text size
Dušan Vlahović je sa 26 godina napustio Juventus i potpisao trogodišnji ugovor s Beşiktaşem. Mohamed Salah je nakon devet sezona u Liverpoolu otišao u Trabzonspor. Mason Greenwood je Marseille zamijenio Fenerbahçeom, Nathan Aké je stigao iz Manchester Cityja, Leandro Trossard iz Arsenala, a Galatasaray je za 21-godišnju novu rusku zvijezdu Alekseja Batrakova platio 25 miliona eura.
Lista dovoljno govori o tome šta se trenutno događa u turskom fudbalu. Süper Lig ponovo privlači velika evropska imena, ali je ovaj investicijski ciklus širi od nekadašnjeg dovođenja zvijezda na kraju karijere. Klubovi sve češće kupuju igrače koji još imaju godine, sportsku vrijednost i tržište u najvećim evropskim ligama.
Do 22. augusta klubovi Süper Lige potrošili su 306,4 miliona eura na transfere, a od prodaje igrača prihodovali 111,1 milion. Neto potrošnja tako je dostigla 195,4 miliona eura, pokazuju podaci Transfermarkta.
Još je važnije što se radi o nastavku trenda. Football Benchmark je izračunao da je prošle sezone Süper Lig potrošila rekordnih 477 miliona eura uz neto transferni deficit od 217 miliona. U dvije sezone turski klubovi tako su već napravili gotovo 783 miliona eura bruto transferne potrošnje i više od 412 miliona neto minusa.
Turska više ne dovodi samo igrače na kraju karijere
Victor Osimhen bio je transfer koji je pomjerio granicu. Galatasaray ga je u ljeto 2025. nakon prethodne sezone na posudbi otkupio od Napolija za 75 miliona eura. Do tada je rekord turskog fudbala bio Fenerbahçeovih 20 miliona za Youssefa En-Nesyrija. Osimhen je imao 26 godina i iza sebe status jednog od najtraženijih napadača u Evropi.
Ovog ljeta isti obrazac nastavljaju drugi klubovi. Fenerbahçe je za 24-godišnjeg Greenwooda platio 39 miliona eura Marseilleu, dok je iz Manchester Cityja doveo Akéa i dodatno pojačao napad Vedatom Muriqijem i Romeluom Lukakuom. Greenwoodov transfer isplaćuje se u tri jednake godišnje rate, što pokazuje kako klubovi veliki današnji trošak raspoređuju kroz buduće prihode.
Beşiktaş je 18 miliona eura izdvojio za Trossarda iz Arsenala, također uz plaćanje u ratama tokom tri godine. Transfer koji ima najveću težinu za tržišta Adria regije stigao je nekoliko sedmica kasnije. Vlahović je nakon isteka ugovora s Juventusom došao bez obeštećenja i potpisao do ljeta 2029.
Transfer fee od nula eura pritom može zavarati. Beşiktaş će Vlahoviću garantovano plaćati 7,5 miliona eura po sezoni, odnosno najmanje 22,5 miliona kroz trogodišnji ugovor. Juventus je istog igrača u januaru 2022. Fiorentini platio početnih 70 miliona eura, uz još deset miliona mogućih bonusa.
To Vlahovićev transfer čini dobrim pokazateljem nove pozicije lige. Sa 26 godina još pripada generaciji od koje se očekuju najbolje sezone karijere. Nekadašnji turski model uglavnom je značio visoku platu za veliko ime čija se tržišna vrijednost približava nuli. Današnji model uključuje i igrače koje klubovi još mogu koristiti kao sportsku, ali i transfernu imovinu.
Galatasaray je posljednji primjer ponudio ovog augusta, kada je za Batrakova platio 25 miliona eura. Ruski reprezentativac ima 21 godinu i potpisao je petogodišnji ugovor.
Salah pokazuje koliko se tržište proširilo
Druga strana turske strategije i dalje je privlačenje najvećih globalnih imena. Trabzonspor je početkom augusta doveo Salaha nakon njegovog odlaska iz Liverpoola. Egipćanin je stigao bez obeštećenja, ali mu dvogodišnji ugovor donosi 17 miliona eura godišnje, uz bonuse i udio u prihodima od proizvoda koji nose njegovo ime.
Za Süper Lig je posebno značajno što takav transfer nije napravio jedan od tri istanbulska velikana. Trabzonspor ima manju ekonomsku bazu od Galatasaraya, Fenera i Beşiktaşa, ali može finansirati igrača čije ime ima globalnu komercijalnu vrijednost.
Turska tako istovremeno kupuje dva tipa vrijednosti, Salah i Lukaku donose publiku, sponzore i međunarodnu vidljivost, dok Greenwood, Vlahović ili Batrakov nude mogućnost da liga dobije igrače prije nego što njihove najbolje godine završe.
Football Benchmark upravo u tome vidi jedan od glavnih znakova repozicioniranja Süper Lige. U posljednjih pet sezona turski klubovi potrošili su oko 1,1 milijardu eura, a ubrzanje je posebno snažno od 2024. godine.
Odakle Turcima novac
Najveći turski klubovi imaju znatno veću ekonomsku bazu nego što sugerira međunarodna vrijednost njihove lige.
Galatasaray je u sezoni 2024/25. ostvario 282 miliona eura operativnih prihoda, Fenerbahçe 221 milion, a Beşiktaş 150 miliona. Kod ta tri kluba komercijalni i ostali prihodi činili su prosječno 57 posto ukupnih prihoda, matchday 28 posto, a TV prava i UEFA distribucije oko 15 posto.
To objašnjava važan dio turskog modela. Galatasaray, Fener i Beşiktaş imaju ogromne navijačke baze, snažne sponzorske portfelje, velike stadione i domaće tržište od gotovo 90 miliona stanovnika. Njihova sposobnost trošenja ne zavisi samo od vrijednosti televizijskih prava Süper Lige.
I ona ipak rastu. Turski fudbalski savez je 2024. novi paket prava za Süper Lig i 1. Lig prodao beIN Media Groupu za 182 miliona dolara po sezoni. To je značajan oporavak centralnih prihoda nakon perioda u kojem su vrijednost lige pogodili pad lire, piraterija i slabiji komercijalni ugovori.
Postoje i jednokratni izvori koji pojedinim klubovima daju dodatni prostor. Galatasaray je prihod od projekta na svom vrijednom zemljištu u Floryi iskoristio za potpuno zatvaranje obaveza iz ranijeg sporazuma o finansijskom restrukturiranju. Klub je istovremeno kroz povećanje kapitala prikupio više od osam milijardi lira neto sredstava, od čega je dio namijenjen platama igrača, transfernim obavezama i drugim dugovima.
TFF je za ovu sezonu dodatno odredio visoke limite ukupne potrošnje vodećih klubova: Galatasarayu nešto više od devet milijardi lira, Fenerbahçeu 6,33 milijarde, Beşiktaşu 4,12 milijardi, a Trabzonsporu 2,53 milijarde.
Turci su ovaj film već gledali
Turski fudbal ima dovoljno iskustva da zna kako ovakva strategija može završiti.
Galatasaray je prije više od deset godina okupljao igrače poput Didiera Drogbe i Wesleyja Sneijdera, Fenerbahçe je kasnije dovodio Robina van Persieja i Nanija, a Beşiktaş Pepea i druge poznate evropske igrače. Dio ulaganja imao je i sportski rezultat. Fenerbahçe je 2013. stigao do polufinala Evropske lige, a Beşiktaş je 2017. osvojio svoju grupu Lige prvaka i izborio osminu finala. Problem se pojavio kada sportski i komercijalni prihodi više nisu pratili troškove.
Do početka 2019. dugovi četiri najveća kluba prešli su deset milijardi lira, tada oko 1,9 milijardi dolara. Turska bankarska asocijacija pokrenula je restrukturiranje njihovih obaveza, a Reuters je tada kao dio problema naveo veliko trošenje na strane zvijezde, slabe rezultate i valutnu krizu.
Zbog toga sadašnji boom ima i ozbiljnu granicu. Football Benchmark pokazuje da su Galatasaray, Fenerbahçe i Beşiktaş u 2024/25. zajedno imali 76 miliona eura neto gubitka. Troškovi zaposlenih iznosili su 63 posto prihoda Galatasaraya, 70 posto kod Fenera i 82 posto kod Beşiktaşa.
Fenerbahçe je ovog ljeta dobio i konkretno upozorenje iz UEFA-e. Klub je kažnjen sa sedam miliona eura nakon što je njegov squad-cost ratio za 2025. prešao dozvoljenu granicu od 70 posto.
Šta je sada drugačije
Turski klubovi danas ipak posluju iz snažnije komercijalne pozicije nego prije deset godina. Prihodi najvećih klubova znatno su porasli, stadioni i hospitality bolje se monetiziraju, TV ugovor ponovo raste, a UEFA takmičenja nude daleko veće distribucije nego ranije.
Promijenio se i profil dijela igrača koji dolaze. Osimhen, Greenwood, Vlahović i Batrakov ostavljaju mogućnost stvaranja buduće transferne vrijednosti. Kod veterana poput Salaha ili Lukakua računica počiva više na sportskom rezultatu, sponzorima, prodaji ulaznica i globalnoj vidljivosti.
Na terenu, međutim, Turska još mora dokazati da potrošnja mijenja evropski status lige. Na početku ove sezone zauzimala je deveto mjesto UEFA-ine petogodišnje rang-liste, iza Portugala, Belgije i Nizozemske.
Tu će se odlučiti održivost cijelog projekta. Redovni ulasci Galatasaraya, Fenera i ostalih klubova u završnice evropskih takmičenja donijeli bi novi UEFA novac, veće sponzorske ugovore, rast međunarodne publike i višu vrijednost igrača. Takav krug mogao bi sadašnju potrošnju pretvoriti u dugoročan rast.
Ako evropski rezultati ostanu slični dosadašnjim, klupski budžeti će morati nositi visoke plate i transferne rate bez odgovarajućeg rasta prihoda. Historija turskog fudbala pokazuje koliko brzo takav model postaje problem.
Süper Lig je u posljednje dvije godine napravila veliki skok u sposobnosti da privuče fudbalere koje je donedavno bilo teško zamisliti izvan najbogatijih evropskih liga. Osimhen je pomjerio rekord, Vlahović pokazao da Istanbul može privući vrhunskog napadača u najboljim igračkim godinama, a Salah je donio globalno ime i izvan tradicionalne istanbulske trojke.
Sljedeća faza više se neće mjeriti predstavljanjima na aerodromima i veličinom ugovora. Mjerit će se rezultatima u Evropi i prihodima koje takva ulaganja mogu proizvesti. Turski klubovi već su pokazali da mogu kupiti velike igrače. Sada trebaju pokazati da od njih mogu napraviti bolju i jaču ligu.
.webp){kind=icon}
