"Kada vam kažu da su svi otkupi vlastitih dionica štetni za dioničare ili državu ili da posebno pogoduju predsjednicima uprava i najvišem menadžmentu, slušate ili ekonomski nepismene ljude ili slatkorječive demagoge (jedno ne mora isključivati drugo)", kaže legenda dugoročnog ulaganja Warren Buffett o temi otkupa vlastitih dionica.
Katkad se u regiji na otkup vlastitih dionica gleda kao na nepotrebno trošenje sredstava kompanije i mali dioničari često žele isplatu dividende i kad ona nije porezno optimalna. Slične debate nekada su prisutne i na zapadnim tržištima, ali od 1982. godine, kad je u Sjedinjenim Američkim Državama dozvoljen otkup vlastitih dionica, taj obujam konstantno raste. U svim je državama Adria regije na snazi sličan okvir koji pojednostavljeno određuje da izlistane kompanije smiju otkupiti do deset posto vlastitih dionica prema skupštinskoj odluci.
Ta odluka obično sadrži granice o maksimalnoj i minimalnoj cijeni otkupa koja je najčešće ±10 posto u odnosu na referentnu cijenu. U nekim je državama dozvoljeno i stjecanje preko 10 posto dionica, ali se one u zadanom roku moraju poništiti, odnosno povući. Prilikom određivanja plana otkupa, potrebno je naglasiti i njegovu svrhu.
Prije pregleda sličnosti i razlika u regiji, moramo napomenuti činjenicu da su Hrvatska i Slovenija dio Europske unije (EU) i da je regulativa njihovih tržišta kapitala usklađena s praksom EU-a. Druga dva analizirana tržišta – Sjeverna Makedonija i Srbija – to nisu. Postoji mnogo sličnosti, ali i određenih razlika. Svaka je država specifična, pa tu tematiku valja detaljno istražiti od države do države. Konkretno, primjerice, Srbija se drugačije odnosi prema otkupu dionica kompanija u državnom vlasništvu od onih koje to nisu.
Naravno, svaki glavni izvršni ili financijski direktor treba dobro odvagnuti između razloga za otkup vlastitih dionica i konkretne situacije u kompaniji, tj. razine sredstava za kupnju i/ili potrebe za zaduživanjem radi otkupa s jedne, odnosno potrebe financiranja razvoja poslovanja kompanije s druge strane.
Tko otkupljuje dionice, a tko ne
Sve kompanije u hrvatskom indeksu Crobex10 posjeduju vlastite dionice – holding Adris posjeduje najviše, 4,3 posto dionica, turistička kompanija Valamar posjeduje 3,3 posto, prehrambena kompanija Podravka 1,5 posto, turistička kompanija Arena Hospitality Group 1,5 posto, brodarska kompanija Atlantska plovidba, IT kompanija Span i holding Končar elektroindustrija po jedan posto, tehnološka kompanija Ericsson Nikola Tesla 0,7 posto, prehrambena kompanija Atlantic grupa 0,4 posto te Hrvatski telekom 0,1 posto.
U slovenskom indeksu SBITOP sastavljenom od devet kompanija, šest ih drži vlastite dionice. Osiguravajuća kuća Sava posjeduje 10 posto, farmaceut Krka 5,5 posto, tvrtka za kemijsku preradu Cinkarna Celje 3,3 posto te trgovac energentima Petrol 1,5 posto, dok Eqinox i Telekom Slovenije imaju neznatan udio vlastitih dionica.
U srpskom indeksu Belex15 samo dvije od devet kompanija posjeduju više od pet posto vlastitih dionica. To su proizvođač posuđa, sudopera, bojlera, slavina i kućne opreme Metalac te proizvođač metalnih konstrukcija i dijelova konstrukcija Jedinstvo. Zračna luka Nikola Tesla i Energoprojekt holding imaju neznatan udio vlastitih dionica.
Od deset članova makedonskog indeksa MBI10, polovica ne posjeduje vlastite dionice, dok je preostalih pet otkupljivalo vlastite dionice, od čega četiri imaju maksimalno dopuštenu razinu od 10 posto (pružatelj građevinskih rješenja Granit, trgovac energentima Makpetrol, Makedonski Telekom i pružatelj hotelijerstva i cateringa Makedonija Turist), a jedno, farmaceutska tvrtka Alkaloid, manje od dva posto.
U posljednje su vrijeme hrvatske kompanije daleko najaktivnije po pitanju otkupa vlastitih dionica, dok npr. u Sloveniji samo jedna kompanija, Krka, aktivno otkupljuje dionice, i to u vrlo značajnim iznosima. Većina većih postotaka vlasništva vlastitih dionica izvan Hrvatske rezultat je nekih korporativnih akcija iz dalje prošlosti. Na umu treba imati i visinu tržišne kapitalizacije svake kompanije te posljedično monetarnu vrijednost svakog pojedinog udjela vlastitih dionica.
Zašto kompanije rado otkupljuju vlastite dionice?
Najčešći su razlozi u teoriji:
- cijena dionice na burzi čini se atraktivna, tj. podcijenjena;
- za nagrade/bonuse/opcijske planove za menadžment i zaposlenike;
- kao podloga za isplatu dividende u dionicama kompanije;
- kao moneta prilikom preuzimanja drugih poduzeća (za financiranje dijela ili cijele transakcije);
- kao potencijalna obrambena reakcija u slučaju pokušaja preuzimanja kompanije;
- radi poništenja otkupljenih dionica, što efektivno povećava postotak vlasništva najvećih dioničara, ali je i način povrata dioničarima umjesto dividende.
Koji su razlozi u praksi u regiji?
Osim Hrvatske, u drugim se državama zbog nepovoljnog poreznog tretmana i nerazvijenosti tržišta ne provodi nagrađivanje dodjelom ili opcijskom kupnjom vlastitih dionica. To je veliki problem i kompanijama, jer tako teže zadržavaju ključne zaposlenike, i burzi, jer se ne stvaraju novi dioničari. Sva navedena tržišta imaju veliki problem nedostatka financijske pismenosti i kulture ulaganja na burzi.
Većina kompanija na analiziranim tržištima dionice otkupljuje sporadično i relativno skromno. Najčešći je razlog tome okrupnjavanje udjela velikih dioničara, a povremeno i obrana od neželjenog preuzimanja. Takva je praksa i u kompanijama u kojima je udio najvišeg menadžmenta u vlasništvu znatan, čemu možemo svjedočiti npr. u Srbiji. U Sloveniji bilježimo sve više direktnog stjecanja dionica kompanija od menadžmenta, ali je riječ o menadžerima koji drže iznimno nizak postotak vlasništva svojeg poslodavca, pa tu kupnju tumačimo kao signal o njihovu mišljenju o razini atraktivnosti trenutačne cijene dionice i povjerenja u nju.
Neke od najvećih kompanija u Hrvatskoj i Sloveniji su otkup i povlačenje dionica prije smatrale vrstom nenovčane dividende (Krka i HT), odnosno načinom povrata kapitala svim dioničarima. Vrlo smo rijetko svjedočili isplati dividende u dionicama kompanije (Valamar).
Kompanija iznimno rijetko prilikom preuzimanja druge kompanije dio transakcije plaća vlastitim dionicama. Relativno smo nedavno u Hrvatskoj svjedočili jednome takvom slučaju (Span), dok je na Zapadu to vrlo učestala praksa.
Činjenica je da na svim navedenim tržištima postoji znatan broj kompanija u većinskom ili manjinskom državnom vlasništvu, pa se otkup vlastitih dionica može gledati kao način povećanja udjela države u kompaniji, što je svakako nepoželjna, tržišni nepotrebna praksa. Vlasništvo države u izlistanim kompanijama može se i treba smanjivati, a ne povećavati. Rješenje je privatizacija, a ne izbjegavanje otkupa dionica.
Što treba mijenjati
Što bi u Adria regiji trebalo napraviti ako želimo više otkupa vlastitih dionica i direktne pogodnosti za lokalne burze? Glavna promjena trebala bi biti reforma poreznog sustava u spomenutim državama kako bi se kompanije porezima potaknulo na otkup dionica radi nagrađivanja ili zadržavanja ključnih kadrova. Već smo spomenuli popratne pogodnosti za lokalnu burzu.
Konkretno, posljednjom izmjenom Hrvatskog poreznog zakona uvedena je porezna stopa od 20 posto uz prirez (porez ovisan o boravištu) prilikom dodjele ili opcijske kupnje vlastitih dionica. Prije uvedenih izmjena, porezna stopa iznosila je 24 posto uz prirez.
Na pojednostavljenom primjeru isplate bruto bonusa od 12.000 eura osobi koja ima mjesečnu plaću od 4.000 eura bruto i pravo na bonus u iznosu od tri mjesečne plaće, isplatom u dionicama poslodavac ostvaruje uštedu od 15 posto, a zaposlenik dobiva 23 posto veći bonus.
Pri pisanju članka pomogli su Nenad Gujančić iz Srbije i Goran Martinoski iz Sjeverne Makedonije.
.webp){kind=icon}
