Evropskom fudbalu trebaju kolektivni ugovori: Američki model jeftiniji je od parnica i sukoba

Evropski fudbal ulazi u zonu pravne nestabilnosti. Premier liga pokušava uvesti ograničenja potrošnje kroz nova pravila "anchoring" i "squad-cost ratio", dok Udruženje profesionalnih fudbalera (PFA) najavljuje tužbe. La Liga pokušava igrati ligaške utakmice u Sjedinjenim Američkim Državama, ali nailazi na otpor igrača i sindikata AFE.

Zajednički nazivnik ovih aktuelnih problema i izazova u najvećoj evropskoj sportskoj industriji je nedostatak "kolektivnog ugovora (CBA)" koji bi definirao pravila, troškove i prava kroz pregovore, a ne kroz jednostrane odluke.

U američkim sportovima takvi sporazumi su temelj sistema, oni balansiraju interese vlasnika i igrača, daju antitrust-zaštitu pravilima o platama i čine svaku promjenu provedivom.

UEFA je uvela "Squad Cost Rule" kojim se ograničava potrošnja klubova na 70 posto ukupnih prihoda, uz postepenu tranziciju do 2025. godine. Kazne već postoje, Roma i nekoliko drugih klubova već su se našli pod nadzorom zbog prekoračenja limita. Premier liga ide korak dalje, "anchoring" bi vezao ukupnu potrošnju klubova za višekratnik prihoda najslabije ekipe.

"Anchoring" i "squad-cost ratio" su posve nove institucije u fudbalu/Bloomberg

Sindikat igrača tvrdi da se time krši pravo na zaradu, dok dio klubova upozorava na konkurentsku slabost prema Real Madridu, PSG-u i Bayernu. Rezultat su prijetnje tužbama, a ne stabilnost.

S druge strane, La Liga pokušava povećati komercijalni doseg igranjem utakmica u SAD-u. Iako je američki sudski slučaj Relevent protiv USSF-a otvorio vrata takvim planovima, otpor igrača ostao je snažan. Sindikat AFE odbija mogućnost da se mečevi igraju izvan Španije bez prethodnog dogovora i garancija o opterećenju i sigurnosti igrača. U oba slučaja, Engleskoj i Španiji, problem je isti, pravila se nameću, umjesto da se o njima pregovara.

Pravni okvir: Kolektivni ugovor kao "štit"

U evropskom kontekstu postoji čvrst temelj za takav okvir. Presuda Albany iz 1999. potvrdila je da sporazumi nastali kroz kolektivno pregovaranje, a koji se odnose na uslove rada i zapošljavanja, nisu predmet antimonopolskih ograničenja iz članka 101. TFEU. Drugim riječima, ako se ligama i sindikatima dogovori salary cap, raspodjela prihoda, putni uslovi ili minimalne plate, ti mehanizmi postaju pravno legitimni.

U suprotnom, ako ih liga jednostrano nameće, otvaraju se vrata za parnice i individualne tužbe, što se upravo dešava Premier ligi. U Sjedinjenim Državama taj princip ima jasan naziv "non-statutory labor exemption". Zahvaljujući kolektivnim ugovorima, salary cap, luxury tax i tzv. escrow sistemi prolaze kao legalni jer su rezultat pregovora, a ne monopolske odluke. Zato NBA, NFL i MLB rijetko završavaju na sudu. U Evropi, svaki pokušaj kontrole troška završava političkom ili pravnom krizom.

Zašto CBA ima smisla i za klubove

Kolektivni ugovor ne bi bio ustupak igračima, nego osiguranje za sve strane. 

Prvo, donosi predvidivost troška, dogovoreni salary band i izuzeci (npr. homegrown, veteran) stabiliziraju tržište. Drugo, uvodi mir u radu, ako postoje jasni mehanizmi za štrajk, arbitražu i rješavanje sporova, konflikti su rjeđi i kraći. Treće, podržava kompetitivnu ravnotežu, cap i floor se pregovaraju kao paket, čime se sprečava utrka u trošenju i demotivacija manjih klubova. Četvrto, daje socijalnu licencu, odluke o rasporedima, odmorima i utakmicama van teritorija prolaze kroz sistemsku provjeru, a ne kroz medijske ratove. 

I konačno, smanjuje trošak parnica, svaka promjena pravila postaje pregovorna, a ne nametnuta.

Šta bi evropski CBA konkretno sadržavao

Evropski kolektivni ugovor mogao bi se osloniti na nekoliko ključnih stubova koji bi povezali sportski i radni okvir na način kakav do sada u fudbalu nije postojao.

Depositphotos

Prvi je finansijski modul, koji bi definirao prag potrošnje usklađen s UEFA-inim pravilom o 70 posto prihoda, uz mogućnost fleksibilnog "luxury tax" sistema za klubove koji pređu limit. Takav pristup bi uključivao i minimalni "salary floor", čime bi se garantiralo da određeni dio prihoda bude usmjeren na plate igrača i razvoj akademija. Time bi se istovremeno postigla kontrola troškova i očuvala konkurentnost manjih klubova.

Drugi stub odnosi se na zdravlje i opterećenje igrača. Kolektivni ugovor morao bi jasno propisati maksimalan broj utakmica po sezoni, obavezne dane odmora i standardizirane putne protokole. Posebno važan element bio bi obavezan pristanak igrača na utakmice van teritorije matične zemlje, što bi spriječilo situacije poput otpora u La Ligi pri pokušaju igranja mečeva u SAD-u. Sve razvojne ideje za ligu treba ranije ispregovarati s direktnim izvršiocima, igračima.

Treći element je transparentnost i nadzor. Potrebno je uspostaviti nezavisno tijelo koje bi pratilo poštivanje pravila o potrošnji, revidiralo troškove klubova i jednom godišnje objavljivalo javne izvještaje o finansijskoj disciplini. Takav mehanizam bi povećao povjerenje između klubova, sindikata i regulatornih tijela, ali i spriječio spekulacije o selektivnoj primjeni pravila.

Konačno, kolektivni ugovor bi morao imati jasno definirano trajanje i mehanizam prilagodbe. Period od pet do šest godina s "reopener" klauzulom omogućio bi pregovore u slučaju naglih promjena prihoda od TV prava, tržišnih poremećaja ili ekonomskih kriza. Time bi se osigurala fleksibilnost sistema i njegova dugoročna održivost.

Takav model bi, posve su jasna američka iskustva, klubovima donio sigurnost i predvidivost, a igračima status partnera u procesu donošenja odluka. Bio bi to prvi istinski institucionalni okvir koji evropski fudbal uspostavlja između tržišne dinamike i radnih prava.

Vrijeme za redefiniciju odnosa

UEFA, Premier liga i La Liga danas su na raskrsnici, pokušavaju balansirati komercijalni rast i održivost, ali to čine bez formalnog pregovaračkog mehanizma.

Sve dok se pravila nameću odozgo, svaki reformski pokušaj riskira da postane novi sudski slučaj. Kolektivni ugovor, po uzoru na američke lige, mogao bi to prekinuti, troškove, rizike i prava pretvoriti u zajednički dogovor, a ne u konflikt.

Jer kako je nedavno rekao jedan od čelnika FIFPRO-a, evropski fudbal ima sve elemente velike industrije, osim industrijskih odnosa.