Drugi put tokom ovog mjeseca, američka administracija je stala. Naslovi u novinama zvuče dramatično, ali takozvani djelimični "shutdown" ovog puta pogodio je prvenstveno Department of Homeland Security, pod čijom se kontrolom nalaze imigracione vlasti ICE, kao i druge granične službe. Sa ciljem suprotstavljanja Trumpovoj imigracionoj politici, demokrate u Kongresu koriste usvajanje zakona o finansiranju kao dio strategije borbe protiv administracije. Međutim, korištenje "shutdowna" kao alata u političkoj borbi samo je simptom dubljeg problema – političkog sistema koji ne uspijeva uskladiti rashode i prihode.
Život na crtu predstavlja realnost američkih javnih finansija. Koristeći prednosti štampanja sopstvenog novca, dolara koji predstavlja ključnu svjetsku rezervnu valutu i u kojoj se obavlja gotovo cjelokupna naftna, ali i značajan dio druge globalne trgovine, sve američke administracije obilato koriste pogodnosti statusa najveće supersile.
Ratovi na Bliskom istoku, spašavanje od ekonomske krize 2008. godine i pandemija prije nekoliko godina finansirani su praktično kreditnom karticom. Kako se američke institucije navikavaju da žive preko svojih mogućnosti, tako održavanje takvog stanja postaje kompleksnije i skuplje. Od brojki koje objašnjavaju američki dug može vam se zavrtjeti u glavi.
SAD duguje skoro 39 biliona (hiljada milijardi) dolara, što je približno 115.000 dolara po stanovniku. Sa ukupnim dugom od 120 posto BDP-a, Amerika je u društvu Italije, Francuske i Španije kao jedna od najzaduženijih zemalja svijeta. Ako se zagledamo u našu regiju, vidjet ćemo dosta pozitivnije brojke: dug Srbije iznosi oko 45 posto BDP-a, Hrvatske 58 posto, a najzaduženije bivše republike SFRJ - Slovenije, oko 67 posto. Ako hoćete da se zabavite gledajući kako raste dug SAD-a u realnom vremenu, pogledajte U.S. National Debt Clock.
Fedovo presipanje iz šupljeg u prazno
Federalna administracija se najvećim dijelom zadužuje izdavanjem obveznica koje otkupljuju i Federalne rezerve (Fed), američka centralna banka. Svake godine je potrebno izdvojiti oko bilion dolara za kamatu na dug; dio tog iznosa završava u bilansu Feda, koji potom novac vraća koristeći ga za kupovinu novih državnih obveznica. Stoga igra presipanja iz šupljeg u prazno može da se nastavi dosta duže nego kod nižih nivoa vlasti koji moraju živjeti u skladu sa svojim mogućnostima. Kako je javni dug naizgled jednostavna matematika (s jedne strane poreski i drugi prihodi, a s druge javna potrošnja) radi kreiranja održivog duga moraju se povećavati prihodi kroz više stope poreza ili širenje poreske baze, ili smanjivati rashodi.
Pored federalnih, vlasti u Californiji i gradu New Yorku nalaze se u sličnim finansijskim problemima, ali bez istih monetarnih alata na raspolaganju. Dolazeći na vlast sa skupom socijalističkih mjera, novi gradonačelnik New Yorka Zohran Mamdani je odmah po stupanju na dužnost morao da se bavi krizom javnog duga u finansijskoj prijestonici svijeta. Kao što komunizam zvuči uspješno samo na papiru, tako su se i njegovi prijedlozi mjera raspali čim su se suočili s realnošću. Tokom kampanje, tada samo kandidat Mamdani je upozoravao na problem duga, dok je njegovo rješenje bilo uvođenje dodatnog poreza na Njujorčane s prihodom većim od milion dolara godišnje.
Kako će Mamdani napuniti kasu
Je li to bio populizam ili neznanje, ostaje otvoreno pitanje, s obzirom na to da su porezi na dohodak u nadležnosti države New York, a ne grada New Yorka. Guvernerka New Yorka Kathy Hochul, koja traži reizbor u novembru ove godine, nije željela navući na sebe bijes birača i odbila je povećati poreze, ostavljajući gradonačelnika nasukanog. Da stvar po njega bude još gora, po stupanju na dužnost Mamdani tvrdi da je otkrio da je situacija mnogo teža nego što je mislio, pa da čak ni planirano povećanje poreza ne bi bilo dovoljno.
Bloomberg
Ostavljen bez mogućnosti da oporezuje bogate, pribjegava jedinom porezu koji jeste u njegovoj nadležnosti - porezu na imovinu. Na konferenciji za štampu vrijednoj kratke melodrame, Mamdani ponovo zahtijeva podizanje poreza za bogate, prijeteći da će u suprotnom pribjegnuti nuklearnoj opciji: povećanju poreza na imovinu od 9,5 posto, prvi put od 2003. godine.
Za razliku od poreza na dohodak, koji je trebalo da pogodi najbogatije, porez na imovinu pogađa sve Njujorčane i preliva se na cijenu zakupa, koja je u New Yorku već paprena. Takva mjera je u suprotnosti sa svime što je Mamdani govorio tokom kampanje, kada je tvrdio da će zamrznuti rente, uvesti besplatne autobuse, državne supermarkete i druge mjere namijenjene siromašnijim stanovnicima.
Danas prijeti nuklearnom opcijom koja štedi bogate od direktnog povećanja poreza, a pogađa siromašne, kojima je zakup stana najveći pojedinačni trošak. Za mjere socijalne politike potreban je javni novac koji će to platiti, stoga nema ni govora o smanjenju potrošnje u gradu. Potrebnog novca New York nema, a Trumpova administracija ga neće osigurati. Svi konzervativni mediji se ovih dana slade gledajući Mamdanija, kojeg nazivaju komunistom i islamistom, kako je u poziciji da mora pogaziti svoja obećanja.
S istočne obale prelijećemo na zapadnu, ali problemi u finansiranju ostaju slični. California, kao i grad New York, predstavlja bazu liberalnih birača. Na obali Pacifika se trenutno vodi drugačija dilema, ali s istim ciljem – popunjavanja rupe u budžetu. S ukupnim dugom od jednog biliona dolara, Kalifornija ima najveći dug od svih saveznih država SAD-a i trenutno pokušava zatvoriti godišnju rupu od 18 milijardi dolara. Izraziti ljevičari u toj državi također vide rješenje u dodatnom oporezivanju bogatih, predlažući veoma kontroverzan jednokratni porez na bogatstvo od pet posto za sve s imovinom većom od milijardu dolara.
Dok se porez na dohodak odnosi na takozvane ostvarene prihode, odnosno novac koji vam legne na račun, novi prijedlog u Californiji pokušava oporezovati vrijednost kuće, automobila i akcija koje posjedujete, iako vam taj novac nije likvidan. Guverner Kalifornije Gavin Newsom pokrenuo je veliku kampanju protiv prijedloga, ali velike su šanse da će prijedlog otići na referendum tokom ove godine. Iako je i sam izrazito liberalan, Newsom ima ambicije za mjesto predsjednika SAD-a i svjestan je da bi mu pretjerano socijalističke mjere protiv bogatih dugoročno mogle politički štetiti.
Glavna prijetnja prijedlozima i New Yorka i Californije jeste mobilnost kapitala. Na svaki pomen povećanih poreza podižu se prijetnje bogatih da će se preseliti u Teksas i Floridu, koje već godinama profitiraju od migracije visokih prihoda iz tradicionalnih liberalnih uporišta. Amerika se tako nalazi u političkom i ekonomskom paradoksu.
Rashodi su politički gotovo nedodirljivi, ozbiljna poreska povećanja nose rizik odliva kapitala, a dug nastavlja rasti dok kamate ubrzavaju njegovu dinamiku. Pokušaji radikalnijeg oporezivanja, koje protivnici nazivaju socijalističkim, sudaraju se s tržišnom realnošću i mobilnošću kapitala. Istovremeno, retorika o smanjenju države rijetko se pretače u stvarno kresanje potrošnje.
Između fiskalne ekspanzije i političke blokade, sistem se oslanja na vrijeme, inflaciju i rast kao tihe amortizere problema. Pitanje nije hoće li se Amerika suočiti s fiskalnim prilagođavanjem, već kako i pod kojim uslovima. U svijetu u kojem dug više nije izuzetak već pravilo, tržišta ostaju posljednji sudija održivosti američkog modela.
Komentar ne odražava nužno mišljenje uredništva Bloomberg Adrije i njenih vlasnika.
.webp){kind=icon}
