text size
Film "Digger" stigao je u kina 1. listopada, pa će ga mnogi tek ovog vikenda imati priliku pogledati na velikom platnu. No dio kritičara film je pogledao ranije, a sada stižu i prve reakcije na novu crnu komediju Alejandra Gonzáleza Iñárritua koja kroz priču o naftnom milijarderu progovara o pohlepi, moći i klimatskim promjenama.
Tom Cruise desetljećima je na velikom platnu spašavao svijet. U "Diggeru" ovaj put gotovo ga uništi. Naime, Cruise glumi Diggera Rockwella, ekscentričnog teksaškog naftnog milijardera čija kompanija buši na Grenlandu. Kada se pojavi curenje metana koje ugrožava stabilnost ledenog pokrova, znanstvenici upozoravaju da bi nastavak bušenja mogao imati katastrofalne posljedice. Rockwell ipak ne želi ugroziti proizvodnju i zaradu.
Ubrzo dolazi do eksplozije, golemi dio grenlandskog leda odvaja se i počinje se kretati prema Europi, a ono što je počelo kao poslovna odluka pretvara se u globalnu prijetnju. Rockwell tada pokušava učiniti ono što bi publika očekivala od Toma Cruisea, a to je spasiti svijet. Razlika je u tome što ga ovaj put spašava od katastrofe koju je sam pomogao izazvati.
Već iz premise jasno je da Iñárritu ne cilja na suptilnost. "Digger" je satira o fosilnoj industriji, korporativnoj pohlepi i koncentraciji moći, ali i o ljudskoj sposobnosti da poznati rizik ignorira sve dok njegove posljedice ne postanu nemoguće zanemariti.
Film je izazvao prilično podijeljene reakcije. Kritičari uglavnom ne spore što Iñárritu želi reći, ali se razlikuju u tome koliko uspješno smatraju da je svoju ideju prenio. Dok jedni filmu zamjeraju previše očitu poruku, drugi upravo u njegovu pretjerivanju, crnom humoru i Cruiseovoj izvedbi vide njegove najveće adute.
Klimatska kriza nema samo jednog negativca
Posebno je zanimljiv osvrt Jakea Bittlea iz Grista, koji filmu nije pristupio kao klasični filmski kritičar nego kao novinar koji godinama prati klimatske promjene i njihove posljedice.
Bittle u Rockwellu vidi vrlo prepoznatljivu karikaturu moćnog naftnog direktora. Bogatstvo mu je omogućilo da gotovo potpuno izolira vlastiti život od posljedica industrije na kojoj je to bogatstvo izgradio. No kada njegove odluke pokrenu katastrofu, ni tada ne nestaje uvjerenje da on najbolje zna kako problem riješiti.
Bittleu je pritom zanimljivo pitanje koje se nalazi ispod cijele priče, odnosno koliko se odgovornost za štetu izazvanu klimatskim promjenama može pripisati pojedinim ljudima koji vode kompanije čiji proizvodi stvaraju velik dio globalnih emisija. Tu mu film postaje manje uvjerljiv. Iñárritu je složen problem pretvorio u priču s vrlo jednostavnim negativcem. Rockwell je toliko pohlepan i groteskan da gledatelju gotovo ne ostavlja dilemu o tome što treba misliti. Bittle smatra da takav pristup propušta kompliciraniju stvarnost klimatske krize, u kojoj se odgovornost proteže kroz kompanije, vlade, financijski sustav i potrošače.
Warner Bros. Pictures / Blitz
Još je veći problem, prema njegovu mišljenju, to što osnovna poruka filma više nije posebno nova. Ideja da su fosilne kompanije desetljećima znale za klimatske rizike i nastavile proizvoditi naftu i plin odavno nije skrivena priča koju Hollywood tek treba razotkriti. Ipak, činjenica da "Digger" tako složen problem pretvara u apsurdnu priču velikih razmjera može biti dio njegove privlačnosti. Umjesto realističnog prikaza klimatske politike, Iñárritu bira karikaturu, spektakl i humor kako bi pokazao koliko daleko može otići logika u kojoj profit ima prednost pred upozorenjima o riziku.
Satira koja udara čekićem
Slična zamjerka pojavljuje se u nekoliko klasičnih filmskih recenzija. Peter Bradshaw iz Guardiana smatra da "Digger" toliko snažno naglašava svoju poruku da ona s vremenom gubi snagu. Pohlepni naftni magnat ignorira znanstvena upozorenja zbog novca, izazove katastrofu i potom se pokušava predstaviti kao spasitelj. Teško je ne shvatiti što film želi reći.
Warner Bros. Pictures / Blitz
No ni kritičari kojima smeta nedostatak suptilnosti ne zanemaruju razmjere Iñárrituova pothvata. Film svoju klimatsku poruku pretvara u veliku, namjerno pretjeranu apokaliptičnu komediju, a Cruise dobiva priliku za ulogu kakvu rijetko igra.
Justin Chang iz New Yorkera film opisuje kao apokaliptičnu farsu u kojoj se agresivna satira spaja s Iñárrituovom vizualnom ambicijom. Film želi govoriti o klimi, kapitalizmu, politici, bogatstvu i moći, dok istodobno pokušava ostati crna komedija. Upravo ta ambicija za Changa je istodobno njegova snaga i problem.
Pozitivniji je Time Out, koji je filmu dao četiri od pet zvjezdica. Njegov kritičar ne spori da je riječ o filmu koji nema mnogo interesa za suptilnost, ali smatra da njegova mješavina apsurda, crnog humora i velikih ideja funkcionira te ga opisuje kao mračno smiješan i ambiciozan film.
Warner Bros. Pictures / Blitz
Jake Coyle iz Associated Pressa u filmu prepoznaje jasnu poveznicu s Kubrickovim "Dr. Strangeloveom". Stanley Kubrick je apsurd pronašao u svijetu koji je izgradio dovoljno nuklearnog oružja da sam sebe uništi. Iñárritu ga pronalazi u društvu koje razumije klimatski problem, ali unatoč tome nastavlja donositi odluke koje ga pogoršavaju. Na tome "Digger" gradi velik dio svoje satire. Rockwell nije čovjek kojemu nitko nije rekao da postoji problem. Upozorenja dobiva. Samo što ih ekonomski interes nadjačava.
Film ipak ne krivi samo naftaše
Amy Nicholson iz Los Angeles Timesa pronalazi nešto više nijansi u sceni u kojoj Rockwell pred europskim predstavnicima brani industriju koja ga je obogatila.
Njegova obrana svodi se na neugodan argument. Ljudi rado osuđuju fosilna goriva, ali istodobno žele sve ono što im je desetljećima omogućavala jeftina energija. Žele letjeti, voziti automobile, kupovati proizvode iz cijelog svijeta i održavati životni standard koji je još snažno vezan uz naftu i plin. To ne pretvara Rockwella u pozitivca, ali nakratko komplicira puno jednostavniju priču o zlom milijarderu. "Digger" tada barem dio odgovornosti prebacuje s pojedinca na sustav u kojem se klimatski ciljevi često sudaraju s ekonomskim i potrošačkim interesima.
Warner Bros. Pictures / Blitz
Nicholson zato film manje vidi kao priču o klimatskim rješenjima, a više kao priču o izbjegavanju odgovornosti. Ljudi koji imaju moć reagirati to ne čine dok cijena reakcije ne postane manja od cijene nečinjenja.
U tim trenucima "Digger" izlazi iz najjednostavnije podjele na pohlepnu fosilnu industriju s jedne i njezine žrtve s druge strane. Iza Rockwellove karikature pojavljuje se puno neugodnije pitanje o društvu koje želi smanjiti emisije, ali se istodobno teško odriče pogodnosti koje mu je omogućio sustav izgrađen na fosilnim gorivima.
Zašto je Tom Cruise savršen Digger
Jedna od pametnijih odluka filma možda uopće nije njegova klimatska poruka nego izbor glavnog glumca. Cruise je desetljećima gradio karijeru na likovima koji preuzimaju kontrolu kada svi drugi zakažu. Posebno ga je franšiza "Nemoguća misija" pretvorila u gotovo idealnog holivudskog spasitelja, odnosno čovjeka koji će spriječiti katastrofu čak i kada se čini da je to fizički nemoguće. Iñárritu se u "Diggeru" poigrava tom Cruiseovom "reputacijom".
Digger također vjeruje da je on čovjek koji može spasiti svijet. Samo što je istodobno jedan od ljudi zbog kojih svijet treba spašavanje. Zbog toga i Cruiseov imidž filmskog spasitelja postaje dio satire. Rockwellovo golemo samopouzdanje ne nestaje kada se pokaže da je pogriješio. Katastrofa mu samo daje novu pozornicu na kojoj može dokazivati vlastitu važnost.
Cruiseova izvedba pritom je jedan od elemenata filma koji je privukao najviše pozornosti kritičara. Uloga mu dopušta da se poigra upravo s imidžem koji je desetljećima gradio, ali ovaj put kroz pretjeranog, komičnog i moralno problematičnog lika. To film odvodi i dalje od same naftne industrije. "Digger" se ruga ideji da su milijarderi sposobni riješiti svaki problem, odnosno uvjerenju da poslovni uspjeh automatski znači i sposobnost rješavanja društvenih, političkih ili planetarnih kriza.
Može li klimatska katastrofa biti dobra satira?
Tu se kritičari na kraju najviše razilaze. Jedni prihvaćaju pretjerivanje kao samu bit filma. "Digger" nije zamišljen kao realistična analiza energetske tranzicije, nego kao apsurdna komedija u kojoj se stvarni obrasci ponašanja guraju do ekstremnih posljedica. Dio kritičara smatra da pretjerivanje nije slabost filma, nego izvor njegova humora i energije.
Drugima to smeta. Ako publika već zna da klimatske promjene postoje, da su fosilna goriva njihov glavni uzrok i da kompanije imaju snažan financijski interes nastaviti ih proizvoditi, onda karikatura pohlepnog naftnog milijardera možda više ne govori mnogo.
Warner Bros. Pictures / Blitz
Iñárritu je film opisivao kao upozorenje, posebno mlađim generacijama, a humor kao način da ljudi lakše prepoznaju apsurd vlastitog ponašanja. "Digger" zato ni ne pokušava ponuditi plan za klimatsku tranziciju. Njega više zanima apsurd svijeta koji zna da ima problem, ali se teško odriče svega što taj problem nastavlja stvarati.
Možda zbog toga najzanimljivije pitanje koje film postavlja nije može li Digger spasiti planet. Zanimljivije je zašto toliko često očekujemo da će ljudi i sustavi koji su pomogli stvoriti problem na kraju biti upravo oni koji će pronaći njegovo rješenje.
.webp){kind=icon}
