Dok svijet ponovo razmatra sportski povratak Rusije, stanje u ukrajinskom fudbalu i dalje djeluje kao podsjetnik na to koliko je rat promijenio samu definiciju profesionalnog sporta. U zemlji koja već četvrtu godinu živi pod punom invazijom, utakmice se ne organiziraju prema tržišnoj potražnji ili televizijskim terminima, nego prema kapacitetu najbližeg atomskog skloništa.
Broj gledalaca na stadionima ne određuje veličina tribina, nego sigurnosna infrastruktura. Rast posjete ne dolazi iz marketinga ili forme ekipe, nego iz proširenja skloništa i evakuacijskih kapaciteta. Fudbal se igra, ali po pravilima rata.
Ukrajinska Premijer liga danas funkcionira kao hibrid sportskog takmičenja i kriznog sistema. Utakmice se planiraju u dnevnim terminima, prekidaju se zbog zračnih uzbuna i nastavljaju tek kada sigurnosni protokoli to dozvole. U takvom modelu i osnovna poslovna logika se mijenja, prihod od ulaznica zavisi od kapaciteta skloništa, a ne od realne potražnje.
Primjer Dynamo Kyiv najbolje oslikava tu transformaciju. Klub je u jednom periodu prodavao oko 1.700 ulaznica na stadionu kapaciteta 16.000 mjesta upravo zato što je limit određivalo sklonište. Tek nakon proširenja sigurnosne infrastrukture broj gledalaca je povećan na nešto više od 4.000.
Istovremeno, liga nije stala. Sezona 2025/26 pokazuje koliko se promijenila unutrašnja struktura takmičenja. Na vrhu više nisu samo tradicionalni giganti. Klubovi kao što su LNZ Cherkasy i Polissye Zhytomyr iskoristili su vakuum i poremećene odnose snaga da uđu u borbu za vrh, dok Shakhtar Donetsk, klub u izbjeglištvu, i Dynamo Kyiv više ne djeluju nedodirljivo.
To nije samo sportska anomalija. To je posljedica rata koji je razbio stabilni duopol i otvorio prostor klubovima koji su se logistički i organizacijski bolje prilagodili.
Neki klubovi nestaju, novi se dižu
Rat nije samo promijenio tabelu, promijenio je mapu fudbala. Pojedini klubovi faktički su nestali iz profesionalnog sistema. FC Mariupol prestao je postojati u svom izvornom obliku nakon razaranja grada. Desna Chernihiv nikada se nije oporavila od uništenja infrastrukture. Dnipro-1 se 2024. povukao iz lige, što je bio jasan signal koliko je sistem operativno krhak.
U isto vrijeme, dio klubova postoji, ali u izbjeglištvu. Shakhtar Donetsk već godinama ne igra u svom gradu, a njegov stadion Donbass Arena ostao je izvan funkcije na teritoriji pod ruskom kontrolom. Takvi klubovi nisu nestali, ali više nisu klasične lokalne institucije. Oni su raseljeni sportski brendovi.
Paralelno s tim, pojavljuje se nova generacija klubova koji popunjavaju prostor. LNZ i Polissya nisu samo rezultat dobrog sportskog ciklusa, nego i dokaz da u ratnim uslovima fleksibilnost i operativna stabilnost postaju ključna konkurentska prednost.
Ukrajinska liga zato danas nije samo oslabljena verzija stare. Ona je transformirana liga, manja, siromašnija, ali otvorenija i nepredvidljivija.
Ruski minus
Na drugoj strani, ruski fudbal nije doživio fizičko razaranje infrastrukture, ali je pretrpio drugačiji, sistemski udar. UEFA i FIFA suspendirale su ruske klubove i reprezentacije iz međunarodnih takmičenja još 2022. godine i ta izolacija traje.
Posljedica je gubitak najvažnijeg izvora rasta: evropskog tržišta. Današnji UEFA model raspodjele vrijedan je više od tri milijarde eura po sezoni, a samo ulazak u Ligu prvaka donosi gotovo 19 miliona eura po klubu prije bonusa. Za ligu koja je redovno imala više predstavnika u Evropi, to znači gubitak desetaka miliona eura svake godine.
Kumulativno, riječ je o stotinama miliona eura potencijalnih prihoda koji su ostali neostvareni. Ipak, ruski fudbal nije finansijski kolabirao. Domaća liga i dalje funkcionira, transferi nisu potpuno stali, a dio novca i dalje dolazi kroz alternativne kanale. UEFA je čak isplatila i određeni iznos solidarity sredstava ruskim klubovima uprkos suspenziji.
Bilans stanja
Zato je ključni gubitak manje vidljiv u bilansima, a više u poziciji. Ruski klubovi više ne igraju utakmice koje grade međunarodni brend, ne razvijaju UEFA koeficijent kroz realna takmičenja i ne nude igračima istu platformu za razvoj i transfer. Drugim riječima, sistem postoji, ali izvan glavnog toka.
Razlika između Ukrajine i Rusije danas najbolje objašnjava kako rat djeluje na sportsku industriju. U Ukrajini rat razara infrastrukturu, gasi klubove i tjera ligu da funkcionira oko skloništa, ali fudbal opstaje kao dio društvene otpornosti.
U Rusiji infrastruktura ostaje netaknuta, liga se igra i novac nije nestao, ali je sistem odsječen od najvažnijeg tržišta i dugoročno gubi relevantnost.
Jedni igraju pod sirenama. Drugi igraju bez Evrope. I to je realni okvir svake ozbiljne rasprave o budućnosti sporta na ovom prostoru.
.webp){kind=icon}
