Svako ko je ovog ljeta vidio gomile njemačkih turista, izgorjelih od sunca, kako uporno zahtjevaju od grčkih radnika peškire za plažu - zna koliko "ekonomski klišei" mogu biti pogrešni. Grci, prikazani kao "lijeni" tokom krize evra, zapravo rade više sati nego bilo ko drugi u Evropi, a Nijemci - navodno radoholičari - spadaju među one koji rade najmanje.
Pijuckanje vina na Santoriniju ili izležavanje u vili način je života koji nije toliko pristupačan običnom grčkom stanovništvu.
Sada je jaz sve veći, sa novim zakonom koji pravi podjele dozvoljavajući nekim grčkim firmama da uvedu šestodnevnu radnu nedjelju - što bi bio presedan u Evropi, i zapravo je u suprotnosti sa tendencijom da se radna nedjelja skrati kako bi se privukli talentovani kadrovi.
Iako je ovo, tehnički, odstupajuća mjera koja se odnosi na neke proizvodne firme koje rade 24/7, a ne sveobuhvatan potez, na kraju, ipak, može da razbije neke veće klišee o sposobnosti Evrope da održi ležerniji način rada. Ipak, ako Grčka pravi radikalni potez, dok se drugi vrte u krug, to nije zbog produktivnih efekata prekomjernog rada. Ako radim šest dana, a ne pet, vjerovatno ću na kraju proizvoditi više s obzirom na to da radim više sati - ali, gledano na osnovu rada po satu, možda ću biti manje produktivan ako me stigne umor.
Jedna studija o radnicima kol centra, rađena između 2008. i 2010. godine, otkriva da je povećanje radnog vremena za jedan odsto dovelo do povećanja proizvodnje za 0,9 odsto, u smislu tempa odgovoranja na pozive. Međutim, reći za ovaj zakon da je "naklonjen radnicima" (worker-friendly), čak i ako podrazumjeva bolje plate za prekovremeni rad, pomalo je šuplja priča.
Ovo, takođe, nije neka vrsta vanredne mjere koja se može uporediti sa sumornim danima krize evra, kada je ideja o šestodnevnoj radnoj nedjelji iznijeta u sklopu pregovora o spašavanju. Grčka ekonomija je danas jedna od najbrže rastućih u Evropi, povratila je status investicionog ranga i svela svoj odnos duga prema BDP-u na najniži nivo u više od 10 posljednjih godina (iako je sa 160 odsto, taj nivo i dalje skoro duplo veći od evropskog prosjeka).
Oporavak nije bio bezbolan: realne plate su opale od 2015, a veće korporativne profitne marže razbjesnile su većinsko stanovništvo. Ali danas Francuska doživljava pad kreditnog rejtinga, a Njemačka se bori sa recesijom i imidžom "bolesnika Evrope".
Ono na šta se ovaj zakon, zapravo, odnosi jeste suočavanje sa nedostatkom radne snage nakon egzodusa više od milion radno sposobnih državljana Grčke, u periodu između 2010. i 2022. godine. To je djelimično vođeno odlivom mozgova koji je povezan sa krizom evra, ali ujedno i "tempiranom bombom" demografskog pada - budući da raste očekivano trajanje životnog veka, a natalitet opada.
Postoji nekoliko lakih odgovora: teško je automatizovati zemlju predvođenu turizmom, koja razmatra građevinske projekte (uključujući najveći pametni grad u Evropi), dok "čvrsta, ali pravedna" imigraciona politika - kako je sami Grci opisuju - tek treba da obezbijedi radnike potrebne zemlji. Stoga, evropska ekonomija koja važi za posljednje u nizu utočište pretvorila se "krajnje utočište", kao što piše ekonomista Pinelopi Goldberg: više sati od postojećih radnika.
Ovo je situacija gdje grčki eksperiment postaje relevantan za Evropu i zašto ga treba pažljivo pratiti? Evropa je postala sinonim za preoranje decenija tehnološkog unapređenja i podizanja životnog standarda ka stvaranju više slobodnog vremena. Ali kontinent se takođe bori sa nedostatkom radne snage, demografskim padom i ravnomjernim rastom produktivnosti u poređenju sa poboljšanjima produktivnosti u SAD od preko jedan odsto, između 2007. i 2019.
Probne četvorodnevne radne nedjelje su sve u redu, ali to samo po sebi neće promijeniti zabrinjavajuće, dugoročne tendencije. Broj ljudi starosti između 20 i 64 godine u Evropskoj uniji (EU) u odnosu na broj starijih od 65 godina pao je na 2.7 prošle godine, sa 3.8 u 2003. godini; može dostići 1.5 do 2100. godine.
Da bi se izbjeglo duže radno vrijeme, moraće da se donesu značajne promjene - u domenu imigracije, automatizacije i učešća.
Francuska pokušava da podigne stopu učešća (u procesu) tako što će zaposliti više ljudi koji bi inače otišli u penziju; Italija potpisuje ugovore o povećanju broja migranata; njemačko povećanje finansiranja vrtića i osnovnih škola moglo bi da pomogne većem broju žena da se vrate na posao, kako je napisao moj kolega Chris Bryant. Sve zemlje gledaju prema Olimpu vještačke inteligencije (AI) i nadaju se da će automatizacija donijeti procvat produktivnosti.
Optimistički stav je da će ovo biti dovoljno. Istraživanje čiji je koautor Gilbert Cette sa poslovne škole NEOMA sugeriše da, ako buduća povećanja produktivnosti budu u skladu sa onima koja su primjećena u SAD od 1900. do 1975. godine, radni sati bi prosečno mogli da iznose oko 25 nedeljno, do kraja ovog veka. To nije daleko od predviđanja Johna Maynarda Keynesa o petnaestočasovnoj nedjelji do 2030. i učinilo bi da razgovor o šestodnevnoj nedjelji na kraju izgleda kao bljesak.
Ali svijet nije idealan. Borba protiv klimatskih promjena - kao što se vidi u požarima koji su se rasplamsali ovog ljeta, starenje stanovništva i javni dug poješće neke od tih povećanja produktivnosti. Potreba da se više troši na odbranu već je natjerala Dansku da otkaže državni praznik, i uvijek postoji rizik da mnoga obećanja vezana za AI jednostavno razočaraju.
Knjiga Charlesa Goodharta i Manoja Pradhana "The Great Demographic Reversal" upozorava da bi samo osoblje koje treba da brine o starijim osobama moglo da nadoknadi dobitke automatizacije, pri čemu bi se SAD potencijalno suočile sa nedostatkom od 120.000 lekara do 2032. godine. Ako Evropa ne bude mogla da pronađe način da revidira svoju ekonomiju, grčki eksperiment koji uključuje duže radno vrijeme može da se završi kao vizija budućnosti za sve nas - uključujući Nijemce.
.webp){kind=icon}
