U veljači ove godine u prepunom Ovalnom uredu, predsjednik Donald Trump predstavio je plan za stvaranje jedne od najvećih strateških zaliha kritičnih minerala u povijesti, pod nazivom projekt Trezor. Zaliha u koju će biti uloženo 12 milijardi dolara (10,3 milijarde eura) javnog i privatnog kapitala činili bi desetci elemenata kako "američke tvrtke i radnici ne bi nikada doživjeli posljedice bilo kakve nestašice", rekao je Trump. A potpisivanju ove odluke prisustvovali su glavna izvršna direktorica tvrtke General Motors Mary Barra i osnivač tvrtke Ivanhoe Mines, Robert Friedland.
Od stvaranja rezervi žitarica do skladišta goriva tijekom hladnog rata, pitanje zaliha tradicionalno su bile strateške odluke vlada, donošene u svrhu zaštite od gladi ili kao mjera opreza za očekivani rat. Bijela kuća predstavila je plan već uvriježenim izjavama, a Trump ga je usporedio sa Strateškim naftnim rezervama stvorenima 1970-ih nakon naftnog embarga kako bi se SAD zaštitio od šokova u opskrbi. Međutim, za metale korištene za robu široke potrošnje poput bakra, 12 milijardi dolara (10,3 milijarde eura) neće biti dostatno za zaštitu zemlje od ozbiljnih tržišnih poremećaja, a za one minerale koji se nalaze puno rjeđe moglo bi biti dovoljno veliko koliko je potrebno za utjecanje na tržišta, ako ne i za njegov poremećaj.
Za razliku od naftnih rezervi, kojima više ili manje upravlja savezna vlast kao fondovima za krizne situacije, projekt Trezor u svoje djelovanje uključuje privatni sektor, dajući time veću ulogu zalihama da pored uobičajenog odgovora na krizu utječu i na svakodnevno funkcioniranje civilnog gospodarstva. Naime, banke i investicijski fondovi uložit će oko dvije milijarde dolara (1,75 milijarde eura), a industrijski korisnici poput GM-a, Boeinga i Googlea dali su službeno obećanje o kupnji raznih materijala. Isto tako, planirano je kako će trgovci i logističke tvrtke biti zaduženi za dobavu i transport te skladištenje minerala, vjerojatno na raznim lokacijama diljem SAD-a, iako detalji još nisu finalizirani. Sve u svemu, projekt manje nalikuje uvriježenom konceptu stvaranja zaliha, a više poput tržišta sponzoriranog od države.
John Jovanović opisuje ovu rezervu kao "jedinstveno američko" rješenje za zaštitu proizvođača svih veličina u eri sve nestabilnijih političkih i ekonomskih saveza. "Gomilanje zaliha, bilo kao koncept bilo kao taktika ili, ako hoćete, kao strateški pristup, nije novost. Međutim, vjerujemo kako smo zauzeli vrlo nov, inovativan pristup“, rekao je, prošle godine imenovan, predsjednik američke banke za financiranje izvoza EXIM preko koje će Washington osigurati 10 milijardi dolara (8,57 milijardi eura) javnog kapitala za projekt Trezor.
Ovo reinterpretiranje upućuje na dublju promjenu u načinu na koji vlade gledaju na globalizaciju. Od kraja hladnog rata, veći dio Zapada tretirao je zalihe kao skupe relikvije, zastarjele uslijed pojave međusobno povezanih lanaca opskrbe 21. stoljeća. Međutim, ova percepcija u posljednjih nekoliko godina polako iščezava u svijetu ekonomije. Osvjedočili smo se u kojoj je mjeri pandemija bolesti COVID-19 poremetila brodarske mreže otkrivajući krhkost globalne trgovine, kao i kako su ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku ugrozili protok energenata i roba.
Osobito smo mogli osjetili posljedice rastuće napetosti s Kinom s obzirom na to da dominira preradom rijetkih minerala, ključnih za cijeli proizvođački sektor – od borbenih zrakoplova do pametnih telefona, a poznato je kako je u pregovorima koristila ovu svoju poziciju većim ograničenjima na izvoz. Za posljedicu smo imali pojačanu zabrinutost kod predvodnica ekonomije Zapada i njihovo ubrzano djelovanje u izgradnji strateških rezervi dok su se s druge strane ekonomski savezi raspadali. Helen Amos, analitičarka roba u BMO Capital Markets, situaciju je opisala na sljedeći način: „Nalazimo se u ovom razdoblju stvaranja i gomilanja zaliha što je uvelike povezano s globalnom fragmentacijom, dok iranski sukob samo dodatno potiče razvoj situacije u tom smjeru.“
U tom kontekstu, projekt Trezor, za koji Jovanović očekuje da će ove godine početi prikupljati minerale, ne izgleda kao jednokratni eksperiment. Zamišljen je kao aktivan alat vođen potražnjom, odnosno kao alat sa svrhom ublažavanja poremećaja u opskrbi, održavanja proizvodnje, pa čak i kao potpora u financiranju novih nalazišta rijetkih minerala, a čime zapravo nestaje granica između uloga javnih i privatnih institucija. Naime, gomilanje zaliha počinje istovremeno djelovati kao mehanizam osiguranja za industriju i kao instrument industrijske politike. Razvoj situacije direktorica programa kritičnih minerala u Centru za strateške i međunarodne studije, istraživačkoj skupini za politiku u Washingtonu, Gracelin Baskaran, opisuje riječima: "Zapravo mislim da je ova odluka jako zakašnjela. Razvijamo zalihe ekonomske sigurnosti, dok istovremeno razvijamo nacionalne zalihe sektora obrane."
U ovakvoj situaciji, odluka o tome kada kupiti, pustiti u prodaju ili nadopuniti zalihe bit će ključna. U osnovi je riječ o raspodjeli rizika, jer tko će biti odgovoran za gubitke ako cijene padnu nakon kupnje. Bez jasnih pravila, sustav bi na kraju mogao koštati vladu milijarde dolara. Iz prošlosti pamtimo epizodu poput one kada je SAD prodajom kobalta nakon hladnog rata utjecao na pad cijena, a danas nas europski proizvođači upozoravaju kako bi gomilanje zaliha moglo potaknuti njihov rast. Nije uputno zanemariti također povijesnu činjenicu o poteškoćama SAD-a u postizanju bliske koordinacije vlade i industrije, a koje ovaj model također zahtijeva. Isto tako, Thomas Matthews, analitičar u konzultantskoj tvrtki CRU Group ističe: Uvijek postoji potencijal da gomilanje zaliha poremeti tržište. Dok se stvaranje dodatnih poremećaja čini manje vjerojatnim – ako se kupnja materijala događa postupno tijekom određenog razdoblja, umjesto nabavom velike količine u razdoblju krize.
Osim toga, izračun troškova dramatično se međusobno razlikuje za 60 rijetkih minerala obuhvaćenih projektom Trezor. Naime, prema tumačenjima stručnjaka konzultantske tvrtke Wood Mackenzie samo bi održavanje hitnih zaliha bakra i aluminija u visini od 60 dana dnevnog neto uvoza stajalo 9,5 milijardi dolara (8,15 milijardi eura) čime bi se efektivno iscrpilo više od tri četvrtine proračuna zaliha. S druge strane, SAD bi mogao osigurati mjesečnu opskrbu nekoliko strateški važnih "manjih metala" s relativno niskim troškovima. Primjerice, za grafit bi troškovi iznosili oko devet milijuna dolara (7,72 milijuna eura), ili za bizmut milijun dolara (857,5 tisuća eura), odnosno 14 milijuna dolara (12 milijuna eura) za indij. Isto tako, iz Wood Mackenzieja saznajemo kako bi se 60-dnevna zaliha rijetkih zemnih elemenata mogla nabaviti za oko 131 milijun dolara (112,4 milijun eura).
Bloomberg
Među ostalim, rijetki metali nose sa sobom i vlastite rizike. Naime, nekima se slabo trguje, a njihovom proizvodnjom dominira Kina, što znači kako bi SAD kupnjom takvih metala, koliko god takve nabave bile skromne, mogao apsorbirati znatan udio globalne ponude i tako utjecati na rast cijena te zakomplicirati nabavu. Dakle, potencirao bi nastanak upravo one slabosti tržišta koju projekt Trezor treba ublažiti. Jednako mišljenje ima i Tomasz Nadrowski, portfeljni menadžer u Amvest Capitalu, kada kaže: "Ako nabavljate materijal iz Kine kako biste smanjili dugoročnu ovisnost o Kini, činite sustav ovisnim o kineskim proizvođačima."
S druge strane vidimo kako strategija gomilanja zaliha kineskih vlasti naglašava moć državne intervencije kod upravljanja cijenama. Velike kupnje roba poput kobalta pomogle su u održavanju ravnoteže na tržištima tijekom razdoblja prekomjerne ponude, dok se prodaja iz državnih rezervi koristila za ograničavanje rasta na većim tržištima poput bakra i aluminija. Tijekom godina, Kina je stekla zasluženu reputaciju zemlje koja kupuje kada su cijene niske, a prodaje kada su visoke. U isto vrijeme neki političari i proizvođači izražavaju bojazan kako će u konačnici SAD i druge vlade Zapada učiniti upravo suprotno.
Međutim, poznato je kako SAD već desetljećima održava rezerve materijala poput kobalta, nikla i grafita za nacionalnu obranu, akumulirajući ih tijekom razdoblja sukoba i smanjujući ih u mirnodopsko vrijeme. Podrška za šire rezerve dobila je na zamahu prošle godine nakon što je Kina uvela ograničenja izvoza minerala bitnih za obrambene tehnologije, naprednu proizvodnju i magnete koji se koriste u vjetroturbinama i električnim vozilima. A s obzirom na činjenicu kako Kina kontrolira veći dio opskrbe 17 rijetkih zemnih elemenata, učinci su se gotovo odmah odrazili na cijeli svijet. „Odjednom sam se našao u razgovoru s članovima našeg upravnog odbora pokušavajući odgonetnuti koliko ćemo novca morati potrošiti kako bismo ostali u poslu. Jednostavno nismo znali na koji način nabaviti materijal", prisjeća se tih kriznih trenutaka Robert Bunting Jr., glavni izvršni direktor tvrtke za proizvodnju magneta Bunting Magnetics iz Kansasa.
Godinu dana nakon što su kineske vlasti uvele strožu kontrolu izvoza, SAD su i dalje uvelike ovisile o Kini za određene kritične minerale, što nam jasno ukazuje na kontinuiranu prednost Kine, kako u pogledu cijena tako i tehničkih kapaciteta. Pa čak i kad bismo zamislili scenarij u kojem je SAD osigurao alternativne izvore rijetkih zemnih elemenata, Kina i dalje ostaje jedna od rijetkih zemalja s dovoljno radne snage i stručnjaka potrebnih za rafiniranje tih materijala u velikim razmjerima, a po pristupačnoj cijeni.
Druge su zemlje imale različite rezultate u svojim nastojanjima da smanje ovisnost o Kini. Primjerice, Japan je početkom 2010-ih zabrinut zbog nabave otprilike 90 posto svojih potreba za rijetkim zemnim elementima iz Kine koristio državno financiranje i partnerstva privatnog sektora za stvaranje zaliha i diversifikaciju nabave. Ovim mjerama Japan je svoju ovisnost o Kini sveo na oko 60 posto do 2020., no od tada se ponovno povećala. Naime, u siječnju ove godine uvoz rijetkih metala iz Kine dosegao je tri četvrtine ukupnog uvoza Japana.
Ubrzo nakon pokretanja projekta Trezor, u Bijeloj kući su se okupili predstavnici više desetaka zemalja kako bi pokušali sklopiti trgovinske sporazume o kritičnim mineralima i odrediti najniže moguće cijene s ciljem konkuriranja Kini. Američka administracija nastoji ojačati domaće zalihe minerala ubrzanim provedbom projekata, usvajajući planove za državno financiranje, pa čak i kupnjom udjela u tvrtkama. Jovanović ipak priznaje kako sam projekt Trezor neće biti dovoljan za izgradnju "skalabilne, dostatno velike i robusne" zalihe kritičnih minerala, no zaključuje riječima: "Ali vjerujemo da je to dobar početak. Rješava ključni dio slagalice."
- U pisanju pomogla Annie Lee.
.webp){kind=icon}
