Izbor novog poglavara Katoličke crkve bit će ključni test naslijeđa pape Franje

Prije nego što je postao papa Franjo, kardinal Jorge Mario Bergoglio bio je posvećenik La Virgen Desatanudos - Marije koja razvezuje čvorove, djevice majke Isusove kao rješiteljke zamršenih problema. Trebala mu je pomoć. Kao vrhovni poglavar Katoličke crkve, naslijedio je dvije hiljade godina zamršene historije i kontroverzi, od geopolitike do teologije, od polaganja računa za bogatstvo Vatikana do suočavanja s teškim naslijeđem seksualnog zlostavljanja djece od svećenika, do razdvajanja pobožnosti i pravde, od očuvanja utjecaja do projekcije moći. Franjo je razmrsio popriličan broj čvorova nakon svog izbora 13. marta 2013. godine. Sada kada je preminuo, ostaje pitanje - da li ih je razvezao dovoljno da osigura sopstveno naslijeđe?

Iako mu je javna ličnost bila skromna i strpljiva očinska figura, Franjo je svojih 12 godina na čelu crkve proveo reorganizirajući vatikansku birokratiju - Rimsku kuriju - s dozom nemilosrdnosti. To je bio stil bez kompromisa koji je izbrusio dok je kao nadbiskup Buenos Airesa morao raščistiti aferu u banci koju je naslijedio od prethodnika. Zapravo, veliki dio svog pontifikata posvetio je reformi takozvane Vatikanske banke (Institut za religijska djela), izvora beskonačnih skandala decenijama prije. Imao je moć ekskomunicirati neposlušne vjernike, ali njegovo najstrašnije oružje bilo je naređenje za reviziju crkvene institucije van kontrole. U posljednjim danima života suočavao se s budžetskom krizom: kako osigurati penzije za penzionirane svećenike i časne sestre.

Za tih 12 godina, Franjo je i "napakovao" Kardinalski kolegij - tijelo zaduženo za izbor njegovog nasljednika - svojim ljudima. Od oko 140 kardinala, članova konklave, njih oko 110 imenovao je upravo Franjo. (Tačan broj zavisi od datuma rođenja, s obzirom na to da kardinali gube pravo glasa kada napune 80 godina.)

Hoće li se oni ujediniti oko nasljednika u njegovom duhu?

Manje se spominje, ali jednako značajna bila je njegova promjena administrativne strukture kurije - moćnih centara u Vatikanu. Umjesto pet vjekova starih kongregacija, sada su to dikasterske ustanove (od grčke riječi za sud). Kongregacije su nekada bile feudi kardinala. Od 16 dikasterija koje je ustanovio Franjo, jednom upravlja časna sestra, a drugom laik. Kardinali na čelu drugih - iako ih nije sve on postavio - uglavnom su lojalisti. Za razliku od feudalnih kongregacija, dikasterije bi trebalo da funkcioniraju koordinirano u provođenju njegove agende.

Pravi test ovih reformi - od kojih su neke potvrđene tek prije tri godine - doći će u zatvorenim pregovorima oko konklave koja će izabrati novog papu. Taj proces je prikazan u nedavnom filmu Conclave, koji osvjetljava fiktivno glasanje.

Franjo je postao papa jer je konzervativni i racionalni Benedikt XVI abdicirao 28. februara 2013. Zvanični razlog: nije želio da fizička slabost paralizira Crkvu, kao što se desilo s Ivanom Pavlom II tokom njegovih posljednjih godina i suočavanja s Parkinsonovom bolesti. Benedikt je, međutim, živio još devet godina, praktično čuvajući svoje naslijeđe. Franjo je svoje reforme morao voditi pažljivo - i iz poštovanja prema bivšem papi. Ova tenzija prikazana je i u filmu The Two Popes iz 2019.

Benedikt je postao simbol otpora za desničarske katolike nezadovoljne Franjinim reformama - koje su uključivale pružanje ruke LGBT vjernicima, olakšanje celibata i dozvolu pričesti za razvedene i ponovo vjenčane. Konzervativci su posebno ogorčeni što je Franjo gotovo zabranio tradicionalnu misu na latinskom. Mogu li te emocije ujediniti opoziciju i proizvesti iznenađenje?

Uprkos formalnoj srdačnosti s Benediktom, Franjo je svoje konzervativne kritičare omalovažavao kao "klike i klakere". I obračunavao se s njima kao pravi apsolutni monarh. Kardinala Raymonda Burkea uklonio je s vatikanske platne liste. Kardinala Georga Gänsweina, Benediktovog sekretara, poslao je u birokratski zapećak još 2022. godine (Tek sredinom 2024. postavljen je za nuncija u baltičkim državama). Obojica su mlađi od 80 i imaju pravo glasa na konklavi.

Hoće li Sveti Duh - koji teološki vodi proces konklave - izvesti iznenađenje? U mom životu, svaki novi papa bio je iznenađenje, osim Pavla VI, koji je bio stara garda. Nije nemoguće zamisliti da se Franjin blok podijeli, i da kandidat iz sjenke počne dobijati sve više glasova u svakom krugu.

Nedolično je za bilo kog kardinala da otvoreno lobira da postane papa. Ipak, 2005. kardinal Joseph Ratzinger je uz ozbiljnost, pravovremene propovijedi i vidljivost, postao papabile - kandidat za papu. Ratzinger je, uzgred, bio na čelu Kongregacije za vjersku doktrinu, odjela crkve koji je naslijedilo Svetu službu - poznatiju kao inkviziciju. Izabran je za Benedikta XVI. (Na toj konklavi je postojao neuspješan pokušaj da se Ratzinger zaustavi kandidaturom Bergoglia, ali Argentinac nije želio postati kandidat. Još jedan čvor u mreži između dvojice papa.)

U predstojećoj konklavi nije isključeno da se eurocentrični konzervativci i američki desničari - koji možda imaju podršku potpredsjednika SAD-a JD Vancea, nedavno preobraćenog katolika koji je posjetio papu - ujedine s Franjinim afričkim kardinalima, koji su mu se suprotstavili po pitanju odnosa prema LGBT vjernicima. Kardinali koji se osjećaju marginalizirano mogu svoj glas iskoristiti iz inata. Franjo je tokom godina saznao da su ga neki kardinali koje je sam postavio - potajno kritikovali. Vatikan i dalje ostaje leglo intriga, uprkos svim čvorovima koje je razmrsio.

I naravno, tu je emocionalna privlačnost - pozlata i slava, barokna arhitektura, renesansna umjetnost, historija koja vodi do Isusa i Svetog Petra. Franjo je živio u skromnoj kući Santa Marta, a ne u apostolskoj palači. Ali sljedeći papa možda neće odoljeti sjaju.

"Koliko divizija ima papa?", podsmijavao se Staljin moći Vatikana. Ipak, pape su nekada komandovali vojskama, vodili krstaške ratove i vladali Italijom. Vatikan kao država postoji jer se pape nikada nisu željeli odreći svjetovne moći. Katolička crkva nije samo duhovna institucija - Ivan Pavle II bio je ključna figura u padu komunizma. Kardinali su u novijoj historiji podsticali narodne ustanke. Danas u svijetu ima gotovo 1,4 milijarda katolika - duplo više nego stanovništva G7 zemalja - i svi bi mogli biti pokrenuti ako se pojavi vođa opijajuće karizme, neko ko neće strpljivo razvezivati čvorove, već poput Aleksandra Velikog presjeći Gordijev čvor - i krenuti u osvajanje.