Citatu Georgea Orwella: "Tko kontrolira prošlost, kontrolira sadašnjost. Tko kontrolira sadašnjost, kontrolira budućnost", iz njegova najpoznatijeg romana 1984, često se vraćamo kao upozorenju da ne dopustimo da distopijska fikcija postane stvarnost. No ni Orwell nije mogao predvidjeti koliko će ta misao dobiti na važnosti u digitalno doba, posebno kad su u pitanju podaci koje svakodnevno, dragovoljno i nepromišljeno ostavljamo na internetu.
Doktor Carl Öhman, izvanredni profesor na Sveučilištu u Uppsali u Švedskoj, koji se godinama bavi utjecajem umjetne inteligencije na društvo, posebno u području vizualne političke komunikacije, autor je knjige The Afterlife of Data:
What Happens to Your Information When You Die and Why You Should Care. U njoj postavlja ključna pitanja: što se događa s našim digitalnim identitetima nakon smrti? I zašto je to pitanje toliko važno?
U digitaliziranom svijetu gotovo je svaki naš korak predvidiv ili smo možda samo oblikovani prema potrebama algoritama. Na društvenim mrežama svakodnevno ostavljamo golemu količinu osobnih podataka, pa te platforme često "poznaju" korisnike bolje od njihovih bližnjih, čak i njih samih. No što se događa s tim podacima nakon smrti? Kako se mogu koristiti ili se već koriste? Mnogi o tome i ne razmišljaju, a upravo je to središnja tema te relativno kratke, ali iznimno zanimljive knjige.
Knjiga je podijeljena u pet poglavlja, a svako počinje citatom, od Cicerona do Slavoja Žižeka. Uvod nas vodi duboko u prošlost, sve do Natufijske kulture prije više od 12,5 tisuća godina, kada se prvi put javljaju dokazi o ukopu pokojnika u blizini ljudskih naselja.
Autor podsjeća da su teme smrti i besmrtnosti prisutne u književnosti od samih početaka, od Epa o Gilgamešu (Shūtur eli sharrī), s porukom o prihvaćanju smrtnosti. Posebno ističe i djelo Danila Kiša Enciklopedija mrtvih, koje iz današnje perspektive djeluje kao svojevrsni preteča digitalnih baza podataka o preminulima.
Öhman promatra sadašnjost kroz tu prizmu i ističe da će do 2070. godine na Facebooku biti više preminulih nego živih korisnika. Sličan trend bilježe i druge mreže.
Kako bi svijet izgledao da je Napoleon imao računalo? | Depositphotos
Pita se kako bi povijest izgledala da su društvene mreže postojale u doba Napoleona ili drugih ključnih povijesnih figura.
S tog aspekta, tvrdi da društvene mreže naizgled izgledaju kao kaotična arhiva trivijalnih sadržaja, no zapravo predstavljaju izuzetno vrijedan resurs za buduće arheologe, etnografe, povjesničare i političare. Ključno pitanje ipak ostaje: tko ima pravo na te podatke?
Tko profitira od podataka preminulih? Što bi se s njima trebalo dogoditi? Trebaju li o tome odlučivati članovi obitelji, tehnološke kompanije, države ili netko treći? Jer onaj tko kontrolira te podatke, posjeduje i moć nad kolektivnom digitalnom prošlošću, što može imati dalekosežne političke i ekonomske posljedice.
Prema autoru, rješenje leži u kolektivnom preispitivanju i tehnoloških i etičkih okvira, kako osobni podaci preminulih ne bi postali tek još jedan izvor zarade ili sredstvo manipulacije.
Važnost te teme, ali i same knjige, prepoznali su i vodeći svjetski mediji – The Guardian i The Economist svrstali su je među deset najvažnijih naslova prošle godine. Knjiga je već prevedena na osam jezika, uključujući kineski, španjolski i arapski.
No ako ste očekivali jasne i konačne odgovore, njih nema. Vrijednost knjige leži u tome što nas potiče da se zapitamo: kako želimo da nas digitalni svijet pamti, i što zapravo ostavljamo za sobom?
Jesmo li mi, kao pojedinci ili društvo, spremni već sada otvoriti raspravu o tome? Možemo li još uvijek upravljati tim nasljeđem? Što će oni koji dođu poslije nas odlučiti o našim digitalnim profilima i podacima? I tko ih zapravo nasljeđuje?
Topla preporuka za ovaj neobični, ali izrazito relevantan vodič koji nas poziva da preuzmemo kontrolu nad svojom digitalnom sadašnjošću i prošlošću, dok još imamo priliku.
.webp){kind=icon}
