.webp){kind=icon}
Žena u haljini iz viktorijanskog doba od bijelog muslina s pojasom i sa šeširom ukrašenim delikatnom trakom i cvijećem, zagledana u zelena engleska polja, klasična je slika lika iz romana Jane Austin i slika koju očekujemo kada je riječ o ekranizaciji njenih dijela. Ali šta kada bismo vam rekli da se iza ove slike krije tim od 200 profesionalca i nekoliko miliona dolara uloženih samo u kostim?
Kostimografi su ključni u kreiranju narativa, stvaranju atmosfere, dočaravanju epohe i socijalnog statusa likova. Ako izgrade ime i status, ovi kreativci mogu nerijetko zarađivati i milionske iznose i biti zvijezde poput samih glumaca i reditelja. Recimo, Edith Head bila je američka kostimografkinja koja je osvojila rekordnih osam Oskara za najbolji dizajn kostima između 1949. i 1973. godine, što je čini najnagrađivanijom ženom u istoriji Akademije.
Ali, kako stići do toga, kako u međuvremenu živjeti od ove profesije i kako sve to izgleda posljednjih decenija, otkrivamo u razgovoru s kostimografkinjom Jovanom Gospavić, porijeklom iz Srbije, a koja je svoju karijeru gradila od Praga do Ujedinjenog Kraljevstva. Nedavno je njen tim nominovan za nagradu Emmy u kategoriji najbolji kostim iz epohe za seriju "Queen Charlote".
"Jako je nepredvidivo nevezano u kojoj zemlji radite, jer smo svi sada povezani. Recimo, posljednjih 15 godina bile su zlatne godine, a posebno poslije pandemije. Ali, od štrajkova u SAD-u prošle godine sve se promijenilo i sve je manje poslova, a indikacije su da će se taj trend i nastaviti", objašnjava Gospavić.
Ona smatra da je pozicija dizajnera kostima posebno pogođena: "U drugim branšama odnos između potražnje i ponude je drugačije postavljen, ali u našem poslu sve zavisi od velikih studija, odnosno velikih tehnoloških kompanija koje su zapravo vlasnici studija, i koje investiraju u produkcijske kuće, pa tek onda producentske kuće angažuju kostimografe i ostale filmske profesionalce. Tako da svi zapravo zavisimo od tog studija, odnosno investitora koji su obično velike tehnološke kompanije."
Jovana Gospavić/Foto: Privatna arhiva
Ne postoji velika transparentnost u pogledu toga koliko zarađuju drugi filmski radnici, ali je što se kostima tiče poznato da ovi profesionalci zarađuju manje u odnosu na primjer na kamermane i scenografe, kaže naša sagovornica i dodaje da se udruženja poput Bektu u Velikoj Britaniji i Costume Guild u SAD-u bave poboljšanjem uslova za struku.
Ali, i pored manjih zarada u odnosu na ostale, Gospavić kaže da honorarni angažman na filmu i serijama i dalje donosi bolju zaradu nego stalno zaposlenje kao dizajner: "Čak i asistenti bi mogli da imaju veću platu od startnih plata koje bi neko sa završenim umjetničkim fakultetom mogao da ima. Dakle, za početnike je ovo svakako finansijski atraktivnija mogućnost, ali je i zahtjevnija. Mi često radimo i od 14 do 16 sati dnevno. Teško je izdržati cijelu godinu u tom tempu, pa i dalje stalno zaposlenje u firmama za mnoge na početku puta djeluje kao optimalnija opcija. Obično, rad na većem projektu traje barem devet mjeseci i za taj period moguće je zaraditi godišnju platu."
Takođe, Gospavić ističe i da postoji neravnopravnost u pogledu toga koliko zarađuju žene, a koliko muškarci, koja proizilazi iz činjenice što su, istorijski gledano, bolje plaćeni poslovi oni u kojima ima više filmskih profesionalaca muškog spola, kao što su kamera i scenografija.
"Ovo je naravno ako ne računamo reditelje, glumce i producente. Bilo bi lijepo ako bismo na fakultetima učili i taj dio menadžmenta. Osnovni studij u Pragu je bio više usmjeren na pozorište, i imali smo neke uvide u to kako profesija izgleda iz finansijskog i administrativnog nivoa, ali nedovoljno. Osjećam da to nije fer, jer bismo imali bolju startnu poziciju prilikom ulaska u industriju kada bismo znali kako to sve funkcioniše. Do sada nisam čula da postoji edukacija za osnove menadžmenta za ovu profesiju."
"Biti srpski državljani i ostati u Engleskoj nakon studija je gotovo nemoguće"
Zanimljivo je da je Gospavić mogućnost da svoje znanje plasira na tržištu Ujedinjenog Kraljevstva i prvo stalno zaposlenje kao dizajnera ostvarila tamo gdje je najmanje očekivala – u britanskoj Mačevalačkoj asocijaciji. Naime, tokom poslijediplomskih studija u Londonu, a nakon univerzitetske diplome koju je stekla u Pragu, Gospavić se aktivno bavila mačevanjem i tako je došla u kontakt s ovom organizacijom koja je upravo u to vrijeme osiguravala subvenciju za proširenje svojih djelatnosti i animiranje nekih drugih socijalnih zajednica, a posebno onih usmjerenih na različite kulture, odnosno manjine.
I tako su se 2016. godine zvijezde poklopile. "Biti srpski državljanin i ostati u Engleskoj nakon studija je veliki izazov, da na kažem nemoguć poduhvat. Praktično, nakon završetka imate samo tri mjeseca da kao početnik nađete posao i to posao kojim ćete omogućiti stalni boravak, odnosno vizu. Moj put ka umjetnosti kojom se bavim i mogućnost boravka i rada ovdje je, eto, sasvim nenadano, došao preko sporta kojim sam se bavila kao hobijem."
Foto:Privatna arhiva/Jovana Gospavić
Nakon uspješnog redizajniranja vizuelnog identiteta i uniformi Mačevalačke asocijacije i nekoliko honorarnih poslova kreiranja kostima za reklame, došlo je i do prvog angažmana za film. "Prošla sam kroz listu dizajnera kostima koji su etablirani i koje sam željela da upoznam i našla sam kontakte njihovih agenata. Poslala sam im mailove i neki su odgovorili. A jedna me je pozvala na sastanak i tako sam dobila prvi filmski posao. Alexandra Byrne je inače dobila Oskara za 'Elizabeth: The Golden Age' i s njom sam radila 'Emmu', koja je takođe nominovana za Oskara 2021".
Ona kaže da je od tada sve zavisilo od komunikacije u tim krugovima i lične preporuke. "Tako sam se upoznala s Annie Symons, s kojom sam najviše radila u posljednjih pet godina i trenutno radimo na novom filmu, koji je savremeni akcioni triler. Važno je da se nastavi komunikacija sa supervizorima, dizajnerima, agentima i u periodima kada nema posla. Nikada ne znate kada će nekome zatrebati veliki tim ljudi."
"Julianne Moore veliki profesionalac čak i u tijesnom korzetu"
Ranije, kaže Gospavić, uvijek je bilo više vremena za pripremu, koja je za nju i najljepša faza projekta, kada se na osnovu scenarija, u razgovoru s rediteljem i producentom, odnosno glavnim dizajnerom, "ulazi u karaktere" i definiše kreativna strategija za kostime.
Sada, kaže, svi žele da uštede i manje je plaćenog vremena u kojem pripremate projekat. "Na poziciji asistenta glavnog dizajnera, na kojoj radim, zahtijeva se multitasking i timski rad. Naravno, sve zavisi od priče. Ako je savremeni kostim, trebaće vam bolji kontakti s aktuelnim brendovima i modnim kućama, ako je u pitanju period drama, za koji imate budžet da izrađujete kostime, tražite da saradnici budu profesionalci obrazovani za tkanine, izbor materijala i naravno, šivenje, čak i kada su iz nekih drugih država, zatim da imaju sposobnost da nabavljaju iz drugih zemalja i fabrika."
Foto:Privatna arhiva/Jovana Gospavić
Naša sagovornica objašnjava da kostim kreira i da se "uživi" u karakter dok još ne zna ko će kostime da nosi. "Vi tek kasnije praktično vidite glumca koji će nositi kostim. To znači da nerijetko moramo da adaptiramo početne ideje, recimo, zbog fizičke konstitucije glumca. Što ranije dobijemo kasting za glumce, to je bolje, jer daje više mogućnosti da se naviknemo jedni na druge i da se stvari koriguju, da se izgradi veza između kostimografa i glumaca."
Što se tiče konkretnih situacija s poznatima, izdvaja nedavno iskustvo rada s Julianne Moore na seriji "Mary & George". "Moore je, recimo, nenaviknuta na istorijski kostim, žena nije igala u ostvarenjima iz epohe i prilikom rada bili smo u strahu kako će prihvatiti kostim, a posebno da li će je ometati u kretanjima i slično. Korzet je, recimo, uvijek veliki izazov. Svaki drugi dan smo glavni kostimograf ili ja morali da idemo na set na radimo fiting, jer smo već morali da pripremamo kostime za narednu scenu. U seriji se malo mijenja epoha, zatim i stalež lika koji tumači, pa je uvijek postojala mogućnost da nešto krene loše, međutim, ona je bila izuzetan profesionalac."
Ipak, kaže, bilo je trenutaka kada glumci krišom sklone dio kostima koji je predviđen, ako glavni kostimograf ili asistent nisu prisutni.
Depositphotos
Kada je riječ o neistorijskom formatu, iskustva se razlikuju od toga da li je romkom ili akcioni, recimo, pa i od toga s kojim brendovima se sarađuje. Kaže da je za trenutni projekat, za čiji će početak snimanja morati da se dislocira u Bristol, predviđeno da glavni glumci nose Apple satove, ali da veliki brendovi često ne žele da se njihovi proizvodi poistovjećuju s negativnim likovima. "Tada moramo da napravimo ili nađemo proizvode koji nisu brendirani", objašnjava Gospavić i kaže da je bilo i situacija kada neki brendovi žele da naprave nešto specijalno samo za određenu seriju ili film: "Uglavnom je to kada je neki od glumaca brand ambasador, pa onda tu okolnost brend koristi da dizajnira nešto specijalno, ako je to, naravno, primjereno scenariju."
Ona objašnjava da zavisno od produkcijske kuće ili studija imaju osobe koje se bave samo tim da od brenda obezbjeđuju dozvolu, ako će se brend vidjeti. A onda brend odlučuje da li će stvari dati za snimanje ili prodati po nekoj sniženoj cijeni. "Manji brendovi često daju veoma pristupačne cijene. Što se tiče product placementa, većina takvih situacija se dešava kada je riječ o savremenim filmovima i učešću velikih brendova nakita ili kultnih satova, a van toga producentske kuće takve saradnje izbjegavaju", objašnjava Gospavić.
Ona kaže da dizajneri kostima imaju kontakte s poznatim i manje poznatim brendovima, jer neke glumice ne prihvataju imitacije i zahtijevaju da nose isključivo zlatni nakit, posebno kada je riječ o naušnicama. "Imali smo situaciji kada je veliki brend nakita učestvovao u projektu i ti komadi su stajali u sefu. Tek pred kraj završetka snimanja, kada smo trebali sve da vratimo, vidjela sam cijene nakita i tek me je tada uhvatio strah šta bi se desilo da je nešto nestalo", iskrena je Gospavić.
Gdje završava odjeća nakon snimanja?
Gospavić kaže da njena struka postaje sve osvještenija kada je riječ o održivosti i da se sve više reciklira, te da sve manje stvari završava na deponiji. "Pošto radimo taj savremeni kostim za trenutni projekat, našla sam kontakte u Bristolu koji će da rasprodaju stvari koje su koristili za filmove". Kada da je riječ o istorijskom kostimu, situacija je kompleksnija.
Foto: Privatna arhiva/Jovana Gospavić
Svi kostimi su zapravo svojina producentskih kuća koje su iza projekta i oni odlučuju o njihovoj sudbini, objašnjava naša sagovornica. One nekada odluče da dio kostima prodaju, dio zadrže, a dio unište kako bi zaštitili kreaciju i intelektualnu svojinu i spriječili da ih se neka druga produkcija "domogne". "Recimo, kostime iz 'Queen Charlotte' smo čuvali za pres. Ostatak nerijetko ode, uz nadoknadu, nekoj drugoj produkciji. Recimo, posebno kada je riječ o kostimima za statiste, oni se preprodaju kostimskim fundusima, što smo mi uradili s kostimima iz 'Mary & George'. Pošto je riječ o jakobijanskoj eri, nema mnogo filmskih ostvarenja iz ovog perioda, tako da će sigurno naći ponovni 'život' nakon nekog vremenskog perioda. Čak i kada ne završe u scenama, kostimi iz fundusa su korisni jer ih koristimo za prve probe", objašnjava Gospavić.
Projekti s budžetima od nekoliko miliona samo za kostim
Gospavić kaže da se uglavnom kada je riječ o kostimu, budžeti kreću od jednog do više miliona funti za projekte na kojima je ona bila angažovana. "Budžeti se dogovaraju na početku s producentima, koji sami dođu s nekim iznosom. Na primjer, istorijski kostimi koštaju više, jer su u pitanju veliki timovi, veća je produkcija i budžeti su minimalno nekoliko miliona funti. To je i za izradu kostima i za honorare, odnosno plate tima. Za druge formate ispod milion funti je jako teško postići nešto za ozbiljne produkcije."
Kada je riječ o broju ljudi angažovanih na jednom filmu ili seriji, Gospavić kaže da je to od 150 do 200 profesionalca angažovanih samo za kostim. "Evo, na primjer, za posljednji projekat 'Mary & George' imali smo 120 stalno angažovanih u timu za kostim. Povrh toga, imate one koji su angažovani na dnevnom nivou, jer ako treba više pomoći na setu, ako su veliki balovi u pitanju, treba i više ljudi koji će to iskontrolisati. Na 'Queen Charlotte', na primjer, na kraju je bilo 200 ljudi".
Depositphotos
Zanimalo nas je kako izgleda organizaciona struktura ovako brojnog tima koji treba da bude iskoordinisan s radom ostalih timova. "U pitanju je vojska kojom rukovodi glavni dizajner, odnosno kostimograf. Ispod njega je asistent dizajner i na istom rangu je supervizor, koji se bavi upravljanjem timom i strategijom. Najbolji supervizori su oni koji su dobri menadžeri. Ispod toga idu krojači koji vode svoje timove, zatim glavni dizajneri za pojedine segmente, na primjer, oglavlja, cipele, nakit i tako dalje. Takođe, veliki dio tima čine supervizori samo za statiste koji, posebno za drame iz epohe, mogu da budu veoma brojni, jer su i kostimi kompleksniji", zaključuje Gospavić.
Dopuna: Jovana Gospavić i njen tim u medjuvremenu su nominovani i za Emmy nagradu za najbolji kostim iz epohe za seriju 'Mary and George'.
