Ljeto je obično vrijeme kada u Americi slavimo sve američko. Od Dana neovisnosti do Top Gun: Mavericka, vruća sezona često je trenutak za nekritičko odašiljanje počasti zvijezdama i epoletama. Oppenheimer, najnovije ostvarenje Christophera Nolana, to nije.
U biografskom filmu o J. Robertu Oppenheimeru, fizičaru i ocu atomske bombe – kojeg sjajno tumači Cillian Murphy – Nolan se bori s najvećim zvjerstvima koja je počinio SAD: atomskim bombardiranjem Hirošime i Nagasakija. Čak i nakon ovog ljetnog obračuna s državno sponzoriranim masovnim ubojstvima, Nolan je stvorio umjetničko djelo koje preispituje vjernost zemlji i kako se to može sukobiti s egom s katastrofalnim posljedicama. Ovo je gust materijal koji obuzima i na kraju ostavlja zastrašujući dojam.
Oglašen kao spektakl, Oppenheimer je rječitiji nego što bismo to mogli očekivati od redatelja filmova Vitez tame (Dark Knight) i Početak (Inception), najpoznatijeg po svojim vizualnim podvizima. Nolan ulaže svu svoju tehničku vještinu u snimanje drame, ali njegov scenarij opojna je adaptacija opsežne biografije American Prometheus: The Triumph and Tragedy of J. Robert Oppenheimer, koju potpisuju Kai Bird i Martin J. Sherwin.
Universal Pictures
Da, prikaz Trinityja, prvog testa nuklearne bombe u Los Alamosu, zapanjujući je, s bijelom svjetlošću koja preplavljuje ekran u tišini prije nego što zvuk odjekne oko vas. No srž filma leži u scenama preispitivanja koje se ponavljaju tijekom sva tri sata njegova trajanja. Iz različitih uglova predstavljaju višestruki portret glavnog protagonista, čovjeka kojeg je neutaživa radoznalost navela da se igra Boga.
Te sekvence učvršćuju Nolanovu središnju metaforu, predstavljenu brzo, na samom početku. Oppenheimerova perspektiva, snimljena u boji, označena je kao "fisija". Crno-bijelo je "fuzija", iz ugla Lewisa Straussa (Robert Downey Jr.), bivšeg predsjednika Komisije za atomsku energiju, koji 1959. pokušava dobiti mjesto u Eisenhowerovoj administraciji.
Strauss prepričava svoju povijest s Oppenheimerom, kojeg je regrutirao na prestižno mjesto na Princetonu prije nego što je na kraju postao njegov protivnik, kada je Oppenheimer odbio raditi na razvoju vodikove bombe. Dok Strauss pokušava unaprijediti vlastitu karijeru, Oppenheimer je primoran boriti se sa sveopćim pritiscima mcarthisma, stvarajući tako narativnu nit za cijeli film. Strauss je Salieri za Oppenheimerova Mozarta, a Downey Jr., u svojoj najboljoj ulozi posljednjih godina, očito uživa u ulozi oholog, duboko nesigurnog negativca.
Bloomberg
Sve u svemu, Oppenheimer je manje kompleksan od većine Nolanovih ostvarenja. (To, naprimjer, nije Tenet). Redatelj skače u vremenu, sa suptilnom šminkom koja ukazuje na to u kojoj fazi života nalazimo protagonista, ali film također nudi prilično jasan prikaz evolucije Oppenheimera od sjajnog studenta do akademika koji je koketirao s Komunističkom partijom sve do vođe tajnog programa Manhattan, koji je tijekom Drugog svjetskog rata okupio briljantne znanstvenike sa zadatkom da poraze Njemačku razvojem bombe neviđeno razornih sposobnosti.
Sve je dodatno naglašeno impresivnim Murphyjevim licem, čije kristalno plave oči naglašavaju njegove utonule obraze i stvaraju gotovo strašan učinak. Taj izgled zauzima cijeli ekran tijekom većeg dijela filma, a Murphy je dovoljno talentiran da nikada ne želite odmaknuti pogled. To je izuzetno suptilna izvedba. Gotovo neprimjetno, Murphy je u stanju utkati zavođenje, ponos i na kraju i žaljenje u ovog složenog, sukobljenog čovjeka.
Kao autor, Nolan ima neke nesretne manire, a neki od njih vidljivi su i u filmu Oppenheimer. Dijalog, posebno u ranim dijelovima filma, može biti nespretan, posebno kada je riječ o ekspoziciji. Ženski likovi teško se snalaze. Kao žene u životu Oppenheimera - njegova supruga Kitty (Emily Blunt) i ljubavnica Jean Tatlock (Florence Pugh) prikazane su kao zavodljive i depresivne s malo razvijenih nijansi između. Obje su izvrsne glumice, ali gotovo da možete osjetiti kako se bore da pronađu nijansu koju im scenarij ipak ne pruža. Blunt to postiže u bravuroznoj sceni pri kraju filma, Pugh, međutim, manje uspijeva u tome.
Cillian Murphy | Depositphotos
Za druge ličnosti koje ulaze u Oppenheimerov svijet, Nolan je okupio prvu postavku glumaca i prepoznatljivih lica u sporednim ulogama.
Matt Damon igra frustriranu marionetu vojnog generala koji bira Oppenheimera da napravi bombu. Josh Hartnett, omiljeni glumac 1990-ih godina, pravo je osvježenje kao Oppenheimerov vedri kolega Ernest Lawrence, koji ga upozorava na njegovu povezanost s ljevičarskim pokretima. Davida Krumholtza također je zadovoljstvo gledati kao fizičara Isidora Rabija. Gary Oldman pojavljuje se kao Harry S. Truman, Kenneth Branagh kratko se pojavljuje kao danski fizičar Niels Bohr, a bivša zvijezda Nickelodeona Josh Peck pritišće gumb koji će aktivirati prvi nuklearni test. Popis se nastavlja (i nastavlja, i nastavlja).
Parada glumaca je jedno od mnogih zadovoljstava filma Oppenheimer, ali nije to ono što ostane kada se počne pojavljivati odjavna špica. Ostala sam razmišljajući o tematskoj težini tog pothvata. Nolan je stvorio epski film o granicama američkog junaštva. U ovoj priči, Oppenheimer, vođen svojom ljubavlju prema eksperimentiranju, prokleo je vlastitu dušu radi svoje zemlje.
Zajedno, Nolan i Murphy publici omogućavaju da se što više približi ulasku u um ovog čovjeka, gdje se alkemijski stapaju genijalnost i krivnja. Provoditi vrijeme u tom spoju nije nužno ono što biste nazvali zabavom. Ako tražite lagani prikaz američke slave, držite se podalje. Ako želite oštar pogled na čovjeka koji je postao "Smrt, razarač svjetova", pripremite se.
.webp){kind=icon}
