.webp){kind=icon}
Najveće utakmice igraju se na najvećim pozornicama pred najvećom publikom. Jednu takvu bivša Jugoslavija i njezino gospodarstvo igrali su i pobijedili 1984. u Sarajevu. Organizacija Zimskih olimpijskih igara (ZOI) bila je prvorazredna gospodarska, politička i društvena pobjeda zemlje koja se samo osam godina kasnije raspala.
U vrijeme Olimpijskih igara nije bilo naznaka toga, u svijet je odaslana sasvim druga slika, slika ekonomskog rasta i gospodarske snage, infrastrukturnih pothvata i općeg zajedništva. U utakmici odigranoj u Sarajevu, pred dvije milijarde gledatelja, svijet je vidio ekonomsku i organizacijsku pobjedu koja se i danas prepričava.
Ahmed Karabegović je u zlatno doba glavnog grada Bosne i Hercegovine bio generalni tajnik Organizacijskog odbora Igara. Danas ima 90 godina, a događaji od prije četrdeset godina još su mu u svježem sjećanju.
"Organizirali smo Igre, ali vizija je bila puno šira, željeli smo da Sarajevo postane moderan europski grad, turističko središte, te da gospodarsku, kulturnu i sportsku ekspanziju iz sedamdesetih i osamdesetih pretvorimo u veliku buduću vrijednost", kazao je za Bloomberg Businessweek Adriju Karabegović, koji je u to vrijeme bio i zamjenik generalnog direktora RTV Sarajevo.
Sarajevo je do tada bilo najveći grad koji se ponudio za organizatora ZOI, nastavlja, te potvrđuje kako se sama ideja organizacije igara u Sarajevu može personalizirati u jednoj osobi.
S otvaranja Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. | Joco Žnidaršič, POHRANJENO U MUZEJU SUVREMENE POVIJESTI SLOVENIJE
"Ideja je potekla od pokojnog profesora Ljubiše Zečevića, profesora tjelesnog odgoja i sportskog radnika", prisjeća se Karabegović vremena sredinom sedamdesetih, kada je američki grad Denver otkazao organizaciju Olimpijskih igara. Zečević se jednog jutra pojavio u krugu sarajevskih sportskih radnika i predložio: "Zašto se mi ne bismo javili?"
Pripreme za kandidaturu počele su 1977., a službena odluka donesena je 1978. godine. Zečević je sam odnio kandidaturu u Lausanneu i kasnije bio jedan od najzaslužnijih za uspjeh u organizaciji Igara.
"Igre su, projektno gledajući, sam vrh nečega što se može organizirati. Od početka to nismo doživljavali kao sportski događaj, od početka je to bio razvojni projekt, uključujući izgradnju kompletne sportske i gradske infrastrukture – nove zračne luke, druge faze izgradnje RTV doma, prometnica na planine, obilaznice oko grada, rekonstrukcije postojećih i izgradnje brojnih novih hotela", navodi Karabegović.
Osim sportskih objekata i svega navedenog, izgrađena su i 2582 stana u Nedžarićima i Dobrinji, koja su bila olimpijsko i novinarsko naselje, a sve su to financirala tadašnja poduzeća ili radne organizacije, kako su bile nominirane tijekom jugoslavenskog samoupravljanja.
Sarajevske igre ostaju kao uspomena i dokaz da je bivša država, a danas „regija“, bila u stanju zajedničkim snagama organizirati sportski događaj najviše razine, u tome biti inovativna i uspješna. Danas, kako se promijenio kontekst, promijenili su se i interesi i neke reprize nisu realne. Danas su realni samo nostalgija, scenografija u Sarajevu i Vučko.
Organizacija "teška" 141 milijun dolara
Sportske objekte gradio je i financirao Organizacijski odbor, a sama organizacija koštala je 141 milijun tadašnjih dolara. Karabegović navodi kako je 73 posto sredstava prikupljeno putem marketinga i sponzorstava, a ostatak je pokrila društvena zajednica.
"Novcem koji smo osigurali financirali smo sve sportske objekte, neposrednu organizaciju Igara, a ostao je višak od 12 milijuna dolara. Sarajevske Igre bile su prve koje nisu uzele kredit za organizaciju i prve koje su poslovale u plusu", prisjeća se.
Od 12 milijuna koliko je ostalo nakon organizacije Igara, dva su utrošena za organizaciju idućih sportskih natjecanja, a deset za kompletiranje olimpijskih lokacija ljetnim sadržajima. Prve zime nakon Olimpijskih igara na Bjelašnici je održano finale Svjetskog kupa u alpskom skijanju, organizirana su prvenstva u umjetničkom klizanju, bobu...
"Zahvaljujući svemu tome, Sarajevo je postalo moderan turistički grad", poentira Karabegović.
Ahmet Karabegović. generalni tajnik Organizacijskog odbora ZOI Sarajevo '84. | Bloomberg Businessweek Adria
U organizaciju Igara bilo je uključeno dvije i pol tisuće ljudi. Interes za Igre u Sarajevu bio je neuobičajeno velik. Sudjelovalo je 49 nacija, 13 više nego na prethodnim. Bilo je akreditirano čak 7825 novinara i tehničkog osoblja, 76 redakcija, 67 TV kuća, a direktno je prenošeno 514 sati TV programa. Prema procjeni Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO), dvije milijarde ljudi pratile su događaje u Sarajevu, a naš sugovornik smatra da je sve utjecalo na to da grad dobije imidž modernog grada u odnosu na prijašnju sliku...
Ideja je došla iz studije OECD-a
Igre u Sarajevu bile su specifične po svemu, rekla je za Bloomberg Businessweek Adriju Sandra Damijan, profesorica na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani i članica uprave globalne platforme Sport4Impact. U to vrijeme u Sarajevu nije bilo razvijenih zimskih sportova ni sportova na ledu, postojala je samo dvorana Skenderija, kaže ona i dodaje da se tih godina dogodila renesansa u ekonomskom i društvenom smislu, u gradu su se stvarale jake kompanije, željelo se postići nešto veliko i trajno.
"Osnova za ovu ideju bila je studija OECD-a u kojoj je stajalo da Bosna i Hercegovina ima jako dobre uvjete za razvoj sporta na ledu i snijegu i općenito za razvoj zimskog turizma, zbog povoljne klime koja omogućava značajne snježne padaline na tom području. Osim toga, Olimpijske igre su za političare i gospodarstvenike predstavljale važan razvojni projekt, pridavali su veliku važnost Igrama i svi su bili uključeni u projekt", kaže Damijan.
Ekonomistica Sandra Damijan. | Bloomberg Businessweek Adria
Podsjeća i kako je u to vrijeme, kada se pripremala organizacija Igara, odnosno krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, tadašnju Jugoslaviju zahvatila velika ekonomska kriza, a u Bosni i Hercegovini su bili u fazi gradnje ogromnih objekata. Kaže kako je pitanje koliko bi se brzo gradilo u uvjetima krize da nije bilo Olimpijskih igara te da su zbog Igara sve to ubrzali, što se pozitivno odrazilo i na gospodarstvo.
Jure Franko, burek i UI
"Kasnije sam bio na brojnim događajima, susretao taj svijet iz međunarodnog sporta i svi bi rekli – ovo su dobre Igre, ali atmosferu kao u Sarajevu nigdje nismo doživjeli. Grad je živio 24 sata, a bila je potpuna ludnica kada je Jure Franko osvojio medalju", kaže nam Karabegović.
Franko je tada bio nova zvijezda jugoslavenskog skijanja i treća nada za osvajanje prve zimske olimpijske medalje. Bojan Križaj već je bio svjetski relevantan slalomaš, a skakač Primož Ulaga podno igmanskih skakaonica privukao je čak 68.000 gledatelja. No, nacionalno veselje počelo je tek nakon veleslaloma 14. veljače, kada je Franko doskijao do srebra i povijesti. Odmah je skovan i legendarni naslov "Volimo Jureka više od bureka".
"Tog 14. veljače mislio sam da se ništa neće promijeniti u mom životu, ali sve se promijenilo. Samo zajedničkim duhom, zajedničkim trudom mogli smo postići taj izvanredan rezultat", rekao je Franko u Sarajevu 40 godina nakon velikog slavlja.
Jedna skijaška staza na Bjelašnici danas nosi njegovo ime, a Franko je u maniri velikih zvijezda ispričao anegdotu koja je nasmijala sve na proslavi velike obljetnice. "Prijatelj me pita znaš li što je umjetna inteligencija. To je fenomenalno jer ti postaviš pitanje, a ona odmah izbaci odgovore. Vraćam se doma i upisujem pitanje: 'Tko je Jure Franko?', a umjetna inteligencija mi odgovara: 'Ima li još kakvih podataka?' Razmišljam i kažem, dođi, umjetna inteligencijo, kod nas u Sarajevo i na burek, pa ćeš dobiti još koji podatak", ispričao je Franko na oduševljenje svih u Sarajevu.
Sportski komentator Atanas Kostovski. | Bloomberg Businessweek Adria
Kako su realizirani TV prijenosi?
Sarajevskih Olimpijskih igara i euforije s Frankom dobro se sjeća i makedonski sportski komentator Atanas Kostovski, koji je živi svjedok svih događanja prije 40 godina. S Kostovskim smo razgovarali u Skoplju, gdje kao 85-godišnjak živi mirne umirovljeničke dane. U to vrijeme radio je za TV Skoplje i bio glavni komentator makedonske redakcije u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
Posebno je dojmljivo sjećanje ono na uspjeh Jure Franka, za koji kaže da je bio velika sreća za cijelu zemlju, ali i za njega osobno. Iako je svjedočio brojnim uspjesima kao komentator, taj 14. veljače, kada je održana utrka veleslaloma i kada je komentirao prijenos, trenutak je koji kao da se dogodio jučer.
Kostovski je zapravo bio čovjek koji je Franku dodijelio nagradu Jugoslavenske radiotelevizije (JRT).
"Svaku večer bio je poseban program koji je sumirao dan i rezultate. Toga dana, zbog srebrne medalje Jure Franka, bilo je i glazbe i veselja. Glavni direktor programa JRT-a iz Slovenije Igor Gruden odlučio je da, zbog svih okolnosti, nagradu dodijelim Franku. Bila je to VHS kaseta", kaže Kostovski.
Na dodjeli je bio u papučama, no to se nije vidjelo u programu. Rekoh – Jure: 2.41.41 – to su brojke koje su obradovale cijelu državu.
Svakom olimpijskom šampionu – videorekorder
Kostovski se sjeća i mnogih drugih detalja s ovih Olimpijskih igara koji mu i danas izmame suze. Već 1983. Savezno izvršno vijeće donijelo je odluku da svi televizijski centri u Jugoslaviji nabave novu opremu za potrebe Olimpijskih igara i otkupe je bez carine. Televizija Skoplje kupila je reportažna kola za signal u boji, koja do tada nije imala. Ostali centri kupovali su još više. Tri godine prije održani su i seminari o tome kako će se odvijati prenosi. Televizija Skoplje na Igre je poslala stotinjak ljudi, a ukupno ih je bilo oko dvije tisuće iz svih centara, među kojima su bili komentatori, snimatelji, redatelji, producenti i tehničari.
Na ZOI '84 bilo je mnogo borilišta pa je nađeno rješenje da svaki centar pokriva jedno. TV Sarajevo je radilo svečano otvaranje i u suradnji s TV Titograd alpske discipline za žene na Jahorini, TV Beograd – bob i sanjkanje na Trebeviću, TV Zagreb – hokej i klizanje u Zetri, TV Skoplje – hokej u Skenderiji i dodjelu svih medalja na platou Skenderije, TV Ljubljana – muške alpske discipline na Bjelašnici, TV Novi Sad – nordijske discipline na Igmanu, TV Priština – skijaške skokove na Igmanu.
"Svaki centar radio je program s točno određene lokacije, ali smo sve sportske discipline komentirali na svom jeziku. Svi su radili po cijele dane, u specijalnim radnim sportskim uniformama", kaže Kostovski.
Inače, kako svjedoči Kostovski, svaki osvajač zlatne medalje za nagradu je dobio videorekorder.
Coca-Cola, jedan od glavnih sponzora, financirala je brojne aktivnosti organizacijskog odbora. | JANEZ PUKŠIČ, POHRANJENO U MUZEJU SUVREMENE POVIJESTI SLOVENIJE
Što je Coca-Cola zahtijevala
Najviše novca za organizaciju Igara stiglo je od TV prava, samo od američkog ABC-a organizatori su dobili 81,5 milijuna tadašnjih dolara. Jedan od glavnih sponzora bila je Coca-Cola koja je financirala brojne aktivnosti organizacijskog odbora.
"Došli su među prvima i željeli sve pokrivati. Pitamo ih što ćemo s ovim domaćim firmama koje proizvode sokove, Upi i mnoge druge... Kažu sve može, samo ne može Pepsi", prisjetio se Karabegović.
Organizacija sarajevskih Igara bila je najveći ispit za jugoslavensku ekonomiju, koja je doslovce u potpunosti bila na neki način povezana s događanjima na i oko borilišta. Sve građevinske firme bile su angažirane punim kapacitetom, posebno Vranica, Unioninvest... Unioninvest je gradio Zetru, Vranica Skenderiju. Sve što organizatori nisu mogli pronaći u BiH, uzimali su iz drugih republika bivše države, a često i izvan nje. Posebno su bili istaknuti slovenski Elan, Alpina, Rašica, Gorenje... tekstilna industrija predvođena hrvatskim Varteksom.
Izdvajamo s otvaranja Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. | Joco Žnidaršič, POHRANJENO U MUZEJU SUVREMENE POVIJESTI SLOVENIJE
Posebna uloga Slovenije
"Istina je da su sve republike bivše Jugoslavije pomogle u organizaciji Igara, ali je uloga Slovenije u organizaciji i izvedbi bila vrlo važna. Tako su skakački centar, koji je bio jedan od najmodernijih i najinovativnijih, projektirali i izgradili braća Janez i Vlado Gorišek. Skijaške staze na Bjelašnici izgradio je Peter Lakota. Bob stazu na Trebeviću projektirao je profesor Gorazd Bučar. Staze za veleslalom i spust pripremala su šestorica Pohoraca, među kojima i dugogodišnji voditelj staze Zlatne lisice Andrej Rečnik. Nace Sekelj priskočio je u pomoć u pripremi leda. Alojz Ravnik projektirao je staze za skijaško trčanje i biatlon", navodi profesorica Damijan.
Sarajevski Energoinvest, čim se saznalo da smo dobili Igre, bacio se na posao vertikalnog transporta.
"To je rađeno uz pomoć francuske kompanije Pomagalski, Emerik Blum (osnivač i prvi direktor Energoinvesta, op. ur.) samo nije želio Nijemce. Sve što se tiče vertikalnog transporta napravio je Energoinvest. Kasnije su gradili žičare na Kopaoniku, u Makedoniji i dalje po svijetu", kaže Karabegović.
Računalni centar Srce iz Zagreba imao je važnu ulogu u radu na IBM sustavu koji je nabavljen za potrebe Igara. "Problem vezan uz nedostatak turističkih radnika riješili smo uz pomoć Dubrovnika i Makarske. Odjednom imate nove hotele, ali nemate osoblje. Kod nas su radili mnogi recepcionari, voditelji sala... Kad je ovdje sezona, dolje na Jadranu nije", prisjeća se Karabegović.
Kako je Merrill Lynch izgubio bitku od srbijanskog Bora
Računalni centar Srce iz Zagreba imao je važnu ulogu u radu na IBM sustavu koji je nabavljen za potrebe Igara. "Problem vezan uz nedostatak turističkih radnika riješili smo uz pomoć Dubrovnika i Makarske. Odjednom imate nove hotele, ali nemate osoblje. Kod nas su radili mnogi recepcionari, voditelji sala... Kad je ovdje sezona, dolje na Jadranu nije. Rudarski kombinat Bor proizveo je zlatnike koji su bili sjajan suvenir. Radili su to jer su, prema domaćem zakonu, samo oni u Jugoslaviji mogli raditi takav posao. Slavni američki Merrill Lynch ponudio je čak 12 milijuna dolara za prava tiskanja za cijeli svijet. Ipak, po zakonu je to morao raditi Bor", prisjeća se glavni operativac Igara.
Brojni veliki svjetski brendovi tada su otkrili Jugoslaviju i počeli tražiti kooperante. Tako je tvornica obuće u Derventi s Adidasom započela veliki posao u proizvodnji tenisica.
"Igre su donijele brojne dobrobiti za turizam te omogućile dinamičniji daljnji gospodarski razvoj. Nakon Igara Sarajevo je bilo grad kongresa, radničkih igara... Svi državnici koji su nakon Igara dolazili u Jugoslaviju nisu propuštali priliku doći u Sarajevo", zaključuje Karabegović.
Na ledu su se za pak borili hokejaši Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. | Joco Žnidaršič, POHRANJENO U MUZEJU SUVREMENE POVIJESTI SLOVENIJE
Beograd kao nesuđeni domaćin OI 1992.
Na krilima uspješno organiziranih i održanih Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine, socijalistička Jugoslavija mislila je da može biti domaćin najelitnijeg svjetskog sportskog natjecanja – ljetnih igara. Kandidatura Beograda, kao nekadašnjeg glavnog grada SFRJ, našla se 1986. godine zajedno s kandidaturama daleko respektabilnijih prijestolnica, poput Barcelone i Pariza, u utrci za domaćinstvo Ljetnih olimpijskih igara 1992., u godini kada SFRJ više nije postojao.
Projekt, vođen više kao gerilska akcija nego kao ozbiljan državni projekt, koji se građanima "prodao" kao niskobudžetni po cijeni od jednog piva po stanovniku, bio je u financijskom smislu doista nepretenciozan.
S obzirom na već postojeću infrastrukturu, planirani izdaci bili bi minimalni. Beograd je već tada imao dva stadiona – Maracanu i JNA, na idealnoj udaljenosti jedan od drugog. Tu je bio i plivački kompleks 25. maj, dvorane Pionir i Pinki, dok je Ada Ciganlija trebala poslužiti za veslanje na vodi. Istini za volju, nedostajale su željezničke postaje, stambene jedinice, a spominjao se i metro. Ipak, većina borilišta je već bila izgrađena. Na popisu prednosti bio je lak i brz pristup sa surčinskog aerodroma, ali potencijalni broj gledatelja bio je veliki problem. Iako je dovoljno velik i nepremostiv izazov, pokazalo se na kraju, bio taj što je prvi čovjek MOO-a bio baš iz grada glavnog protivnika – Barcelone.
Računica je bila takva da bi Olimpijske igre mogle biti isplative Beogradu i tadašnjem SFRJ. Glasnogovornik beogradske kandidature, prepoznatljiva medijska ličnost i jedan od tadašnjih najpopularnijih voditelja Goran Milić govorio je da se računalo na čak milijardu dolara zarade. Organizacija bi koštala upola manje.
"U slučaju Beograda Olimpijske igre bile bi isplativ sportski događaj. U Jugoslaviji su se takvi događaji financirali iz saveznog poreza na promet, tako da tvrtka koja sponzorira sportsku priredbu od državnog interesa uplaćuje 12 posto u proračun Olimpijskog odbora. S TV pravima koja bi iznosila najmanje 150-200 milijuna dolara, moglo bi se izgraditi mnogo. Puno manji sportski događaj u Zagrebu – Univerzijada 1987., na kojoj sam također radio, preporodila je grad", isticao je Milić.
Bob tim iz tadašnje Demokratske Republike Nemačke (DDR). | JANEZ PUKŠIČ, POHRANJENO U MUZEJU SUVREMENE POVIJESTI SLOVENIJE
Spominjala su se i TV prava za SAD i iznos od čak 600 milijuna dolara
Ne treba zaboraviti da su u timu za kandidaturu bili direktori tada vodećih tvrtki, poput giganta Genexa, koji su lobiranjem i drugim poslovnim aranžmanima pokušavali poduprijeti kandidaturu kako bi dobili podršku.
Svakako, treba istaknuti da bi Beograd teško prošao na ovim Olimpijskim igrama da njegova kandidatura nije imala političke inspiratore u vidu američkog predsjednika Ronalda Reagana i državnog tajnika Henryja Kissingera. U trenutku kada je hladni rat bio na vrhuncu i nakon obostranog bojkota prethodna dva olimpijska ciklusa u Moskvi 1980. i Los Angelesu 1984., ideja o održavanju natjecanja na neutralnom terenu u socijalističkoj Jugoslaviji sigurno je zvučala dobro.
Da se globalne okolnosti nisu tako brzo promijenile, u samo nekoliko godina, Jugoslavija bi možda i mogla odsanjati svoj olimpijski san. No, njezina je uloga ubrzo stavljena u drugi plan, a ideja je realizacijom i lobiranjem uspjela postići, a možda i premašiti svoj tadašnji maksimum, plasiravši se na treće mjesto, iza Barcelone i Pariza.
Legendarnog Vučka nacrtao je Slovenac
Autor maskote najbolji je dokaz da su sarajevske Igre bile potpuno jugoslavenska priča. Najprepoznatljiviji simbol igara nedvojbeno je Vučko, stilizirani planinski vuk slovenskog ilustratora Jože Trobeca. Trobec je pobijedio na natječaju na koji se prijavilo više od tisuću autora. Najprije ga je komisija uvrstila u konačni izbor od šest kandidata, a potom je u glasanju poštom, u kojem je sudjelovala cijela Jugoslavija, dobio daleko najviše glasova.
Ideju za maskotu dobio je po sjećanju iz djetinjstva, kada je čitao bajku o Jahorini i vukovima. Prvotno ju je nazvao Jahorinko, ali je ime kasnije promijenjeno u Vučko. Vučko je u osnovi dizajniran u jednostavnoj dvodimenzionalnoj formi crno-bijelih geometrijskih likova sa skijama i šalom. Tek kasnije nastao je trodimenzionalni oblik.
Vučko je imao velik komercijalni uspjeh, ali Trobec od toga nije imao izravne financijske koristi. Na Igrama su prodavali razne suvenire s likom Vučka, od plišanih igračaka do bedževa, plakata, šalica, a izrađivale su se i figurice za Pez bombone s likom Vučka.
Jože Trobec/osobni arhiv
Vučko još uvijek živi na tržištu suvenira, pogled na portal Bolha pokazuje da se prodaju privjesci, plakati, tanjuri, papuče, torbe, figurice Vučka i još mnogo toga. Komplet razglednica s vukom iz Sarajeva vlasnik cijeni 250 eura, dok je cijena plastične figurice Vučka 100 eura.
Na pitanje koliko je zapravo zaradio na maskoti Vučka, Jože Trobec je u razgovoru za Bloomberg Adriju odgovorio da je za nagradu na natječaju dobio iznos otprilike jednak vrijednosti tadašnjeg automobila Zastava 101 i to nakon tužbe protiv Olimpijskog odbora, koju mu je predložila autorska agencija.
"Naravno da je organizator mogao odustati od mene kada je nagrada isplaćena, ali zbog moje profesionalnosti nastavili su raditi sa mnom", rekao je Trobec navodeći da su, za razliku od njega, tvrtke koje su proizvodile plišane igračke i druge proizvode u obliku Vučka zaradile velik novac.
Poznato je, kako kaže autor Vučka, da je samo jedna tvornica u Hrvatskoj prodala 126.000 plišanih igračaka. Kaže nam kako se još dobro sjeća dva sastanka s predstavnicima Olimpijskog odbora, kada je njihov financijer izričito zahtijevao da s njim potpišu ugovor. No, nisu ga potpisali "zbog euforije i jugoslavenskog načina rada".
Trobec nije siguran je li uspjeh s Vučkom utjecao na njegov kasniji rad, ali kaže da je svakako bio prepoznatljiviji. Trobec je danas u mirovini, a veći dio svoje profesionalne karijere bio je samozaposlen u kulturi. Živio je od projektiranja i kao ugovorni suradnik Nedeljskog dnevnika za koji je crtao gotovo 40 godina.
JANEZ PUKŠIČ, POHRANJENO U MUZEJU SUVREMENE POVIJESTI SLOVENIJE
Igre kao simbol i kolektivni identitet
Kako je Vučko postao jedan od simbola Igara tako su Igre u sljedećim godinama postale simbol Sarajeva. Filmski režiser Dino Mustafić za Bloomberg Adriju kaže kako ZOI '84 ima simbolički značaj za Sarajevo danas, da je to emotivno sjećanje na vlastitu važnost i uspjeh kada grad u kojem si rođen postaje dio tvog neizbrisivog identiteta.
"Nakon četiri desetljeća ostalo je ponosno sjećanje da smo bili svjetski centar zimskih sportova. U nama godišnjica Olimpijade budi sjećanja na zlatne godine Sarajeva, njegov ekonomski, turistički i duhovni preporod, otvorenost prema svijetu. Iako sam tada bio tinejdžer, mogao sam osjetiti i vidjeti solidarnost i zajedništvo, brigu da sve uspije i zabrinute poglede prema nebu – hoće li pasti snijeg", kaže.
Pred novim generacijama Sarajlija je pravi izazov kako obnoviti sarajevski sportski i turistički, zimski potencijal Sarajeva, nastavlja Mustafić, koji naglašava da su političke i administrativne prilike danas drukčije, da to više nije grad prirodne cjeline, nego je etnički podijeljen Daytonskim sporazumom.
"Sport može biti integrativni faktor ako na čelu gradova imate vizionare, ljude okrenute budućnosti. Nažalost, živimo neizvjesnu prošlost, koja stalno dolazi kao sadašnjost. Nisam optimist po tom pitanju", realan je Mustafić.
Damijan kaže da je danas žalosno vidjeti raspadajuću infrastrukturu, da je nekadašnje najbolje sanjkalište na svijetu danas ruševina, a isto vrijedi i za kamene kuće i hotel na Igmanu. Rat je uništio cijelo Sarajevo, a time valjda i sva olimpijska borilišta. Kasnije je sve obnovljeno osim trebevićke bob staze i skakaonica na Igmanu, za koje još nije pronađen javni interes.
Uništenu bob stazu krase grafiti koji podsjećaju na maskotu Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu Vučka. | Depositphoto
"Obnovljene su skijaške staze na Jahorini i Bjelašnici, klizališta i ledene dvorane Skenderija i Zetra, kao i stadion Koševo. Ali nekako je taj duh nestao, ostala su samo sjećanja. Cijeli tadašnji središnji i lokalni politički vrh, gospodarstvenici, ljudi – svi su disali s projektom. Htjeli su potaknuti razvoj ove regije koja bi postala središte zimskih sportova te su izgradili objekte s namjerom da ih koriste i nakon Olimpijskih igara. Priča o Sarajevu uoči i za vrijeme Zimskih olimpijskih igara simbol je zajedništva naroda, volje za uspjehom. Samo osam godina nakon Olimpijskih igara, Sarajevo je zbog brutalnog rata postalo srceparajući simbol razdora, podjela i raspada. Sarajevo više nikada neće biti isto. Možda za mnogo godina. Sada postoje različiti interesi, ali tada je bio samo jedan interes", smatra Damijan.
Ipak, kaže kako je sigurno da je sport jezik kojim svi govorimo, koji razumijemo i, ako se s njime pravilno postupa, može biti pokretač enormnog društveno-ekonomskog rasta u našim zemljama.
Adnan Hidić u svojoj radnji u Baščaršiji radi na suveniru koji prikazuje Vučka. | Beta
Šanse za reprizu?
"Svaki put kada se održi veliko prvenstvo, vidimo tisuće navijača koji putuju diljem svijeta kako bi bodrili svoje nacionalne timove – a s tim dolazi i potencijal za ekonomski poticaj lokalnim tvrtkama. Bilo da se radi o cestama, zdravstvenim ustanovama ili hotelima, infrastruktura i komunikacijske mreže ne samo da stvaraju radna mjesta već pomažu i privući ulagače. Sve zemlje u regiji imaju velik sportski i gospodarski potencijal, ali moraju raditi na tome da taj kroz izvrsnost u sportu – potencijal pretvore u priliku za mnoge", kaže ona.
Regija i dalje uspješno surađuje na sportskom polju, tako da su zajedničke kandidature za velike sportske događaje optimalan koncept. No, Slovenija danas, za razliku od osamdesetih godina prošlog stoljeća, ima drugačiju perspektivu.
"Ako se fokusiram konkretno na Olimpijske igre, posebice zimske, mislim da je za Sloveniju prirodnija veza s Austrijom i Italijom, zbog same kulture i tradicije zimskih sportova koji nas više povezuju. Ideja o zajedničkoj organizaciji Zimskih olimpijskih igara između Austrije, Slovenije i Italije nije nova, jer se pojavila još krajem 1990-ih za Igre 2006. godine, koja se na kraju nije ostvarila, a domaćin Igara tada je bio talijanski Torino", navodi ona.
Sarajevske igre ostaju kao uspomena i dokaz da je bivša država, a danas „regija“, bila u stanju zajedničkim snagama organizirati sportski događaj najviše razine, u tome biti inovativna i uspješna. Danas, kako se promijenio kontekst, promijenili su se i interesi i neke reprize nisu realne. Danas su realni samo nostalgija, scenografija u Sarajevu i Vučko.
-- Uz pomoć Urbana Čevreka, Nejre Džaferagić, Jelene Stjepanović, Aleksandre Tomić i Mihaela Šmirmaula – Bloomberg Adria.
