text size
Dvadesetog jula, negdje između trga Sibeles i dva miliona ljudi u crvenim dresovima na ulicama Madrida, shvatila sam da najbolji dio ovog putovanja zapravo nisam ni mogla isplanirati. Mjesec ranije sjedila sam kod kuće gledajući u mape evropskih željeznica, pokušavajući povezati što više tačaka na moru. Da sam poslušala sopstvenu logiku i izabrala Barcelonu, ne bih prisustvovala vjerovatno jednom od najvećih slavlja koje je Španija vidjela.
Dilema je bila jednostavna: hladnija, sjeverna Evropa, s manje štrajkova, manje gužve, ali i manje energije i, bar po mom mišljenju, manje dobre hrane, ili dobro poznata južna ruta, uz uslov da ipak biram mjesta koja ranije nisam posjetila.
Naravno, prevagnulo je ovo drugo. Na Mediteranu je načičkano toliko lijepih mjesta da bi mi, iskreno, samo italijanska obala bila dovoljna za dva mjeseca puta. Ali ipak, ja sam htjela preći nekoliko državnih granica, sama se snaći kroz više država i jezika, preći više od četiri hiljade kilometara vozom i vidjeti koliko daleko me ta jedna karta zapravo može odvesti.
Željeznička stanica u Nici | Depositphotos
Kad god bih nekome spomenula da putujem sama mjesec dana, ljudi bi me gledali sa sumnjom. A ja sam se, s druge strane, osjećala sigurno: isplanirala sam sve do sitnih detalja: gdje hoću da idem, kako da ne idem vozom noću, šta ako mi neko ukrade telefon... Kad sam krenula, shvatila sam koliko je zapravo ljudi poput mene na putu - i onih u dvadesetim, ali i onih u šezdesetim, koje sam sretala kako vozom istražuju gradove u kojima nisu bili decenijama. Najviše Australijanaca, ali i Nijemaca, Britanaca, Amerikanaca. Jasno, njima je taj tip putovanja prirodniji i pristupačniji, ali s dobrim planiranjem i malo prilagođavanja, mogao bi biti i nama.
Uzgred, ideja jedne vozne karte koja povezuje Evropu nije nova: Interrail postoji od 1972, kada je uveden kao karta za mlade do 21 godinu, u čast pedesetogodišnjice Međunarodne željezničke unije. Danas nema gornje granice godina.
Solo podvig i hiljade kilometara na šinama
Ipak, solo putovanja su nam i dalje pomalo strana. Rečenicu "nikad nisam upoznao/la nekog iz Srbije (ko putuje solo)" čula sam toliko puta da sam prestala brojati. Možda zato što jednostavno volimo društvo, a možda i zato što se osjećamo sigurnije, jer jeste lakše da se imate na koga osloniti. Ipak, kroz solo putovanje upoznajete sebe i gradite samopouzdanje, učite šta vam prija, a šta ne, i preuzimate kontrolu nad cjelokupnom avanturom.
Kada sam počela planirati, oslonila sam se dosta na AI - što je, priznajem, dijelom bilo i greška. Dobiješ uredan spisak onoga što se mora vidjeti, ali spisak nije grad. Jedino što je bolje od toga da se sprijateljiš s lokalcima i pitaš njih šta treba da radiš jeste da se jednostavno nađeš na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Karta koju sam koristila važi za 33 evropske zemlje i oko 40 željezničkih kompanija. Srbija jeste jedna od tih 33, ali ima manje linija, pa nije uvijek lako naći put. Kad sam sabrala sve dionice - ispalo je oko 4.400 kilometara vozom. To je, otprilike, više nego što ukupno ima pruga u cijeloj Srbiji.
Putovanje Mediteranom vozom nije uvijek jednostavno kako zvuči: mjesta se često moraju rezervisati unaprijed i uz doplatu, a vozovi - naročito na jugu - ponekad štrajkuju i znaju kasniti.
Uprkos tome, vožnja vozom je moj omiljeni način putovanja. Taj mir i pejzaže, od planina do šuma i mora, teško da možete doživjeti negdje drugdje. Pa krenimo...
Bolonja u širokom kadru
Bologna - Piazza Miaggiore | Hana Stevović
Bolonju sam izabrala kao početnu tačku pomalo slučajno, a ispostavilo se da je bila savršen uvod u putovanje. Univerzitet u Bolonji osnovan je 1088. godine i smatra se najstarijim univerzitetom u kontinuiranom radu na svijetu - odatle i prvi od tri nadimka grada: la Dotta, učena. (Druga dva su la Grassa, masna, i la Rossa, crvena - zbog boje fasada.)
Na grad od nešto manje od 400.000 stanovnika dolazi blizu 90.000 upisanih studenata, a smatra se da je oko trećine stanovnika mlado, pa su kafići puni, ulice žive, a čak i tokom sezone vlada energija koja se rijetko sreće u turistički pretrpanim italijanskim gradovima.
Ono što Bolonju vizuelno izdvaja jesu njeni lukovi - oko 62 kilometra natkrivenih portika, od čega blizu 40 kilometara u samom historijskom jezgru, ispod kojih možeš obići pola grada čak i kada pada kiša. Nije slučajno što su 2021. upisani na UNESCO-vu listu svjetske baštine.
Grad ima i svoju malu legendu - "sedam tajni Bolonje", sedam skrivenih detalja raštrkanih po gradu koje turisti rijetko primijete. Možete ih probati pronaći sve, ali vjerovatno nećete uspjeti vidjeti razbijenu vazu na vrhu Kule Azineli, a mnogi vjeruju da ona uopće ne postoji. Pazite, uz kulu ide i studentsko sujevjerje: ko se popne prije diplome, nikad neće diplomirati.
Ostalih šest je lakše. U ulici Pjela postoji prozorčić koji se gura kao vratanca i iza kojeg se pojavi kanal - ostatak nekadašnje mreže vodenih puteva i jedini razlog zbog kojeg Bolonja ima svoju "malu Veneciju". U trijemu Korte Izolani su tri strijele zabodene u drveni plafon: legenda kaže da su tri razbojnika čekala u zasjedi da ubiju bolonjskog velikaša, ali ih je u ključnom trenutku s prozora omela naga djevojka, pa su promašili. Pod svodom Palate Podesta radi "bežični telefon" - stanite u jedan ugao, okrenite se ka stubu i šapućite, osoba u dijagonalno suprotnom uglu čuje savršeno; priča se da se tako u srednjem vijeku ispovijedalo gubavce, bez fizičkog kontakta.
Preostala tri su više šala nego tajna. Sa tačno određene pločice na stepenicama biblioteke Salaborsa, ispruženi prst Neptunove statue vizuelno se pretvara u nešto sasvim drugo - što se pripisuje osveti vajara Đambolonje zbog cenzure. Nedaleko odatle stoji natpis "Panis vita, canabis protectio, vinum laetitia" - hljeb je život, konoplja zaštita, vino radost - podsjetnik na bogatstvo koje je gradu donijela proizvodnja konoplje. A na stolu u Palati Podži, sjedištu univerziteta, piše "panum resis", što se tumači kao poruka da je znanje osnova svake odluke.
Glavni trg, Pjaca Mađore, uvečer se pretvara u otvoreno kino dvorište. Iza toga stoji "Cineteca di Bologna", jedna od najvažnijih filmskih arhiva u Evropi, koja svakog ljeta postavlja ogroman ekran nasred trga, gotovo šezdeset večeri zaredom, sve besplatno. Dio programa se preklapa s festivalom "Il Cinema Ritrovato", posvećenim restauriranim filmovima.
Otvoreno kino u Bolonji | Hana Stevović
Ispod ekrana stane oko tri hiljade ljudi, a ja sam gledala hongkonški film "Peking Opera Blues" - mješavinu historijske komedije, političkog trilera i borilačkog spektakla. Prikazana je verzija restaurirana u 4K baš ove godine. Bio je to običan julski četvrtak uvečer, i baš ta jednostavnost bolonjske svakodnevnice ostala mi je kao jedna od najljepših uspomena sa cijelog putovanja.
Ne smijem završiti dio o Bolonji, a da ne spomenem hranu. Bolonja se ne zove uzalud "la grassa", što znači masna. Specijaliteti su tortelini, ragù (koji ovdje niko ne zove "bolonjez"), mortadela, sve to za cijenu koja je, u poređenju s ostatkom Italije, dosta niska.
Ragù je toliko ozbiljna stvar da je zvanični recept osamdesetih deponovan u Privrednoj komori Bolonje (i osvježen 2023) - i služi se s taljatelama, nikad sa špagetima. U istoj komori čuva se i zlatna taljatela kao etalon: široka tačno osam milimetara kada se skuha, što je, po lokalnoj računici, 1/12.270 duo visine Kule Azineli. Recept za torteline registrovan je još sedamdesetih, a legenda kaže da im je oblik inspirisan Venerinim pupkom.
Ragù u Bolonji niko ne zove "bolonjez" | Hana Stevović
Iz Bolonje sam otišla i na dnevni izlet u Modenu (dvadesetak minuta vozom), samo da probam pravi parmezan i balzamiko sirće. Pritom, Parmigiano Reggiano zri najmanje 12 mjeseci, a tradicionalni balzamiko (Aceto Balsamico Tradizionale di Modena) najmanje 12 godina, prelijevan iz bureta u bure. Sam centar Modene je, uzgred, također na UNESCO-ovoj listi.
Firenca - grad u kojem nijedna šetnja nije preduga
Katedrala u Firenci | Hana Stevović
Do Firence se iz Bolonje stiže za nepunih četrdeset minuta, i to uglavnom kroz planinu - nova pruga preko Apenina je skoro cijela u tunelima, pa Toskana iskoči kroz prozor tek pred sam kraj.
Firenca u julu je, da budem iskrena, pakao - vrućina koja redovno prelazi 35 stepeni, gužva, redovi. Firenca se nalazi u kotlini okruženoj brdima, pa su vrućine još gore od standardnih, ljetnih. Ipak, grad sam po sebi je toliko lijep da ti sve to nekako brzo oprosti. Historijsko jezgro je na UNESCO-ovoj listi, a Brunelekijeva kupola katedrale sazidana je od preko četiri miliona opeka bez unutrašnje skele, i dalje je najveća zidana kupola na svijetu.
Firenca | Hana Stevović
Mostovi, živa muzika koja dopire sa svakog trga, "Uffizi" galerija s Botticellijevim "Rođenjem Venere" i "Proljećem" i Caravaggiovom "Meduzom" - Firenca ima taj poetični, gotovo melanholični šarm koji je teško opisati riječima dok ga ne osjetiš uživo, najbolje na zalasku sunca s nekog od mostova. Zapravo, najbolje s Ponte Vecchija, jedinog firentinskog mosta koji njemačka vojska nije srušila u povlačenju 1944. Brojne zlatare na njemu nisu slučajnost: mesare je odatle otjerao Ferdinando I, jer mu je smetao miris ispod natkrivenog hodnika kojim je porodica Medici prelazila rijeku.
Ponte Vecchio, jedini firentinski most koji njemačka vojska nije srušila u povlačenju 1944. godine | Hana Stevović
Zanimljivo je i da grad ima sopstveni sindrom. "Stendalov sindrom" - vrtoglavica i ubrzan puls od prevelike koncentracije umjetnosti i prirode - nazvan je po francuskom piscu koji je opisao svoju malaksalost poslije obilaska firentinskih crkava, a kao pojavu ga je imenovala jedna firentinska psihijatrica, pošto je godinama primala turiste s istim simptomima.
Ono što me je iznenadilo jeste koliko trgova grad ima - svaki drugačiji i mogla bih cio dan provesti samo prelazeći iz jednog u drugi bez ikakvog plana. Dodajte tome i odlične sendviče na skoro svakom uglu i već imate bazu za odličan dan. Ja nisam fan tipičnog "lampredota", ali ga mnogi hvale, pa mu možda treba dati šansu.
Đenova - luka koja drži u neizvjesnosti
Pesto, ali na plaži | Hana Stevović
Do Đenove sam putovala s presjedanjem u Pizi, i to je bila prva vožnja na kojoj se more vidjelo kroz prozor iz kabine.
Ako je Bolonja bila opuštena i studentska, a Firenca bajkovita i umjetnička, Đenova je nešto sasvim drugo - grublja, slojevitija, uz osjećaj da se grad ne prilagođava vama. Energija je definitivno drugačija, malo iskrenija, ili bar realnija.
Uske uličice starog grada (lokalno: caruggi) su me pomalo podsjetile na Napulj - onaj isti osjećaj da iza svakog ćoška može da te dočeka i prelijepa crkva i veš okačen preko cijele ulice. Neki bi dodali i po kojeg džeparoša - meni se nije desilo, pa neću da tvrdim. Inače, to jezgro je jedno od najvećih srednjovjekovnih gradskih jezgara u Evropi, s više od sto hektara uličica u kojima se skoro sigurno bar jednom izgubiš.
Đenova ima jedan od najvećih akvarija u Evropi - otvoren za petsto godina od Kolumbovog putovanja, sa oko 12.000 životinja i 600 vrsta - i jednu glavnu ulicu, Via Garibaldi, s palačama pod UNESCO-ovom zaštitom. Riječ je o sistemu privatnih palača koje su, po odluci Republike, bile upisane u zvanične spiskove i žrijebom dodjeljivane kao smještaj visokim gostima države.
Đenova ima jedan od najvećih akvarija u Evropi | Hana Stevović
I farmerke duguju gradu ime - francusko bleu de Gênes, "đenovsko plavo", po čvrstom platnu koje se izvozilo iz đenovske luke, vremenom je postalo "blue jeans".
Plaža u gradu nije najbolja, ali petnaestak minuta vozom i stižeš do lokalnih plaža - Nervi, Sturla, Bokadase - koje su pune lokalaca.
Hrana, naravno, pesto alla genovese i fokača. Pravi pesto ima tačno sedam sastojaka (đenovski bosiljak sa zaštićenim porijeklom, pinjoli, bijeli luk, parmezan, sardinijski pekorino, maslinovo ulje i so), a u gradu se svake dvije godine održava i svjetsko prvenstvo u pravljenju pesta - obavezno u avanu, nikako blenderom. To izaziva neku želju da se vratiš kući i baciš kupljenu teglu pesta iz frižidera da bi napravio domaći. Probala sam i pansoti sa salsom di noci, tjesteninu s umakom od oraha, jedno od najstarijih ligurskih jela - bilo mi je zanimljivo, mada moj balkanski mentalitet, kad vidi jelo od dva sastojka (tjestenina + sos), uvijek pomisli da nešto fali.
Cinque Terre | Hana Stevović
Iz Đenove sam otišla na izlet u Cinque Terre - pet sela obješenih na liticama iznad mora, na UNESCO-ovoj listi, u okviru najmanjeg italijanskog nacionalnog parka. Svako selo ima svoj karakter: Monteroso, Vernaca, Kornilja, Manarola i Rijomađore. Četiri od pet izlaze direktno na more; Kornilja je jedina "gore", stotinjak metara iznad obale. Čitav taj pejzaž terasa drže suhozidi koji, po procjenama, ukupno mjere oko 6.700 kilometara - otprilike kao Kineski zid i još malo - koji se smatraju arhitektonskim čudom. Iako je ljeti sve to poprilično zagušeno turistima, čak ni gužva ne uspijeva pokvariti prizor.
Torino - kratak susret s filmom
Nacionalni muzej filma, u Mole Antonelliani - zgradi visokoj 167,5 metara, koja je prvobitno započeta kao sinagoga, a jedno vrijeme važila je za najvišu građevinu na svijetu | Hana Stevović
Iz Đenove sam otišla do Torina, jedva na jedan dan. Prioritet mi je ovdje bio Nacionalni muzej filma, smješten u Mole Antonelliani - zgradi visokoj 167,5 metara, koja je započeta kao sinagoga, a je jedno vrijeme je bila najviša zidana građevina na svijetu. Ako vam silueta djeluje poznato: nalazi se na italijanskoj kovanici od dva centa. Panoramski stakleni lift se kroz sredinu zgrade penje do vrha za minut.
Tih dana bila je u toku izložba "My Name Is Orson Welles". Više od 400 eksponata - fotografije, crteži, plakati, arhivski dokumenti, dosta toga nikad izloženo - poredano je duž spiralne rampe koja se uvija uz unutrašnjost kupole, a u središtu sale vise tri ekrana na osamnaest metara visine sa čuvenom scenom ogledala iz "Dame iz Šangaja".
Ostatak grada sa 18 kilometara arkada, đandujoti, bicerin ostavljam za neki sljedeći put, nadam se uskoro.
U gužvi Nice
Prelijep pogled na Azurnu obalu iz Nice ni ljetne gužve nisu poremetile | Hana Stevović
Prelaz iz Torina u Nicu je sporo putovanje jer nema direktne veze, ali uz prelijep pogled na Azurnu obalu. Kako uđete u Francusku, gužve postaju još gore. Uzgred, do 1860. ta granica nije ni postojala na tom mjestu: Nica je bila Nizza, dio Sardinijskog kraljevstva s prijestonicom u Torinu. Giuseppe Garibaldi je rođen u Nici i do kraja života nije oprostio to ustupanje.
Stigla sam baš na Dan Bastilje. Te godine, međutim, nije bilo vatrometa, jer se obilježavala desetogodišnjica terorističkog napada iz 2016, u kojem je na Promenadi Anglea poginulo 86 ljudi, a više od 450 bilo povrijeđeno. Grad je to poštovao tišinom: komemoracija je trajala tri dana, od 12. do 14. jula. I Pariz je te godine pomjerio svoj vatromet na 13. juli, iz istog razloga.
Uvečer je Francuska igrala polufinale Svjetskog prvenstva protiv Španije i izgubila 0:2. Atmosfera je bila neobična mješavina prigušene tuge i istovremenog žamora - cijela Azurna obala je bila prepuna ljudi.
Soka - lokalna ulična hrana je tradicionalna palačinka koja se pravi od brašna od leblebija, maslinovog ulja, soli i bibera | Hana Stevović
Nica je vjerovatno bila najskuplji grad na cijelom putovanju, ali more - ta stvarno azurna, gotovo nestvarna plava boja - opravdava bar dio cijene. Probala sam i lokalni specijalitet, soku, tanku palačinku od brašna od leblebija, maslinovog ulja, vode i soli.
Marsej i Kasis - dva sasvim različita svijeta
Hana Stevović
Iz Nice sam produžila do Marseja obalom, a put je trajao nešto manje od tri sata, pored plaža i borova, i to je vjerovatno najljepša vožnja mog puta.
Marsej je grad čija reputacija "nesigurnog mjesta" me je pratila i prije nego što sam stigla. U stvarnosti, kvartovi koji se smatraju rizičnim su prilično udaljeni od centra, a sam centar je pun turista koliko i bilo koji drugi mediteranski grad. Nica, za razliku od njega, nema taj 'lučki' karakter koji Marsej ima na svakom koraku. Što je i logično: Marsej je najveća francuska luka i drugi grad u zemlji po veličini.
Marsej je, uzgred, i najstariji grad u Francuskoj. Odatle vuče porijeklo i bouillabaisse, čuvena riblja čorba koju su, kaže legenda, ribari nekad pravili od onoga što nisu uspjeli prodati na pijaci. Danas je toliko izložena turističkim skraćivanjima da su marsejski restorani potpisali zvaničnu "povelju o bujabesu" kojom su propisali koje vrste ribe smiju ući u lonac. Grad je poznat i po savon de Marseille - sapunu koji se po ediktu Luja XIV mora praviti sa najmanje 72 posto maslinovog ulja, što i danas piše utisnuto na svakoj kocki.
Kasis | Hana Stevović
Mnogo više mi je legao Kasis, dvadesetak minuta vozom od Marseja - malo, šarmantno mjesto odakle se organizuju izleti do kalanki (uskih uvala okruženih bijelim krečnjačkim liticama). Kasis ima i sopstveno vino, bijelo, koje je apelaciju dobilo 1936, među prvima u Francuskoj, i koje se pije uz ribu, na dvadeset metara od mjesta gdje je izvučena.
Važno je reći: Kasis geografski i kulturološki ne pripada Azurnoj obali, već Provansi, iako ga mnogi svrstavaju u regiju Azurne obale.
Iz Marseja sam sjela na voz koji vozi oko osam sati do Madrida - dug, ali vrijedan put. Madrid mi se svidio, ne toliko zbog spomenika i lijepih zgrada koliko zbog atmosfere - tamo su ulice pune do kasno u noć, život koji ne prestaje. Grad je, uzgred, na oko 650 metara nadmorske visine, što ga čini najvišom prijestonicom Evropske unije; otuda i te suhe vrućine danju i iznenađujuće podnošljive večeri. Zona Paseo del Prado i park Retiro upisani su na UNESCO-ovu listu 2021, a u Pradu se čuva oko 8.000 slika, od kojih je u svakom trenutku izloženo nešto više od hiljadu. Kako sam tamo provela sedam dana kao lokalac - saznajte ovdje.
Porto - najljepše za kraj
Porto | Hana Stevović
Iz Madrida sam krenula ka Portu, i to je bio, uz Firencu, grad koji mi se najviše dopao od svih. Španija i Portugal su, ispostavilo se, međusobno slabije povezani nego što biste pretpostavili - bar vozom, ali ništa nije nemoguće.
Rijeka Douro dijeli grad na dva dijela, a sam grad se penje uzbrdo u starom dijelu - slično Lisabonu po tom šarmu strmih ulica, i po patnji turista koji cijeli dan idu gore-dole. Uzgred, cijela zemlja duguje ime baš ovom mjestu: rimsko naselje Portus Cale na ušću Doura dalo je ime Portugalu.
Šest mostova povezuje dvije obale, a preko najpoznatijeg od njih, Dom Luiš I, prošetati u sumrak je gotovo obavezna stavka. Hrana je bila fenomenalna, a pritom i jeftinija - od francezinje, lokalnog sendviča zatrpanog mesom, sirom i pivskim sosom, koji bi se zbog količine mesa vjerovatno svidio Balkancima, do bakalara u bezbroj varijacija, svježa ribe i vina koje se, ovdje bar, i dalje smatra svakodnevnim, a ne luksuznim zadovoljstvom. Dolina Doura je, inače, demarkirana još 1756. i važi za jednu od najstarijih zvanično regulisanih vinskih regija na svijetu.
Hana Stevović
Možda ne biste to pogodili, ali ako vam neko u Portu kaže da ste tripeiro ("onaj koji jede iznutrice"), to je kompliment. Legenda kaže da su građani 1415. ispratili flotu koja je krenula da osvoji Seutu tako što su joj dali sve zalihe mesa, a sebi ostavili samo ono što niko nije htio. Od toga su skuhali "tripas à moda do Porto", škembiće s grahom, koji se i danas jedu u gradu - a nadimak je s vremenom postao znak ponosa.
Francesinha pola je polovina tradicionalnog, izuzetno bogatog sendviča karakterističnog za Porto. Punjen je junetinom, kobasicama i šunkom, prekriven je topljenim sirom i pliva u gustom, pikantnom sosu od piva i paradajza, pa se zbog veličine i sosa jede nožem i viljuškom | Hana Stevović
Vinarije duž rijeke, u Vila Nova de Gaji, gdje se čuva i odležava porto vino, zalazak sunca u Jardim do Moru - parku tik uz gornju konstrukciju mosta Dom Luiš I, s najboljim besplatnim pogledom u gradu, uz povremene koncerte - i šetnja preko mosta dok se pale ulična svjetla: savršena slika pred povratak kući.
Pogled iz mog smještaja u Portu | Hana Stevović
Sve u svemu, trideset dana kao da je trajalo tri mjeseca. Vjerovatno zbog toga što su bili ispunjeni tolikim dešavanjima. Kada vas neko "gurne" u nepoznato, kako sam, doduše, ja gurnula sama sebe, morate se snaći. U Španiji morate govoriti španski, u Italiji morate paziti da ne prekršite neko od svetih italijanskih pravila (99 posto njih vezano je za hranu), a na Azurnoj obali morate probati naći mjesto da sjednete ili spustite peškir, što je možda i najveći izazov.
Ali čar ovakvog putovanja je što u suštini i ne morate ništa. Morate samo ono što vi sami hoćete, jer putujete solo. I prokletstvo i blagoslov je što sve u suštini zavisi od vas, i nemate koga drugog kriviti ili pohvaliti za to kako ste potrošili svoje vrijeme. Naravno, malo se tu umiješa i sudbina ili kako god to zvali, koja vam omogući da prisustvujete onim malim i velikim događajima koji će zauvijek ostati u sjećanju.
.webp){kind=icon}
