Migracije su se brzo pretvorile u jednu od najpolariziranijih tema koje trenutačno oblikuju politički diskurs, a sve upućuje na to da će se situacija dodatno pogoršati. Dok je Europu prije desetljeća zahvatio izbjeglički val ponajprije sirijskih izbjeglica koje su bježale pred razornim građanskim ratom u njihovoj domovini, zemlje globalnog sjevera uskoro će pogoditi novi, mnogo veći val klimatskih migranata koji će bježati iz svojih domovina zbog prirodnih katastrofa.
Klimatske migracije događaju se kada su ljudi prisiljeni napustiti svoje domove zbog ekstremnih vremenskih uvjeta poput poplava, dugotrajnih toplinskih valova, suša i velikih šumskih požara, ali i zbog sporijih klimatskih promjena, primjerice podizanja razine mora i sve većeg nedostatka vode. Takvih je preseljenja sve više jer svijet nije uspio dovoljno smanjiti emisije stakleničkih plinova i ograničiti rast prosječne globalne temperature, što dovodi do sve više klimatskih katastrofa.
Stručnjaci procjenjuju da se većina klimatskih migracija odvija unutar granica pojedinih država, no s produbljivanjem klimatske krize pojačat će se i preseljavanje preko državnih granica. U nekim slučajevima ekstremni vremenski događaji zajedno s drugim čimbenicima, poput prirodnog slijeganja tla i aktivnosti povezanih s industrijom fosilnih goriva, prisilno iseljavaju čitave zajednice te ih primoravaju da potraže novi dom u drugim dijelovima zemlje ili u inozemstvu. Neki stručnjaci upozoravaju da bi se migracije uzrokovane sušama u ovom stoljeću mogle utrostručiti ako međunarodna zajednica ne uspije obuzdati sve težu klimatsku krizu.
Prema izvješću Ujedinjenih naroda, sredinom ovoga stoljeća, što je za svega 25 godina, mogli bismo imati više od milijardu klimatskih migranata. Procjene organizacije ukazuju na dramatičan porast klimatskih migracija u sljedećim desetljećima, pri čemu bi do 2050. moglo biti raseljeno 1,2 milijarde ljudi, što je oko 13 posto svjetskog stanovništva. No u izvješću se također navodi da bi, ako se svijet uspješno suoči s klimatskom krizom, ta brojka mogla biti mnogo manja – u najoptimističnijem scenariju oko 25 milijuna raseljenih ljudi.
Samo ove godine, prema procjenama UN-a, zbog sukoba, ekonomskih kriza i klimatskih promjena bit će raseljeno tri milijuna izbjeglica.
Slično je utvrdio i Institut za ekonomiju i mir (IEP), istraživački institut koji svake godine objavljuje globalne indekse terorizma i mira. Godine 2020. naveo je da 1,2 milijarde ljudi živi u 31 državi koje nisu dovoljno otporne da bi izdržale ekološke prijetnje. Posljedice klimatskih raseljavanja nisu ograničene samo na pojedince i zajednice koje su njima pogođene, već se šire i na države i regije koje ih prihvaćaju.
Drugačije procjene daje Svjetska banka, koja je u često citiranom izvješću najvišu projekciju internih raseljavanja zbog klimatskih promjena do 2050. postavila na 216 milijuna ljudi. Razlog je ponajprije sve veći nedostatak vode, zbog čega će preživljavanje poljoprivrede biti ugroženo. Organizacija istodobno procjenjuje da bi se taj broj mogao smanjiti za čak 80 posto, na oko 44 milijuna, ako bi vlade učinkovitije usporile klimatske promjene i prilagodile se njihovim učincima.
"Prognoze o razmjerima klimatskih migracija razlikuju se, no poruka je jasna: klimatske promjene će u idućim desetljećima biti jedan od ključnih čimbenika prisilnih raseljavanja. I kao i kod drugih oblika migracija, one će najteže pogoditi države koje su najmanje odgovorne za emisije," rekla je Mojca Pajnik, profesorica na Fakultetu društvenih znanosti u Ljubljani.
"Države globalnog juga ne polaze iz jednakih početnih pozicija. Već se desetljećima suočavaju s nepoštenim trgovinskim uvjetima, strukturnim prilagodbama koje slabe javne sustave, ovisnošću o izvozu sirovina te globalnim politikama na koje imaju ograničen utjecaj", dodaje.
Studija u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences upozorava da bi se planet u sljedećih 50 godina mogao zagrijati još više nego u posljednjih šest tisuća godina zajedno. Do 2070. područja ekstremnih vrućina, kakva danas nalazimo u Sahari i koja pokrivaju manje od jedan posto kopnenih površina, mogla bi se proširiti na gotovo petinu kopna. To bi značilo da bi otprilike svaka treća osoba živjela izvan klimatske zone u kojoj je čovječanstvo uspijevalo tisućljećima. To će, ističe časopis, stvoriti savršene uvjete za klimatske migracije.
Međunarodne obveze, poput konferencije COP30, postaju sve neučinkovitije | Bloomberg
Međunarodna zajednica svake se godine s takvim izazovima bavi i na klimatskoj konferenciji COP, no posljednjih je godina, slično kao i brojni drugi ostaci multilateralnog svjetskog poretka, sve više opterećuju duboka neslaganja i neučinkovitost. Države globalnog juga nastoje osigurati bolji pristup financijskim sredstvima koja bi im pomogla u borbi protiv klimatskih promjena, dok je globalni sjever, odnosno razvijeni svijet, prema tome prilično suzdržan.
Nefunkcionalnost međunarodnih institucija te posebice slabljenje Ujedinjenih naroda i s njima povezanih organizacija u budućnosti će znatno otežati bilo kakav zajednički odgovor na klimatske migracije, koje se u svijetu već događaju.
"UN klizi prema neoperativnosti, jer se najvažnije članice povlače od preuzimanja financijskih i drugih obveza te zbog sve veće nefunkcionalnosti Vijeća sigurnosti", rekao je za Bloomberg Adriju ekonomist s Fakulteta društvenih znanosti u Ljubljani Anže Burger. Njegov kolega s istog fakulteta Faris Kočan ističe da povlačenje SAD-a iz međunarodne politike šalje poruku o krhkosti globalne suradnje i nastavku politike razgradnje multilateralizma. Politolog dodaje da ćemo u budućnosti svjedočiti sve većem broju separatnih bilateralnih dogovora, pri čemu će siromašne zemlje, koje na međunarodnoj pozornici nisu dovoljno važne, ispasti iz jednadžbe.
Pajnik s FDV-a navodi da Zapad prema globalnom jugu "i dalje djeluje s logikom kolonijalnih obrazaca" po principu "ekstrakcije, iscrpljivanja prirodnih resursa, dobivanja jeftine radne snage i znanja, dok zauzvrat vraća vrlo malo ili gotovo ništa". "Povlačenje međunarodne pomoći, primjerice razgradnja razvojnih programa USAID-a, izraz je nastavka iste logike: sve manje odgovornosti i solidarnosti, sve više izolacionizma. Takvi postupci neće ublažiti krize, nego će ih ubrzati", kaže.
"Bez odgovarajuće globalne podrške te će države biti prisiljene rješavati krizu prvenstveno vatrogasno i kratkoročno; neće imati kapacitete za planiranje niti za dugoročna razvojna promišljanja i projekte. Klimatske migracije stoga nisu samo okolišna tema; one su političko pitanje globalne pravednosti. Ako Zapad ne prekine kolonijalne ekonomske obrasce i ne preuzme svoj dio odgovornosti, time će neizbježno produbiti krizu, koja je u velikoj mjeri posljedica povijesnih i sadašnjih globalnih nejednakosti koje sam održava", zaključuje profesorica.
Trenutačno u svijetu ima 64 milijuna raseljenih ljudi koji bježe od ratova, gladi, progona i klimatskih promjena.
Na udaru prije svega unutarnje migracije
Prva fronta odvija se ponajprije unutar samih država. Klimatski migranti najprije traže utočište u vlastitim zemljama, jer pritom ne moraju prelaziti granice niti se prilagođavati stranim kulturama. Pod najvećim su pritiskom urbana središta i veliki gradovi, jer i sami trpe snažne učinke klimatskih promjena.
Izvješće koalicije C40 jedno je od prvih koje nudi projekcije klimatskih migracija na razini gradova u više različitih regija, s naglaskom na države globalnog juga, gdje se klimatske posljedice i urbani izazovi najintenzivnije prepliću. Ako svijet značajno ne smanji emisije ugljika, deset najbrže rastućih megagradova u Africi, Južnoj Americi, južnoj Aziji i na Bliskom istoku do sredine stoljeća moglo bi primiti ukupno oko osam milijuna unutarnjih migranata. Uz to treba dodati i gospodarske te političke izbjeglice i migrante iz drugih zemalja.
"Ljudi se sele u gradove gdje pronalaze više mogućnosti, stanovanje i društvene mreže, a ujedno izbjegavaju složene postupke preseljenja u inozemstvo", objašnjava Claudia Huerta, viša voditeljica kampanja za klimu i migracije pri koaliciji C40. Dolazak velikog broja ljudi dodatno će opteretiti lokalne usluge i ubrzati neplansko širenje gradova. Usto se i sami gradovi-primatelji suočavaju s klimatskim rizicima.
Izvješće također pokazuje da bi ograničavanje globalnog zagrijavanja na 1,5 stupnjeva Celzijevih, kako predviđa Pariški sporazum, gradovima omogućilo znatno ublažavanje posljedica klimatskih migracija. Broj unutarnjih klimatskih migranata u Bogoti, Riju de Janeiru i Karachiju u Pakistanu mogao bi biti i tri puta manji nego u slučaju da se svjetske emisije ne smanje u skladu s pariškim ciljevima. "Ključno pitanje u smanjenju utjecaja klimatskih migracija na gradove smanjenje je emisija", kaže Jazmin Burgess, direktorica za uključivo klimatsko djelovanje pri koaliciji C40. "Za to, međutim, nisu odgovorni samo gradovi – potrebni su napori svih."
Bloomberg
Prema prošlogodišnjem izvješću koalicije C40, ekstremne bi poplave u Bangladešu do 2050. mogle otjerati i do 3,1 milijun ljudi u glavni grad Dhaku, u kojem, prema izvješću UN-a iz studenoga, već živi 37 milijuna ljudi. Do 2050. ondje bi moglo živjeti rekordnih 51,2 milijuna stanovnika. Na drugom kraju svijeta, gotovo 600 tisuća klimatskih migranata moglo bi se do tada preseliti u Bogotu, gdje nedostatak vode već sada utječe na oko osam milijuna ljudi. Godine 2022. zbog suše više od milijun Somalaca izgubilo je svoje domove i utočište potražilo ponajprije unutar Somalije.
"Prema svim dosadašnjim analizama, velika većina ljudi bit će najprije raseljena unutar vlastite države: iz sušnih područja u riječne delte, iz sela u gradove, s obale prema unutrašnjosti. Tek kada su unutarnje mogućnosti iscrpljene, kada nema posla, vode ni sigurnosti, povećavaju se migracije u druge države. To znači da će najveći pritisci najprije biti na urbane centre u državama globalnog juga, koji su već sada preopterećeni: slamovi se šire, infrastruktura ne uspijeva pratiti potrebe, političke napetosti rastu. U nekim slučajevima, primjerice kada je riječ o potapajućim pacifičkim otocima, govorimo praktički o neizbježnom prekograničnom preseljenju čitavih zajednica", objašnjava Pajnik
Koje će zemlje i regije biti najteže pogođene?
Među organizacijama i stručnjacima koji se bave tim područjem vlada konsenzus da će klimatske promjene i s njima povezane migracije nesrazmjerno snažno pogoditi države u razvoju u Africi, Aziji i Latinskoj Americi. Latinska Amerika, Južna Azija i podsaharska Afrika tri su regije koje američki think tank Vijeće za vanjske odnose navodi kao najranjivije.
Institut ističe da više od polovice stanovništva zemalja u razvoju živi u tim regijama, a mnogi na osjetljivim područjima, od kojih neka već prolaze kroz migracijske krize izazvane klimatskim promjenama. Svjetska banka, primjerice, procjenjuje da bi te regije do 2050. mogle proizvesti ukupno čak 143 milijuna unutarnjih klimatskih migranata
Afrika je posebno ranjiva, budući da je više od 90 posto njezina gospodarstva ovisno o klimatski osjetljivim prirodnim resursima, poput kišom navodnjavane poljoprivrede za vlastite potrebe.
Najugroženije su države u kojima ionako postoje brojni ratovi i sukobi. Jedna od najpogođenijih zemalja bit će Pakistan, u kojem je zbog razarajućih poplava 2022. godine interno raseljeno čak osam milijuna ljudi, a koji se ove godine u proljeće upleo i u ograničeni rat s Indijom. Klimatska kriza i s njom povezane migracije neće zaobići ni Bliski istok – često opisan kao bure baruta, gdje se Iran trenutačno suočava s najgorom vodnom krizom u svojoj povijesti, koja prijeti da će 10-milijunski Teheran ostati bez vode.
Sve više terorizma i drugih sigurnosnih prijetnji
Produbljivanje klimatske krize ne donosi samo migracijske, ekološke i gospodarske posljedice, nego i sigurnosne. Kako za Bloomberg Adriju kaže američki novinar i klimatski izvjestitelj Ryan Biller, klimatske promjene znatno su pridonijele usponu ekstremističkih skupina poput Islamske države.
"Samo nekoliko godina prije nego što je Siriju rastrgao građanska rat, povijesno rekordna suša na sjeveru zemlje paralizirala je poljoprivredni sektor. Zemlja više nije davala prinose; zbog nedostatka vode nije se mogla uzgajati stoka; agrarni i pastirski način života, koji su ondješnji stanovnici nekoć vodili, postao je neodrživ. Tisuće su sirijskih poljoprivrednika u potrazi za poslom odselile u veliki, ali malobrojni broj gradova. Mnogi su stoga završili na društvenom margini. A kad je 2011. izbio građanska rat, Islamska država upravo je te raseljene poljoprivrednike uzela na nišan za novačenje. Država im je nudila novac, preživljavanje i osjećaj svrhe", objašnjava.
Biller među najranjivijim područjima navodi Sahel, gdje temperature rastu oko 1,5 puta brže od svjetskog prosjeka. "Suše i povremene poplave redovito poharaju regiju, zbog čega se zalihe hrane i vode ubrzano smanjuju. Propadajuće okolišne prilike raselile su milijune ljudi i zaoštrile postojeće napetosti među zajednicama. Jezero Čad možda je najjasniji primjer te problematike. To jezero ključni je izvor slatke vode o kojem ovisi više od 30 milijuna ljudi u okolnim državama – ne samo za piće, već i za navodnjavanje, stočarstvo i ribolov. Od 1970-ih godina to se jezero stalno smanjuje, već se povuklo za 90 posto. Danas gotovo svakodnevno izbijaju sukobi među stočarima koji se natječu za sve oskudnije zalihe prirodnih resursa", navodi.
"Klimatske promjene znatno su pridonijele usponu ekstremističkih skupina poput Islamske države", kaže klimatski izvjestitelj Ryan Biller.
Institut IEP je 2020. godine također utvrdio da se 19 zemalja najugroženijih klimatskim promjenama, uključujući nestašicu vode i hrane te veći rizik od prirodnih katastrofa, ujedno nalazi i među 40 najmanje mirnih zemalja na svijetu. U izvješću se nadalje navodi da se u brojnim državama koje su najizloženije ekološkim prijetnjama, uključujući afričke zemlje poput Nigerije, Angole, Burkine Faso i Ugande, očekuje i znatan porast stanovništva, što će dodatno potaknuti masovna preseljavanja zbog nedostatka posla.
Najviše će klimatske promjene pogoditi Afriku | Bloomberg
Steve Killelea, osnivač IEP-a, izjavio je prilikom objave izvješća da ekološke prijetnje predstavljaju ozbiljan izazov za svjetski mir. "U sljedećih 30 godina nestašica hrane i vode samo će se pogoršavati bez hitne globalne suradnje. Ako ne budemo djelovali, vrlo je vjerojatno da će se povećati građanski nemiri, izgredi i sukobi", rekao je. U izvješću se također upozorava da će se do 2050. godine 141 zemlja suočiti s barem jednom velikom ekološkom prijetnjom, pri čemu će se s najvećim brojem prijetnji boriti regije podsaharske Afrike, južne Azije, Bliskog istoka i sjeverne Afrike.
Utjecaj na zemlje koje će primati izbjeglice
Izvršni direktor Zaklade Berghof Andrew Gilmour izjavio je prošle godine za Bloomberg da će "čak i u najboljem slučaju doći do znatnog povećanja broja izbjeglica i migranata koji će stizati u zapadnu Europu i Sjevernu Ameriku. Upravljanje tim priljevom bit će iznimno osjetljivo". Objašnjava kako će političarima trebati mnogo hrabrosti da uvjere javnost da migranti nisu nešto negativno.
Među regijama u koje će se uputiti klimatski migranti, osobito oni iz Afrike, bit će i Europa. "Područja s boljom infrastrukturom, poput Europe i Sjeverne Amerike, mogu ublažiti neke od dramatičnijih posljedica klimatskih promjena, ali ne mogu pobjeći od rastućih temperatura, suša i drugih pojava", upozorava novinar Biller. To će, ističe on, imati dubok utjecaj na političku stabilnost kontinenta. Podsjetimo, kada je Europu 2015. zahvatio izbjeglički val, na političkoj sceni Europske unije ojačale su brojne desničarske stranke koje su se snažno usprotivile izbjeglicama i migrantima.
"Europa se dosad s migracijama suočavala na više načina; jedan od njih je ponovni uspon pojedinih krajnje desnih stranaka, poput AfD-a u Njemačkoj, koji je upravo zahvaljujući migracijskom pitanju stekao podršku. Klimatske migracije samo će produbiti tu krizu, a Europa će okrenuti leđa ljudskim pravima", smatra Gilmour.
"Europsko iskustvo sa sirijskim izbjeglicama poučno je. Iako je ukupna populacija izbjeglica bila razmjerno mala u odnosu na EU, politički učinak bio je iznimno velik: ojačale su desne stranke, proširila se retorika straha, a mržnja se počela normalizirati. Migracije su se još jednom pokazale kao prikladna strategija populističke desnice, koja stvara osjećaj ugroženosti i mobilizira podršku. To pokazuje da same migracije nisu ključni izazov; presudan je način na koji ih politika upravlja, interpretira i instrumentalizira za ostvarenje vlastitih ciljeva", kaže profesorica Pajnik.
Profesorica ističe da isto vrijedi i za klimatske migracije.
"Ako države budu ulagale u socijalne politike, dostupne stanove i javne usluge, dolazak ljudi može doprinijeti pravednijim, uključivim i stabilnijim zajednicama. No kada se migracije promatraju prvenstveno kroz prizmu sigurnosnih prijetnji, svaki pomak stanovništva, bez obzira na stvarni opseg, može potaknuti političke napetosti, ojačati autoritarne tendencije i potkopati demokratske standarde. U tom smislu, migracije su test zrelosti i otpornosti demokratskih sustava".
.webp){kind=icon}
