.webp){kind=icon}
Rat s cijenama trajat će koliko je političkoj eliti Adria regije potrebno da bi ostala na vlasti do sljedećih izbora, a zatim će polako i neprimjetno nestati. Provjerili smo kako vlade intervenciju koriste na štetu slobodnog tržišta.
U čitavoj Adria regiji državna vodstva proglasila su rat visokim cijenama prehrambenih proizvoda, a posredno i inflaciji. Hrvatsku iduće godine čekaju parlamentarni i predsjednički izbori, a Srbiju vjerojatno krajem ove godine parlamentarni i lokalni.
U Crnoj Gori vlada nakon parlamentarnih izbora još uvijek nije formirana, pa trenutačna obavlja svoje dužnosti u tehničkom mandatu te se radi dokazivanja vrijednosti svojega ekonomskog plana za razvoj Crne Gore natječe s mandatarom nove još nesastavljene vlade.
U svim su tim zemljama krajem ljeta uvedene mjere za ograničavanje cijena prehrambenih proizvoda. Iako su u Bosni i Hercegovini izbori održani i na nacionalnoj i na regionalnoj razini te je vlada Federacije formirana uz posredovanje visokog predstavnika Christiana Schmidta, krajem rujna se i ona pridružila mjerama ograničenja cijena. U Sloveniji vlada nije ograničila cijene hrane, već samo prati cijene različitih namirnica.
Iako cijene hrane nakon naglog rasta izazvanog kumulativnim učincima propasti opskrbnih lanaca tijekom pandemije koronavirusa i rusko-ukrajinskog rata na globalnom tržištu padaju, inflacijski pritisci doveli su do značajnog rasta cijena prehrambenih proizvoda diljem Europe, pa tako i na zapadnom Balkanu.
Osim što predstavljaju ozbiljan udarac za kućne budžete građana širom Adria regije, na meti su i vladajuće političke strukture – svako povećanje cijena potencijalno smanjuje rejting dominantnih stranaka i njihovih koalicijskih partnera. Zato balkanski političari, iznenađujuće, djeluju usklađeno, iako svoje rejtinge nažalost pokušavaju osvojiti ili očuvati kratkoročnim mjerama.
U Srbiji, senzacionalistički mediji vladine mjere ograničavanja cijena određenih prehrambenih proizvoda već predstavljaju kao "odlučno preuzimanje kontrole nad cijenama". Takva uznemirujuća retorika puno govori o niskoj razini razumijevanja ekonomije u društvu. U uvjetima slobodnog tržišta, država ne bi trebala preuzimati kontrolu nad cijenama osim u izvanrednim situacijama kao što su pandemija ili rat. Preuzimanje kontrole nad cijenama, ako bi to bio ozbiljan cilj političkog vrha bilo koje države, ne bi smanjilo inflaciju, već bi uzrokovalo veliku nestašicu proizvoda.
Trgovci i trgovački lanci neće prodavati proizvode po cijenama koje im nisu dovoljno profitabilne. Često zaboravljamo da samoposluge nisu tu da nas prehrane, već da ostvare profit prodajom prehrambenih proizvoda koji su nam potrebni. Trgovački lanci nisu socijalne institucije, već im je cilj ostvarivanje profita.
Svaka nepotrebna intervencija države na tržištu smanjuje atraktivnost te države za strana ulaganja, poremećuje robne i uslužne tokove, negativno utječe na inflaciju te smanjuje povjerenje u privatni sektor.
Iako populizam ima političke posljedice, njime potaknute mjere teško će promijeniti ekonomsku stvarnost koja se svodi na činjenicu da će inflacija akumulirana tijekom protekle tri krizne godine, pandemijske i ratne, ostati dugotrajna. Europski i balkanski političari u svojim izjavama često tvrde da se inflacija smanjuje, iako se zapravo smanjuje stopa rasta inflacije, ali prava deflacija rezultirala bi padom cijena raznovrsnih proizvoda, tj. povratkom na razine prije početka rusko-ukrajinskog rata ili čak pandemije koronavirusa. Nažalost, tome nismo svjedočili. Dogodila se privremena stabilizacija razina cijena budući da se Europa, nakon preusmjeravanja od ruskih energetskih izvora, brzo i uz poteškoće gotovo uspjela prilagoditi te uspostaviti nove globalne opskrbne lance. Mogli bismo reći da je zaustavljen pad, ali ne i uzlet.
Vlade Adria regije, jednostavno rečeno, krive su za jeftini ekonomski populizam koji se dugoročno pokazuje prilično skupim. Svaka nepotrebna intervencija države na tržištu smanjuje atraktivnost te države za strana ulaganja, remeti robne i uslužne tokove, negativno utječe na inflaciju te smanjuje povjerenje u privatni sektor.
Prečesto se strukturalni problemi i otvoreni sukobi na zapadnom Balkanu, koji koče mogući ekonomski rast, pripisuju pružateljima usluga iz privatnog sektora. To je stara igra koja traje još od razdoblja prije komunizma, kada se masama manipuliralo običnom zavišću te njihov bijes usmjeravalo gdje je odgovarao ideološkim poticateljima.
Riječ "marže" je proteklih mjeseci postala magična riječ koju političari koriste kako bi nezadovoljstvo građana preusmjerili na privatne ekonomske institucije. Trgovački lanci, navode, inflaciju iskorištavaju u svoju korist, a građani plaćaju cijenu. Iako to zvuči fino i lijepo, marže trgovačkih lanaca u Europi, pa tako i regiji, kreću se između jedan i tri posto. Nadalje, marže nisu neto dobit jer se iz njih izdvajaju sredstva za pokrivanje troškova s kojima se trgovački lanci suočavaju – plaće zaposlenih, najmovi prostora, goriva za prijevoz robe i slično.
Marže nisu problem – cijene u zemljama Adria regije rastu primarno zbog ograničene konkurencije u određenim granama proizvodnje prehrambenih proizvoda. Uz to, razina konkurencije u maloprodaji preslaba je za poticanje pada cijena. Problem je i što zapadne balkanske države, ponovno iz političkih razloga, svoje nedovoljno konkurentne poljoprivredne sustave pokušavaju održati subvencijama.
Postoji i niz specifičnih problema s kojima se države Adria regije suočavaju izvan velikog europskog tržišta, uključujući manju privlačnost za ulaganja i perifernu poziciju u kontinentalnim lancima opskrbe. Hrvatska se, nakon što je napokon postala dio eurozone te kao novi dio toga velikog tržišta prolazi kroz razdoblje prilagodbe, suočava s obrnutim problemom.
Rat cijenama trajat će koliko je političkoj eliti Adria regije potrebno da bi ostala na vlasti do sljedećih izbora, a zatim će polako i neprimjetno nestati. Za razliku od pompe oko uvođenja mjera, neće ih se ponosno spominjati kada prestanu djelovati. Ta će novost u kakofoniji svakodnevnih političkih skandala i spletki jednostavno nestati. Trgovački lanci izaći će kao moralni pobjednici jer su u suradnji s vlastima ipak napravili ustupke za dobrobit građana, iako su te geste dobre volje gotovo ravnopravne redovitim promotivnim sniženjima cijena određenih proizvoda. Vlade Adria regije zadržat će svoj omiljeni ekonomski instrument za stjecanje političkih bodova – intervenciju na štetu slobodnog tržišta.
