Olimpijske igre snose dio krivice zbog održavanja natjecanja koje potiče doping

Sredstva za bolje rezultate uništavaju tijela, umove i reputacije sportaša. Ipak, skupina investitora, uključujući Petera Thiela i Donalda Trumpa Jr., u tome vidi poslovnu priliku. Nedavno su najavili da će se prvo izdanje sportskog događaja Pojačane igre (engl. Enhanced Games) – svojevrsne Olimpijade s dopingom u kojoj sportaši smiju, pa čak se i potiču, uzimati doping – održati u Las Vegasu sljedećeg svibnja. 

Perverzan je to koncept, ali to nije spriječilo četiri olimpijca da se već prijave za sudjelovanje. Drugi sportaši vjerojatno će slijediti primjer, privučeni milijunima dolara od nagrada i naknada za nastupe. 

Same Olimpijske igre nemaju nikakve veze s tim, ali najpopularniji sportski događaj na svijetu nije potpuno nedužan. Njihov poslovni model, prema kojem sportaši dobivaju malo novca, ako uopće i to, stvara priliku za pojavu nečeg toliko iskrivljenog kao što je sportski događaj koji potiče doping. 

Uzmite u obzir dilemu s kojom se suočava Kristian Gkolomeev, uspješni 31-godišnji plivač koji se natjecao na posljednjim Ljetnim olimpijskim igrama za Grčku. Prema vlastitom priznanju, to nije baš financijski unosan život. Primjerice, 2016. godine grčka vlada podržala je neke od svojih najboljih olimpijaca stipendijama manjim od 875 eura mjesečno. Tadašnji i sadašnji osvajači medalja primaju unosne bonuse, ali Gkolomeev, poput većine olimpijaca, nikada nije osvojio nijednu. 

Uključite se u Pojačane igre. Prošle godine, u nadi da će pobuditi interes za događaj, organizatori su ponudili nagradu od milijun dolara (880 tisuća eura) za rušenje rekorda u muškoj utrci na 100 metara slobodnim stilom. Gkolomeev se prijavio, napucao se dopingom i, doista, "srušio" – izraz koji bi se trebao oprezno koristiti kad je riječ o upotrebi steroida – rekord u veljači. Krajem svibnja, na najavi ovog sportskog događanja, besramno je izjavio novinarima: „Uspješna godina na Pojačanim igrama za mene je više nego što bih mogao zaraditi u 10 karijera.“ 

To je žalostan komentar na trenutačno stanje olimpijskih sportova poput plivanja. Uostalom, nije da Međunarodni olimpijski odbor (MOO) pati. Unosni ugovori o medijskim pravima i sponzorstva omogućili su organizaciji da između 2021. i 2024. zaradi 7,6 milijardi dolara (6,65 milijardi eura). Što se događa s tim novcem? MOO kaže da se 90 posto distribuira organizacijama diljem olimpijskog pokreta, od nacionalnih olimpijskih odbora do gradova domaćina. 

Nažalost, većina tog novca ne dolazi do natjecatelja. Umjesto toga, namijenjen je stvarima kao što su izgradnje objekata za trening ili stadiona gradova domaćina i plaće rukovoditelja. Između 2013. i 2016. godine samo 4,1 posto sredstava MOO-a i NOO-a otišlo je natjecateljima stoji u izvješću Global Athletea iz 2020., organizacije za dobrobit sportaša.  

Čini se da se situacija nije poboljšala u posljednjem desetljeću. Prošle godine, prema izvješću koje je naručio Kongres, oko 26 posto američkih sudionika u olimpijskim i paraolimpijskim programima zarađuje manje od 15.000 dolara (13.128 eura) godišnje. Situacija je često lošija kod sportaša iz zemalja u razvoju. U Keniji su, na primjer, neki sportaši koji su trenirali za Olimpijske igre 2024. primali iznos od otprilike 7,50 dolara (6,56 eura) dnevno. Bonusi za osvajanje medalja mogu predstavljati određenu financijsku dobit. U Keniji je zlatna medalja 2024. vrijedila oko 23.000 dolara (20.129 eura); u SAD-u donosila je 37.500 dolara (32.820 eura). 

To je lijep iznos, ali kada sportaš to rasporedi na četiri godine (ili više) i uzme u obzir intenzivne treninge, često s punim radnim vremenom, to više nije tako impresivno. Primjerice, američki olimpijci izvješćuju da godišnje troše prosječno 21.700 dolara (18.990 eura) samo na naknade za natjecanja i članarine. 

Ta struktura naknada i troškova nije slučajnost ili propust. Moderne Olimpijske igre pokrenuo je europski aristokrat koji je očekivao da će se sportaši natjecati zbog sportske radosti, a ne zbog novca. To mišljenje je i dalje tvrdoglavo prisutno čak i kada su se igre razvile u reklamnu platformu za najveće svjetske brendove vrijednu više milijardi eura. 

Prošle godine, na primjer, MOO je burno reagirao kad je Međunarodni atletski savez, vodeće tijelo za atletiku, najavio planove za isplatu 50.000 dolara (43.760 eura) osvajačima zlatnih medalja na njegovim događajima. Iz perspektive MOO-a, naknadom će se samo proširiti jaz između više i manje privilegiranih zemalja i natjecatelja. To je odgovor bez sluha koji naglašava koliko su Olimpijske igre nesvjesne, a možda i neodlučne, po pitanju životne stvarnosti sportaša koji generiraju njihove prihode. 

Pojačane igre osmišljene su kako bi se iskoristio taj propust. "Jedan od naših temeljnih principa je da želimo učiniti naše sportaše što bogatijima", objasnio je Aron D’Souza, predsjednik sportskog događaja, u svibanjskom intervjuu za Men’s Health. 

U Las Vegasu će biti mnogo prilika za to. Pojačane igre planiraju natjecanja u tri kategorije: plivanje, atletika i dizanje utega. Svaki događaj imat će nagradni fond od 500.000 dolara (437.604 eura), a pobjednik će osvojiti 250.000 dolara (218.802 eura). Osim toga, svi natjecatelji dobit će naknadu za nastup i imaju pravo osvojiti bonuse za "rušenje" svjetskih rekorda (kao što je to učinio Gkolomeev). 

To je potencijalno puno novca, iako vjerojatno neće biti dovoljno za najbolje svjetske olimpijce, one koji bi mogli osvojiti olimpijsko zlato. Izgubili bi svoj ugled i šanse za sponzorske ugovore. 

Ali Pojačanim igrama nije potreban takav natjecatelj. Uostalom, pojačanje se svodi na to da se nekoga tko ne može pobijediti u utrci ili postaviti rekord pretvori u sportaša koji to može. Mnogo je ljudi koji nikada neće stati na postolje za medalje, a koji će biti kvalificirani za tu ulogu. 

Ovo je tragičan ishod za svakoga kome je stalo do integriteta sporta. I neće biti posljednji takve vrste. Sve dok Olimpijske igre i druga elitna sportska natjecanja ostanu vjerni zastarjelim uvjerenjima o naknadi, bit će prilika za eksploataciju. S vremenom će svaki primjer samo narušiti povjerenje javnosti u pravednost natjecanja.