zemlja nije bila uspješnija od SAD-a u ograničavanju svog gospodarstva poslovanjem samo u okvirima nacionalnih granica. Tako strogim ograničenjima čak su izazvali zabrinutost kod europskih promatrača koji su stali ukazivati na „američku prijetnju“, odnosno na ekonomsku dominaciju SAD-a koja ugrožava gospodarsku dobrobit njihovih zemalja. Globalna trgovina bila je od manje važnosti za Ameriku fin de sièclea. Od 1890. do 1914. vrijednost izvoza SAD-a u prosjeku je činila samo 7,3 posto bruto nacionalnog proizvoda, a uvoz 6,6 posto. Potom je uslijedio val europske kolonijalne ekspanzije, uspostavljajući kontrolu nad gotovo cijelim afričkim kontinentom i dijelovima Azije.
Kako je ekonomski nacionalizam jačao, tako su se razvijale političke napetosti koje su kulminirale Prvim svjetskim ratom. Njemačke ambicije za potlačivanjem svojih europskih susjeda i kolonijalne pretenzije bile su uvelike potaknute željom kako osigurati ekonomske uvjete potrebne za nastavak brzog razvoja. Među mnogim njemačkim industrijalcima koji su za vrijeme rata podržavali imperijalističku ekspanziju Drugog Reicha bila je obitelj Röchling, vlasnici goleme čeličane Völklingen u zapadnom dijelu zemlje. Članovi obitelji izradili su detaljne planove za pripajanje francuskih i belgijskih teritorija, s ciljem integracije ugljena i željezne rude u nacionalnu industrijsku bazu kao i u vlastito poslovanje. Rat i ekonomski nacionalizam nisu samo išli ruku pod ruku, već je rat sam po sebi bio oblik ekonomskog nacionalizma.
Nakon rata, nijedna sila nije preuzela odgovornost za reguliranje globalnog gospodarstva, ulogu koju je u prošlom stoljeću imala, sada ratom oslabljena, Velika Britanija. Tijekom 1920-ih, američke financije preuzele su ulogu Londona kao globalnog zajmodavca, dajući ogromne kredite Europi, Latinskoj Americi i Aziji. Međutim, američki čelnici nisu uviđali kako se krhka ravnoteža mora održavati kupnjom robe iz zemalja u koje se izvozio kapital. Umjesto toga, uvedene su Izvanredne i Fordney McCumber tarife kojima se ograničio američki uvoz, stvarajući neke od uvjeta koji su u konačnici doveli do "Crnog utorka" 1929., označivši tako početak Velike depresije.
Kada se globalno gospodarstvo urušilo, ekonomski nacionalizam ponovno je određivao politike vlada. Trgovinske barijere su se povećale diljem svijeta, uključujući i SAD, gdje je donošenje Smoot-Hawleyjeva zakona o tarifama 1930. povećalo carine do ekstrema. Čak je i Ujedinjeno Kraljevstvo, do tog trenutka poznato kao svjetionik slobodne trgovine, počelo uvoditi tarife na proizvedenu robu. Fašističke vlade, prvo u Italiji, zatim u Njemačkoj i drugdje, težile su autarkiji – potpunoj ekonomskoj samodostatnosti. Dočim je autoritarni Japan krenuo je u stvaranje "Velike istočnoazijske sfere zajedničkog prosperiteta", ekonomskog bloka osmišljenog kako bi oslobodio zemlju ovisnosti o globalnom tržištu. Slične namjere imala je i Njemačka invazijom na Poljsku i druge teritorije na istoku kao i Italija širenjem na prostor Afrike, stvoriti samodostatne imperijalne zone. Ovakvim su potezima, kao što dobro znamo, izazvali još jedan svjetski rat koji je rezultirao neviđenim razaranjima.
Razumljivo je kako se kapitalizam promijenio od sredine 20. stoljeća. Međutim, vlasnici kapitala i kreatori politika diljem svijeta i dalje su zabrinuti zbog otežanog pristupa sirovinama i tržištima tako i zbog zaštite domaće industrije. Kina, primjerice, ograničava izvoz ključnih rijetkih minerala, a SAD ograničava izvoz naprednih računalnih čipova u Kinu, dočim Meksiko i Europska unija postavljaju barijere uvozu električnih vozila kineske proizvodnje. Geostrateški čimbenici i vojna spremnost od krucijalne su važnosti u donošenju ovakvih odluka, baš kao što su to bili i prije jednog stoljeća.
Jedna od najvažnijih lekcija iz tih katastrofalnih desetljeća bila je potreba za novim međunarodnim ekonomskim poretkom. U konačnici, taj novi poredak kontroliranih tečajeva, strogih financijskih propisa i institucija poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke stvoren je pod vodstvom SAD-a. No dok se SAD udaljava od takvog poretka, a razlog tome je prihvaćanje agende "Amerika na prvom mjestu", možda bismo se trebali prisjetiti kamo nas je takav pojačani ekonomski nacionalizam doveo prošli put.
Dok današnji desničarski populistički pokreti slave jedni druge, povijest nam govori da će se prije ili posije ekstremni nacionalisti okrenuti jedni protiv drugih. Njihovi će se interesi neizbježno sukobiti, jer u osnovi oni globalne interakcije vide kao igru s nultom sumom, pristup koji ne zvuči obećavajuće za globalni mir i prosperitet.
.webp){kind=icon}
