Bogate zaljevske države decenijama su gradile imidž stabilne, poslovno prijateljske i otvorene destinacije u srcu inače nestabilne regije. Svoje dolare zarađene od nafte ulagale su u izgradnju modernih gradova, turističke infrastrukture i uslužnog sektora koji se može mjeriti s mnogim najnaprednijim državama svijeta.
Zaljev, posebno arapske zemlje Zaljevskog savjeta za saradnju (GCC), posljednjih godina su zahvaljujući povoljnoj poreskoj politici i poslovnom okruženju privukli brojne međunarodne korporacije i poduzetnike koji su tamo otvorili svoje regionalne urede. Regija je važna i zbog svoje strateške lokacije budući da predstavlja vezu između Evrope, šire Azije i Afrike, a nalazi se i u blizini ključnih pomorskih uskih grla, poput Hormuškog moreuza i Bab el Mandeba.
Prije oko deset godina Iran je bio dominantna sila u regiji. Kontrolirao je pet arapskih prijestolnica: Bagdad, Damask, Sanu, Bejrut i Gazu – i (nakratko) zakopao ratnu sjekiru s administracijom Baracka Obame nuklearnim sporazumom (JCPOA). Države GCC, prije svega Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, koji su u Jemenu vodili posrednički rat s Teheranom, protivile su se sporazumu i zauzele neprijateljski stav prema Iranu.
Pristup zaljevskih država Iranu promijenio se prije nekoliko godina, kada su Saudijci 2023. uz posredovanje Pekinga ponovo uspostavili diplomatske odnose s Iranom, dok su neke članice GCC bile domaćini obnovljenih nuklearnih pregovora između SAD-a i Irana ili su ponudile svoju diplomatsku podršku za smirivanje tenzija između sada zaraćenih strana.
Strateška promjena u razmišljanju kreatora politike u Zaljevu odražavala je realnost na terenu. Demokratske administracije u Washingtonu nisu bile jasne u vezi s vojnom podrškom Zaljevu, dok su Iran i njegovi nedržavni saveznici u regiji pokazali da mogu napasti naftna postrojenja i pogone za desalinizaciju vode u regiji. GCC se zato opredijelio za oprezniji pristup i fokusirao na ekonomska pitanja i razvoj sektora van nafte, finansijske industrije i turizma. Taj pristup pokazao se uspješnim sve dok se SAD nije odlučio za intervenciju u Iranu.
Regionalni rat pokazao je slabosti zaljevskog pristupa Iranu. Teheran je odmah nakon američko-izraelskog napada počeo raketirati zaljevske gradove i njihovu naftnu infrastrukturu. Iako Iran tvrdi da cilja isključivo američke vojne baze u Zaljevu, iranske rakete pogodile su i civilnu i turističku infrastrukturu.
Zanimljiva je i statistika koju je prikupio Institute for the Study of War (ISW). Islamska Republika je do kraja prošle sedmice na zaljevske države koje ne napadaju Iran usmjerila više od osam puta više raketa i bespilotnih letjelica nego na Izrael, koji je u direktnom sukobu s Iranom.
Vlade zaljevskih država sada se suočavaju s neprijatnim pitanjima, hoće li njihove zalihe protivraketnih projektila i strateške rezerve hrane biti dovoljne dok traje rat. Nakon rata pojavit će se još teža pitanja: kakve će promjene nastupiti u Iranu, kako će utjecati na njihove odnose i hoće li GCC zadržati svoj ekonomski, poslovni i turistički status.
Bloomberg Doha, Katar
Problemi u raju
"Države GCC, među njima Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija i Katar, decenijama su se pozicionirale kao sigurni, globalno povezani centri za turizam, finansije, logistiku, ali i za vještačku inteligenciju. Aviokompanije poput Emiratesa i Qatar Airwaysa postale su simbol te povezanosti, jer su preko svojih čvorišta u Persijskom zaljevu povezale Evropu, Afriku i Aziju. Istovremeno su državno bogatstvo i industrijska politika pod državnim vodstvom ubrzali diverzifikaciju ekonomije od nafte ka uslugama, tehnologiji, informacionoj infrastrukturi i luksuznom turizmu", objašnjava portfelj menadžer u Triglav Investmentsu Mahdi Saadi. "Rat u široj regiji neizbježno ugrožava taj model, ali ga neće automatski srušiti."
Sa vjerovatno najvećom prijetnjom suočavaju se Ujedinjeni Arapski Emirati, posebno emirati Abu Dabi i Dubai, koji su postali simbol transformacije Zaljeva u globalni magnet za finansije i talente. Na kocki je privlačnost UAE kao stuba stabilnosti u nesigurnom svijetu. Njihovi blistavi gradovi privukli su najveća imena iz finansijskog svijeta, postali ključna putnička čvorišta i započeli izgradnju ogromnih data centara. Nedavni priliv milionera, globalnih banaka i kapitala pokazao je da je kapital spreman zanemariti regionalne tenzije ako su domaće politike stabilne, a poslovno okruženje povoljno.
"Neposredni efekt raketnih napada, posebno ako su pogođeni simbolični ekonomski ciljevi poput data centara, jeste rast premija za geopolitički rizik. Troškovi osiguranja rastu, avionske rute se prilagođavaju, investitori zastaju i ponovo procjenjuju situaciju. Turizam, sektor koji počiva na povjerenju, kratkoročno je posebno osjetljiv", objašnjava Saadi. Dodaje da je strukturni kapital otporniji od turističkih tokova: "Multinacionalne kompanije i institucionalni investitori ne procjenjuju samo postojanje rizika, već i kapacitete države, sigurnosne garancije, brzinu obnove i geopolitičku usklađenost."
Temelj zaljevske strategije diverzifikacije ekonomije od nafte bila je i avioindustrija. Kompanije kao što su Emirates, Qatar Airways i Etihad decenijama su gradile ogromne flote koje su preusmjeravale putnike preko svojih čvorišta, pretvarajući Bliski istok u ključnu arteriju globalnog zračnog saobraćaja. Te kompanije postale su glavni motor rasta u Zaljevu, transformišući se od tranzitnih prevoznika u pokretače poslovnih putovanja i turizma u regiji.
Zbog iranskih napada zaljevske države sve su nezadovoljnije svojim susjedom. Brzo nakon početka napada proglasile su pravo na samoodbranu, čak oborile iranske letjelice i uhapsile agente Iranske revolucionarne garde. Istovremeno insistiraju da se njihov zračni prostor ne koristi za američko-izraelske napade.
Bloomberg je također izvijestio da su neke zaljevske države u Washingtonu počele lobirati za završetak rata, iako su pojedini mediji to kasnije demantirali. Konsenzus među analitičarima jeste da Iran ovim napadima pokušava primorati zaljevske države da izvrše pritisak na administraciju Donalda Trumpa kako bi što prije okončala napade.
Hoće li doći do bijega kapitala
"Odlazak evropskih, afričkih ili bliskoistočnih poslovnih elita koje su se preselile u Zaljev zbog ekonomskog rasta, regulatorne fleksibilnosti i povoljnog poreskog režima zahtijevao bi trajnu nestabilnost. Ali čak i u takvom scenariju potpuni odlazak nije izvjestan. Zaljevske države imaju snažne fiskalne rezerve, napredne sisteme protivraketne odbrane i duboke strateške veze sa zapadnim sigurnosnim partnerima. Dokle god je državni aparat stabilan i oštećena infrastruktura se brzo obnavlja, erozija povjerenja može se obuzdati", objašnjava Saadi.
On dodaje da se većina poduzetnika i bogatih pojedinaca nije preselila u regiju samo zbog niskih poreza, već i zbog operativne efikasnosti, globalne mobilnosti i blizine rastućih tržišta.
"Ako sukob ostane ograničen i infrastruktura funkcionalna, odlasci će vjerovatno biti selektivni i privremeni, a ne strukturni. Međutim, ako percepcija sigurnosti pređe u osjećaj dugoročne ranjivosti, neki bogati evropski rezidenti koji su se preselili u Zaljev zbog poreske optimizacije mogli bi ponovo razmotriti migraciju."
Ko bi mogao profitirati u slučaju bijega kapitala? "Države poput Italije, zahvaljujući jedinstvenom poreskom režimu i pravnoj stabilnosti u okviru Evropske unije, mogle bi imati određene koristi. Ipak, one bi najvjerovatnije bile selektivne, a ne masovne. Privlačnost Zaljeva nikada nije počivala samo na poreskim pogodnostima, već i na brzini poslovanja, pristupu široj regiji i većoj regulatornoj fleksibilnosti", zaključuje Saadi.
"Iako je u ovoj fazi pretjerano pretpostaviti da će se priliv bogatih migranata iz londonskog Mejfera i drugih luksuznih četvrti jednostavno preokrenuti, utjecaj Dubaija i Abu Dabija kao finansijskih centara zavisi od toga hoće li nastaviti privlačiti globalne talente. Što rat duže traje, to će biti teže", napisao je kolumnista Bloomberga Lionel Laurent.
Iseljavanje evropskih, afričkih ili bliskoistočnih poslovnih elita koje su se preselile u Zaljev radi ekonomskog rasta, regulatorne fleksibilnosti i povoljnog poreskog sistema zahtijevalo bi trajnu nestabilnost.
Šta donosi budućnost
Veliko pitanje buduće stabilnosti regije bit će poslijeratni Iran. Ako u Teheranu ne dođe do promjene režima, države GCC morat će da se suoče s agresivnim Iranom koji je prešao Rubikon napadima na svoje susjede. Ono što je ranije bila prijetnja, danas je realnost. Najgori mogući scenarij bio bi Iran, čiji bi novi lideri već u samom opstanku vidjeli pobjedu, a zatim dodatno pojačali regionalnu destabilizaciju kako bi događaje preokrenuli u svoju korist.
Bloomberg
Istovremeno, zaljevske prijestolnice kao sve veću prijetnju prepoznaju Izrael, koji od napada Hamasa na njegovu teritoriju 7. oktobra 2023. napada države širom regije. Podsjetimo, prošlog septembra Izrael je napao i Katar, gdje se nalazi rukovodstvo Hamasa. U slučaju eventualnog pada režima u Iranu, izraelski utjecaj u regiji dodatno bi ojačao. Iako je Iran rival i sigurnosna prijetnja državama GCC, posebno Saudijskoj Arabiji, mnogi zvaničnici tih zemalja ga ipak vide kao protivtežu regionalnim ambicijama Izraela i njegovoj potpunoj hegemoniji u regiji.
"Ako se svi ovi faktori uzmu zajedno, u srednjem roku se prije nazire nestabilnost nego sistemski raspad ekonomskog modela GCC. Vjerovatni su kratkoročni padovi u turizmu, viši troškovi osiguranja i privremeni oprez investitora. Kapital je osjetljiv na rizik, ali je i veoma prilagodljiv. Dok god zaljevske države budu održavale unutrašnju stabilnost i garancije vanjske sigurnosti, njihov dugoročni položaj poslovnih i logističkih centara bit će otporniji nego što bi se moglo zaključiti na osnovu dramatičnih naslova", zaključuje Saadi iz Triglav Investments.
.webp){kind=icon}
