Ima li smisla u nogometu meč između perolake i superteške kategorije

U nogometu ne postoje težinske kategorije. Nema klasifikacija po snazi, veličini ili budžetu, niti ograničenja ko smije u ring s kim. Zbog toga nedavni ligaški okršaj Reala i Rayo Vallecana, gdje u prvom klubu startnih 11 vrijedi milijardu eura, a u drugom tek 56 miliona, otvara pitanje ima li sportskog, poslovnog ili moralnog smisla meč između perolake i superteške kategorije.

Rezultat sam po sebi tu je najmanje bitan. Družinu iz Vallecasa ove sezone nisu porazili niti Real, niti Barcelona, ali u kontekstu gdje je nogomet proizvod, legitimno je pitanje - koga ta utakmica interesira. 

Ako bismo takav nesrazmjer prenijeli u boks, perolaka kategorija ne bi smjela ni kročiti u ring. Ne zbog straha od poraza, već zato što bi rezultat bio unaprijed poznat i potencijalno opasan. Nogomet, međutim, odavno živi s tim paradoksom, isti sport koji njeguje mit o "malima koji mogu" u isto vrijeme tolerira ekonomske razlike koje ruše samu ideju ravnopravnog takmičenja.

Nesrazmjer koji ruši smisao takmičenja

Transfermarkt pokazuje da Realov startni sastav danas vrijedi gotovo 20 puta više od sastava Rayo Vallecana. U prosjeku, jedan Realov vezni igrač vrijedi koliko cijeli protivnički tim. Takva razlika nije samo simbolična, ona proizvodi predvidljivost rezultata, urušava interes i stvara zatvoreni ekosistem u kojem bogati postaju još bogatiji. 

Publika želi gledati utakmice ravnopravnih takmaca/Depositphotos

Ekonomisti sporta, od Rottenberga do Nealea, upozoravaju da neizvjesnost ishoda predstavlja temelj potražnje. Kad ishod postane izvjestan, tržište počinje gubiti smisao. Nogomet je u tom pogledu izuzetak koji potvrđuje pravilo, globalna publika ne gleda Real Madrid zato što bi mogao izgubiti od Raya, nego zato što je Real Madrid institucija s aureolom pobjede.

Ta logika funkcionira do trenutka kad liga postane previše predvidiva. Primjer Serie A prije pojave Napolija ili Bundeslige u deceniji Bayernovih naslova pokazuje koliko brzo se takmičarski monopol pretvara u komercijalni problem.

Realni i simbolični "piramidalni" efekti velikih

Zagovornici postojećeg modela ističu da mali ipak imaju koristi. Kada Real dolazi u Vallecas, rastu posjećenost, cijene karata, TV rejting i lokalna vidljivost. U prosjeku, klubovi poput Raya zarađuju i do 25 posto više po utakmici protiv velikih, dok LaLiga kroz centraliziranu prodaju TV prava uvodi ograničenje, najveći ne smiju zaraditi više od 3,5 puta od najmanjih.

Taj "redistributivni" mehanizam zapravo je pokušaj da se razlike ne pretvore u apsolutni jaz. U teoriji, to je evropski odgovor na salary cap iz američkih liga, sistem koji balansira tržište i čuva konkurenciju. U praksi, međutim, razlike ostaju duboke. Real Madrid i Barcelona i dalje ostvaruju gotovo 40 posto ukupnog prihoda lige, a njihove globalne platforme (fan engagement, e-commerce, sponzorski portfolio) ne mogu se usporediti s onima iz donjeg dijela tablice.

Paradoksalno, upravo te razlike održavaju sistem. Mali klubovi preživljavaju zahvaljujući "rentnom" efektu velikih, dok veliki legitimnost crpe iz postojanja manjih. To je sportska verzija tržišnog kapitalizma, neravnoteža nije greška, nego osnova modela.

Može li nogomet pronaći vlastiti salary cap?

Ideja o salary capu u Evropi javlja se ciklično, ali rijetko ozbiljno. UEFA-in novi "profitability and sustainability" sistem (PSR) pokušava ograničiti troškove na 70 posto prihoda, međutim to više štiti postojeće velike nego što otvara prostor novima. "Financial Fair Play" cementirao je status quo, poručuju kritičari, jer ograničava ulaganja klubovima koji tek pokušavaju sustići elitu.

Mogu li se perolake i superteške kategorije ipak boriti u istom ringu, a da to ima smisla? Da, ali samo ako postoji jasan okvir koji redistribuira rizik i nagradu. Ligaški modeli bez elemenata jednakosti prije ili kasnije postaju dosadni, a dosada je najveći neprijatelj biznisa zabave.

Nogomet za sada balansira na tankoj liniji, između mita o Davidu i Golijatu i realnosti finansijskog feudalizma. Dokle god publika vjeruje da "mali mogu", sistem opstaje. Ipak, čim taj osjećaj nestane, pitanje iz naslova postaje ozbiljno i egzistencijalno.