Sanchali Pal je 2019. odlučila da joj je dosta lista. Bivša konsultantkinja je šest godina koristila eksel tabele za ručno praćenje emisija ugljen-dioksida (CO2) tokom svojih kupovina, rutina za koju kaže da joj je godišnje uštedjela oko 2.000 dolara. Novac je uštedjela kupujući polovnu robu, manje je putovala avionom i manje je jela meso. Ali pristup "uradi sam" postao joj je naporan.
Tako je u avgustu te godine pokrenula Commons, aplikaciju za pametne telefone koja prati ugljenični otisak potrošnje korisnika, nudi povraćaj novca za održive izbore i nudi kompenzaciju ugljenika. Danas Commons ima desetine hiljada korisnika, koji kažu da koristeći ovu aplikaciju mogu da smanje svoje godišnje emisije u proseku za 19 odsto. Ako bi svi u SAD-u postigli to smanjenje, Pal navodi da bi to bilo ekvivalentno eliminisanju 80 odsto američkih automobila sa puteva.
Commons ima mnogo konkurenata. Sada postoje desetine aplikacija koje imaju za cilj da pomognu korisnicima da prate svoje pojedinačne emisije CO2. Tracky koristi GPS da cilja emisije vezane za putovanja. Uz Pawprint, poslodavci mogu pomoći svojim zaposlenima da izmjere svoj ugljenični otisak i procjene inicijative za održivost radnog mjesta. Klarna kombinuje praćenje emisija sa drugim ponudama finansijskih usluga. Carbon Games pretvara smanjenje ugljenika u igru tako što svojim korisnicima daje zelene izazove u aplikaciji i prikazuje tabele sa rezultatima najboljih korisnika.
Pal kaže da je njen cilj da pomogne potrošačima da izgrade "karbonsku intuiciju". "Način na koji razmišljam jeste da ako vam nešto uštedi jedan ili dva dolara, ne morate da brinete o tome", kaže ona. "Ali, ako vam uštedi 300 dolara, to je ušteda". Takođe, "ako se neka vaša odluka odnosi na 100 kilograma ugljen-dioksida, vjerovatno bi trebalo da razmislite o tome".
Obračunavanje emisije CO2 za svaku kupovinu je teže nego što zvuči. Količina ugljen-dioksida koju proizvodi let avionom ili komad mesa je mjerljiva i relativno specifična. Ali ugljenični otisak, recimo, novog pametnog telefona, napravljenog od materijala iz bezbrojnih lanaca snabdijevanja koji intenzivno koriste ugljenik, mnogo je teže izmjeriti. Čak i nešto tako jednostavno kao što je kupovina košulje često stvara pometnju kada je u pitanju izračunavanje ugljenika.
Commonsova metodologija, inspirisana Palovim originalnim grafikonom, oslanja se na informacije koje su dostavili korisnici o lokaciji, transportu i načinu života. Korisnici zatim povezuju svoje kreditne i debitne kartice sa aplikacijom koja množi ukupnu vrijednost svake kupovine sa vrijednošću intenziteta emisije CO2 na osnovu podataka sa Univerziteta Oksford, Univerziteta Jejl, Uprave za energetske informacije SAD, američke zaštite životne sredine i drugih institucija. Aplikacija može da prati samo emisije za korisnike u SAD i Kanadi.
Da bi upravljala sopstvenim praćenjem emisija, Klarna - švedska fintech kompanija najpoznatija po svojoj ponudi "kupi odmah, plati kasnije" - udružila se sa AI kompanijom za upravljanje ugljenikom Vaayu. Podaci o kupovinama izvršenim preko aplikacije Klarna, veb-sajta ili opcije plaćanja treće strane se objedinjuju u okviru aplikacije da bi se korisnicima prikazale ukupne emisije i kupovine sa velikim uticajem. Klarna ima podatke o 150 miliona proizvoda u kategorijama koje uključuju dom i baštu, nakit, dodatnu opremu i elektroniku.
Glavni cilj Commonsa je promjena ponašanja potrošača. Kompanija takođe ulaže u projekte uklanjanja ugljen-dioksida. Da bi smanjili dio svog mjesečnog otiska, pretplatnici mogu da plate aplikaciji za automatsku kompenzaciju svojih emisija, Klarna nudi istu opciju, ali bez naknade.
Kompenzacija ostaje kontroverzna, a studije dosljedno pokazuju da većina njih previše obećava. Nedavni pregled više od stotinu takvih studija globalnog regulatora o ciljevima oko ugljenika u privatnom sektoru otkrio je da je smanjenje ugljenika u velikoj mjeri "neefikasno".
Pal to priznaje, ali naglašava da ovakve aplikacije imaju viši cilj - da pomognu potrošačima da budu informisani i donesu prave odluke. "Ne možemo da upravljamo nečim ako to ne možemo da izmjerimo", kaže ona.
Poriv za većom "karbonskom intuicijom" takođe se pojavljuje u drugim kompanijama koje se suočavaju sa potrošačima. Tako brojne banke sada nude zelene kreditne kartice koje podržavaju ulaganja u životnu sredinu. A trgovci na malo, avio-kompanije i velike tehnološke kompanije obrađuju podatke o emisijama kod brojnih proizvoda i usluga, pa imaju više "klimatski prihvatljivih opcija", od modnih sertifikata do rezultata kod avio-letova i uputstava za vožnju.
Stuart Kirsch, profesor sa Univerziteta u Mičigenu koji se bavi obračunavanjem ugljenika, smatra da samo informisanje potrošača ima vrijednost. Ali on upozorava da rješenja za klimatske promene moraju da se dese na strukturnom nivou. "Postoji i klasna dimenzija izbora potrošača", kaže Kirsch.
"Imate brendove kod kojih možete da kupite bolju i održiviju odjeću, ali i dalje previše trošite. Izbor potrošača može da bude sredstvo kako bi se ljudi oslobodili krivice".
Naime, usluge praćenja ugljenika predstavljaju "tanku liniju" između toga da se ljudima pokaže koliki je njihov lični uticaj na emisiju CO2 i ukazivanja na to da sami mogu da riješe ovaj problem.
Pal ukazuje na izvještaj Međuvladinog panela za klimatske promjene, koji sugeriše da bi promjene u ponašanju kupaca, odnosno smanjenje tražnje, moglo da smanji i emisiju gasova staklene bašte za 40 do 70 odsto do 2050. godine. Ali ekonomista Joyashree Roy, vodeći autor tog izvještaja, kaže da institucionalne barijere, uključujući i troškove, ograničavaju mogućnost potrošača da iskoriste takav svoj uticaj.
"Najuspješnija poruka na koju smo naišli je da su pojedinci motivisani, ali se osjećaju nesposobnim zbog nedostatka pristupa pravoj infrastrukturi ili tehnologiji", kaže on. "Ako vaš grad nema pravi pristup infrastrukturi, prave podsticaje, pravu tehnologiju, onda i ne možete da imate pravi izbor".
.webp){kind=icon}
