Michael Bloomberg: Vlade ne bi trebale biti vlasnici AI kompanija

U nastojanju da se reguliše vještačka inteligencija (AI), u Washington sve više jača opasna ideja: da država stekne vlasničke udjela u najvećim AI kompanijama. Obje političke strane vide priliku za brzu zaradu. Gotovo niko ne razmišlja o dugoročnim posljedicama. Negdje se Karl Marx verovatno zadovoljno osmjehuje.

Nije iznenađenje što senator iz Vermonta, koji se otvoreno deklariše kao socijalista, predlaže da najveće AI kompanije izdvoje 50 odsto svog vlasništva u korist državnog investicionog fonda (eng. sovereign wealth fund). Međutim, čini se da se i predsjedniku dopada ta ideja, jer je rekao da bi bilo "divno" kada bi država stekla vlasnički udio u AI kompanijama. Demokrate i republikanci gotovo da nisu kritikovali svoje stranačke kolege, tako da rastu šanse da se neka verzija ove loše ideje ostvari.

Predsjednik je rekao da bi državno vlasništvo obezbjedilo da "američki narod ima koristi od uspjeha vještačke inteligencije". Međutim, činjenica je da američki građani već imaju koristi od AI-ja - bilo da koriste četbotove, da banke primjenjuju AI za otkrivanje prevara, ljekari za borbu protiv bolesti, vlasnici malih preduzeća za knjigovodstvo i marketing, poljoprivrednici za povećanje prinosa ili penzioni fondovi i drugi investitori za optimizaciju svojih portfolija. To su samo neki od gotovo bezbroj načina na koje se vještačka inteligencija može primjenjivati. A tek smo na samom početku otkrivanja njenog punog potencijala.

Kako tehnologija bude napredovala, koristi za društvo trebalo bi dodatno da rastu kroz veću produktivnost, brži privredni rast i više inovacija. Nove AI kompanije podstaći će osnivanje drugih novih firmi i otvaranje radnih mjesta. Kada te kompanije izađu na berzu, koristi od njihovog poslovanja biće raspodeljene još širem krugu investitora.

Sve to trebalo bi da donese i veće poreske prihode državama, što bi omogućilo dodatna ulaganja u obrazovanje, prekvalifikacije radnika i jaču socijalnu zaštitu za one koji zbog AI-ja ostanu bez posla. Ako AI kompanije ne doprinose dovoljno javnim finansijama, rješenje nije da država postane njihov vlasnik, već da se izmjeni poreski sistem. Baš kao što tek počinjemo da ubiramo koristi od AI-ja, tek počinjemo da uviđamo i njegove negativne strane. Međutim, one bi bile daleko ozbiljnije ukoliko bi država postala suvlasnik ove industrije.

Kada država postane akcionar privatne kompanije, pozitivni efekti tržišne konkurencije počinju da slabe. Politika potiskuje profit, razvijaju se nepotizam i pogodovanje, inovacije trpe, konkurentnost opada, a regulatorni proces postaje podložan političkom uticaju. Umesto tržišta na kojem najbolji proizvodi i usluge pobjeđuju zahvaljujući kvalitetu, nastaje sistem u kojem uspjeh zavisi od političkih veza, budžeta za lobiranje i izbornih interesa. To narušava regulatorne odluke, guši konkurenciju i usporava inovacije. Što je više novca poreskih obveznika uloženo, to će kompanije biti sklonije politički sigurnim odlukama, umjesto rizičnim projektima koji bi mogli donijeti velike tehnološke pomake.

 

Kao da to nije dovoljno, ukoliko kompanije postanu toliko velike da ih država više ne može pustiti da propadnu, trošak njihovog spasavanja na kraju će snositi poreski obveznici.

Istorija bliske povezanosti države i privrede, uključujući i neefikasan američki vojno-industrijski kompleks, trebalo bi da posluži kao upozorenje. Isto tako, navodna ponuda kompanije OpenAI da saveznoj vladi ustupi pet odsto vlasništva nije potvrda da je ideja dobra, već signal za uzbunu. Najveće kompanije, s armijom advokata i lobista, već sada imaju značajnu prednost u odnosu na startape i često oblikuju pravila u svoju korist. Ako država postane ne samo regulator već i suvlasnik, velikim kompanijama biće još lakše da potisnu manje konkurente, što će štetiti inovacijama i izboru potrošača, usporiti rast zarada i povećati cijene.

Američke AI kompanije postale su predmet divljenja širom svijeta zato što su mogle brzo da eksperimentišu, testiraju nekonvencionalne ideje, prihvataju neuspjehe i postavljaju izuzetno ambiciozne ciljeve bez preteranog mješanja države. To što je savezna vlada već postala suvlasnik brojnih tehnoloških kompanija u različitim sektorima ne znači da bi tu praksu trebalo širiti. Razlozi za takve aranžmane bili su različiti – jačanje lanaca snabdjevanja, zaštita nacionalne bezbjednosti ili želja države da učestvuje u budućem profitu - ali svi su pogrešni. U slučaju vještačke inteligencije, rizici takvih aranžmana bili bi znatno veći.

Poseban problem je to što su AI kompanije često i platforme za govor i razmenu informacija. Pored zabrinutosti zbog moguće cenzure ili nadzora, postoji velika opasnost da politički interesi počnu da utiču na odgovore koje AI daje korisnicima. Zbog toga aktivisti za slobodu govora s razlogom upozoravaju na opasnosti državnog vlasništva.

Bez obzira na to kakav neko ima stav o aktuelnoj administraciji, mogućnost da država diktira i menja odgovore vještačke inteligencije (odnosno informacije, podatke i samo znanje) trebalo bi da izazove ozbiljnu zabrinutost. Potencijal za propagandu bio bi toliki da bi se i George Orwell postideo. A što AI bude postajao sposobniji, ta mogućnost će biti još zabrinjavajuća.

Jednostavno rečeno, Bijela kuća razmatra mogućnost da državi dodijeli ogromna nova ovlaštenja tako što bi postala suvlasnik kompanija koje bi mogle da oblikuju budućnost tehnologije, nauke, obrazovanja, ratovanja, komunikacija i mnogih drugih oblasti, ugrožavajući ne samo ekonomiju zemlje, već i našu slobodu i demokratiju.

Marx bi bio oduševljen. Mi ostali treba da zahttevamo da obte političke stranke odbace ovu ideju.