U minhenskom predgrađu Grünwaldu žive neki od najbogatijih ljudi u Njemačkoj – stare bogate obitelji s nekoliko poslovnih predvodnika i sportskih zvijezda. Uglednost i diskretnost osjete se na svakom koraku, a stanovnici tog mjesta cijene susjede koji ne zapitkuju previše.
To je bilo savršeno okruženje za kontejnersko poduzeće P&R. Ta tvrtka, koje se tobože bavila prijevozničkom djelatnošću, smjestila se u niskoj zgradi s velikim prozorima koja se nalazila u dugoj ulici punoj liječničkih ordinacija, osiguravajućih društava i trgovaca nekretninama. Riječ je o jednoj od manjih građevina na tom području, a iza staklenih vrata ne krije se raskoš, već nekoliko običnih prostorija sa sivim tepisima i bijelim zidovima.
Taj privid anonimnosti i skromnosti omogućio je P&R-u da izvede neke od najvećih prijevara u njemačkoj povijesti. Ta se tvrtka predstavljala kao agent za teretne kontejnere – čelične kutije od šest ili 12 metara poslagane na brodovima ili pričvršćene na kamione i vlakove u kojima se može nalaziti sve, od čarapa i rezanaca do naslonjača i hladnjaka. No s godinama se P&R polako odmicao od kontejnera prema profitabilnijim aktivnostima, odnosno jednostavnoj krađi.
Na svojem je vrhuncu 2018. P&R tvrdio da posluje s 1,6 milijuna kontejnera, koje je prodavao kupcima u sektoru maloprodaje i zatim ih u njihovo ime iznajmljivao prijevozničkim poduzećima. U stvarnosti ih je imao tek oko 600 tisuća. Ostali su bili izmišljeni, što je nedugo zatim potreslo desetke tisuća ulagača te kompanije.
P&R-ova hinjena skromnost privlačila je ljude kojima se sviđao njegov diskretan profil i kojima je bilo više stalo do sigurnosti i redovitog povrata ulaganja od velikih prinosa. Njegovi su ulagači obično bili umirovljenici koji uglavnom primaju financijske savjete od posrednika i savjetnika u malim gradovima te znatan dio svoje ušteđevine često stavljaju u kontejnere.
Lino Mirgeler/dpa/Alamy
Ponekad je P&R-ova štedljivost bila na rubu apsurdnog. Ta je tvrtka naplaćivala za promotivne materijale kao što su bilježnice i kemijske olovke sa svojim logotipom, koje većina poduzeća dijeli besplatno, prisjeća se posrednik Manfred Röll. No Röll, koji je klijentima preporučivao P&R i koji je sam uložio 50 tisuća eura u njega, takvo neobično ponašanje protumačio je kao znak da je uprava izrazito oprezna s novcem ulagača. „Mislio sam da će to sve u konačnici biti u interesu klijenata i isplata“, rekao je.
Povjerenje bilo toliko veliko da gotovo nitko nije počeo sumnjati kad su isplate vlasnicima početkom 2017. malo kasnile, a bili su tek ponešto zbunjeni kad su nekoliko mjeseci kasnije potpuno prestale. No u ožujku 2018., kad više nije mogao održavati Ponzijevu shemu koja je tom poduzeću uzrokovala više od tri milijarde eura duga, P&R je prijavio stečaj. "Nije bilo blještavih sportskih automobila, jahti, privatnih aviona, raskošnih zabava ni, barem koliko znamo, droge", rekao je Wolfgang Schirp, odvjetnik iz Münchena koji radi sa stotinama ljudi koji pokušavaju doći do svojeg novca. "To je pridonijelo percepciji da poslujemo s izrazito pouzdanim i staloženim poslovnim ljudima. Ništa nas nije navelo na sumnju."
Klupko prijevare šest godina nakon toga i dalje se raspliće. Stečajni upravitelj nadgleda ono što je ostalo od kontejnerskog parka kako bi se pobrinuo da 54 tisuće P&R-ovih vjerovnika dobiju što god mogu. Ulagači koji su se opekli osnovali su posebne grupe na Facebooku kako bi se međusobno jadali i zajednički vozili na dva sastanka koja su 2018. održana sa stečajnim upraviteljem u Olimpijskoj dvorani s 15,5 tisuća sjedećih mjesta u Münchenu. Više od 90 posto žrtava bili su Nijemci, a najveći dio ostalih dolaze iz Austrije i Švicarske. Većina je ulagala u P&R godinama, ako ne i desetljećima. Mnogi su bili u mirovini: u vrijeme prijave stečaja, više od trećine bilo je starije od 70 godina.
Florian Gaertner/picture-alliance/dpa/AP Photo
P&R je 1975. osnovao poduzetnik Heinz Roth, koji je imao sve pod čvrstom kontrolom. Kako tvrde tužitelji u Münchenu, iako se 2007. povukao u mirovinu, ponovno je preuzeo vodstvo 2016. godine. Roth se nije isticao, a kad se otkrio skandal, malo je ljudi u vrlo povezanoj minhenskoj financijskoj zajednici uopće znalo za njega. Dnevne novine Süddeutsche Zeitung prenijele su priču o Rothu pod naslovom U potrazi za fantomom.
P&R je 2017., prema prospektu izdanom te godine, ulagačima prodavao pojedinačne kontejnere za 1.415 eura po komadu, a zatim ih je davao u najam prijevozničkim poduzećima. Ulagači su primali isplate najamnine (koje su 2017. iznosile 11 posto kupovne cijene godišnje), a P&R je obećao da će nakon pet godina otkupiti kontejnere za 65 posto njihove izvorne vrijednosti. U tom je razdoblju ulagač mogao očekivati ukupan povrat od oko 20 posto.
Ulagači tvrde da su isplate godinama dolazile na vrijeme, a P&R je ispunio sve ostale ugovorne uvjete, što je mnoge navelo da ulože još više u taj program. No oko 2007. nešto se promijenilo u sjedištu kompanije. Izvještaji iz tog razdoblja pokazuju sve veću razliku između broja kontejnera za koje je P&R tvrdio da ih posjeduje i onih koje je uistinu imao u svojoj evidenciji.
Kompanija u biti nije morala kupovati nove kontejnere kako bi i dalje imala priljev novca: do 2010. razlika između onih koji su navodno bili u njegovu vlasništvu i onih koje je zapravo posjedovalo narasla je na 600 tisuća u vrijeme prijave stečaja, kako navodi stečajni upravitelj. To je značilo da je P&R trebao sve više plaćati za kontejnere kojima je upravljao. Kao što je uobičajeno kod Ponzijevih shema, sve veći udio svih novih ulaganja usmjeravao se prema isplaćivanju postojećih ulagača.
Gotovo svi kontejneri dobivaju serijski broj od Međunarodnog ureda za kontejnere, industrijske organizacije koja vodi globalni registar vlasništva, zbog čega je te kontejnere jednostavno pratiti putem interneta. No iako bi P&R ulagačima na njihov zahtjev dao serijske brojeve kontejnera koje su „posjedovali“, više od 90 posto njih nikad nisu to zatražili. Mala manjina onih koji jesu dobili bi potvrdu s brojem jednog od P&R-ovih kontejnera, premda vjerovnici tvrde da taj broj nikad nije istinski odgovarao kontejneru koji je bio u vlasništvu određene osobe.
Da bi situacija bila još zamršenija, podružnica u Grünwaldu u svojoj bilanci nije imala nikakve kontejnere. Kako navodi stečajni upravitelj, njima je umjesto toga upravljala podružnica u Švicarskoj. Budući da je novac tekao iz jedne zemlje u drugu, nije bilo teško sakriti neusklađenosti. „Tvrtka je postojala, ali u vrlo ograničenom opsegu“, rekao je Peter Mattil, odvjetnik iz Münchena koji zastupa više od deset tisuća P&R-ovih ulagača i koji je dio povjerenstva koje predstavlja vjerovnike.
Kancelarije kompanije P&R u Grinvaldu Jan Svensson/Alamy
Štoviše, stečajni upravitelj tvrdi da je bilo vrlo malo nadzora: revizije poslovanja P&R-a u Njemačkoj provodio je Werner Wagner-Gruber, malo poduzeće iz Regensburga, grada na Dunavu koji se nalazi oko 90 minuta vlakom istočno od Münchena. Neki su vjerovnici tužili revizora i njegove osiguravatelje, iako odvjetnici koji zastupaju tužitelje kažu da je malo vjerojatno da će povratiti više od vrlo sitnog dijela onoga što su izgubili. Odvjetnik tvrtke Wagner-Gruber odbio je dati komentar.
Neki P&R-ovi ulagači smatraju da je krivnja na njemačkom Saveznom uredu za nadzor financijskih usluga (Bundesanstalt für Finanzd – BaFin) zbog nedostatnog nadzora. Ta je agencija odobrila P&R-ov prospekt tek nekoliko mjeseci prije nego što je tvrtka pala u stečaj. Međutim, BaFin tvrdi da takvo odobrenje nije povezano s kreditnom sposobnošću izdavatelja, a njemački sudovi odbacili su sve pokušaje da se od agencije naplati odšteta.
Takvo je razlikovanje naljutilo P&R-ova ulagača Martina von Hörena. Iako razumije da BaFin nije odgovoran za reviziju financijskih izvješća, dovodi u pitanje logiku dužnosti te agencije. „Redovni ulagači imaju različita očekivanja kad vide da je neki financijski proizvod odobrio BaFin“, rekao je Von Hören, koji je P&R-u dao 200 tisuća eura prije nego što je ta tvrtka propala.
Nakon prijave stečaja, Roth se opirao pokušajima da mu se uzme kontrola, posebice nad operativnim središtem tvrtke u Švicarskoj. Minhenski tužitelji ipak su ga 2019. optužili po 414 točaka poslovne prijevare i 12 točaka utaje poreza. No nekoliko mjeseci nakon toga obustavili su postupak jer se Roth razbolio. Umro je tog prosinca u 77. godini, a vjerovnici i dalje traže naplatu od njegove ostavštine.
Stečajni upravitelj Michael Jaffé vjerovnicima je raspodijelio 544 milijuna eura, što iznosi tek 17,5 centi za svaki euro koji im se duguje. Premda je veći dio P&R-ove imovine prodan, ta tvrtka i dalje itekako posluje – u rujnu 2023. imala je gotovo 350 tisuća kontejnera. „Svaki stoti kontejner koji putuje svijetom donosi novac za vjerovnike“, napisao je Jaffé u izvješću iz studenog.
Neki razočarani ulagači jednostavno su odustali i prodali svoja potraživanja prema P&R-u tvrtkama specijaliziranima za problematična dugovanja. Londonska kompanija Fidera, koja je prije pet godina počela nuditi 14 centi po euru, povećala je tu ponudu na čak 25 centi. Danas je to najveći vjerovnik, sa „stotinama milijuna” eura potraživanja, kako tvrdi osoba upoznata s tom situacijom koja je zamolila da ne bude imenovana zbog dijeljenja povjerljivih informacija.
Stečajni upravnik Jaffe Imago/Alamy
Jaffé je u studenom rekao da je preraspodjela četvrtine nominalne vrijednosti „poprilično zamisliva“, no teško je precizno procijeniti jer će svaka procjena ovisiti o nestabilnim troškovima prijevoza. Pandemija i rat u Ukrajini povećali su troškove teretnog prijevoza, no oni su opali početkom 2023. kako se ekonomski rast usporavao i kako su novi prijevozni kapaciteti dolazili na tržište, a zatim su ponovno skočili ove godine zbog strahova od šireg sukoba na Bliskom istoku i napada na brodove u Crvenom moru.
Jednog toplog radnog jutra nekoliko je automobila bilo parkirano ispred P&R-ova ureda u Grünwaldu. To je uobičajena situacija za njegovo osoblje, koje sada zapravo radi za stečajnog upravitelja te nadgleda preostale kontejnere i odgovara na upite vjerovnika. Oni koji su još uvijek na platnoj listi kažu da nisu bili svjesni prijevare koju je vodila uprava, a stečajni upravitelji prihvatili su tu tvrdnju. Mnogi su u biti i sami bili P&R-ovi ulagači.
Jaffé tvrdi da će stečajni postupak vjerojatno potrajati još nekoliko godina. Međutim postoji prirodna granica: uobičajeni je životni vijek kontejnera od 12 do 15 godina, a P&R je 2017. izjavio da prosječna starost njegova parka iznosi više od osam godina. Stoga će se uskoro i preostali P&R-ovi kontejneri povući iz upotrebe, ulagači će primiti eventualne konačne isplate, ured u Grünwaldu zatvorit će svoja vrata, a grad će se vratiti dugoj tradiciji čuvanja svojih tajni.
.webp){kind=icon}
