Počinje li novo nuklearno doba, je li strah jači od potrebe za energijom?

Cijepanje atoma jedno je od najvećih tehnoloških postignuća čovječanstva. Velike količine energije koje su se mogle dobiti na relativno malom prostoru ubrzale su ekonomski rast u 20. stoljeću i olakšale širenje električne energije.

Nuklearna energija je čovječanstvu dala brojne blagodati, ali i probleme. Otpad iz nuklearnih elektrana mora se skladištiti na udaljenim lokacijama, a teško ga je reciklirati. Potencijalne nesreće mogu uzrokovati međugeneracijske zdravstvene probleme.

Ipak, gledajući omjer dobivene energije i smrtnosti zbog onečišćenja, nuklearna energija je nekoliko stotina puta sigurnija od energije dobivene iz ugljena, nafte i plina. Po pitanju emisija stakleničkih plinova je ne samo daleko čišća od fosilnih goriva, nego i od hidroenergije, solarne energije i energije vjetra.

Unatoč tome što su znanstvenici davno utvrdili da je smrtnost uzrokovana stvaranjem energije iz nuklearnih izvora tek minijaturni dio smrtnosti uzrokovane stvaranjem energije iz ugljena, nafte i plina, javnost u pravilu ne želi da se otvaraju nuklearne elektrane.

Dapače, posljednjih desetljeća su građani u većini razvijenih država tražili zatvaranja nuklearnih elektrana. Njemačka je nekada imala više od 30 nuklearnih reaktora, od kojih je još 1990. dobivala 30 posto proizvedene električne energije. Zbog pritiska javnosti, primarno okupljene oko ekoloških udruga i političke "zelene ljevice", svi su pogašeni.

Danas i stanovništvo i industrija u Njemačkoj plaćaju jednu od najvećih cijena električne energije u Europi. Druge države, poput Francuske, uspjele su minimalizirati utjecaj "zelenih" i zadržati većinu nuklearnih elektrana. Kućanstva i industrija u Francuskoj plaćaju daleko jeftiniju električnu energiju nego kućanstva i industrija u Njemačkoj.

Francuska je uspjela zadržati većinu nuklearnih elektrana | Bloomberg

U SAD-u proizvodnja električne energije u nuklearnim elektranama stagnira od početka 21. stoljeća, kao i u Finskoj, Kanadi te Španjolskoj.

Dok su razvijene države Sjeverne Amerike i Europe smanjivale proizvodnju električne energije iz nuklearnih elektrana, ili ih jednostavno gasile, države u razvoju krenule su s velikim valom izgradnje novih nuklearnih elektrana.

Posebno se to odnosi na Kinu, koja je danas drugi najveći proizvođač na svijetu (ako se EU ne gleda kao jedna država), a tek je početkom 90-ih godina prošlog stoljeća počela uključivati prve nuklearne elektrane.

Sličan proces odvijao se gotovo istovremeno u Indiji, Južnoj Koreji, Brazilu, Meksiku, Pakistanu i ostalim manje razvijenim državama koje su desetljećima kaskale u razvoju nuklearne energije za Zapadom.

SAD prednjači, ali Kina ubrzano gradi nove nuklearne elektrane

Trenutačno je najveći proizvođač električne energije iz nuklearnih elektrana SAD, s ukupnom proizvodnjom od 816,2 teravatsata 2023. To je otprilike razina proizvodnje kao početkom stoljeća, pa je jasno da posljednjih 25 godina nije bilo investicija u povećanje proizvodnje.

Drugi najveći proizvođač na svijetu je Kina, koja posljednjih desetljeća bilježi veliki rast u proizvodnji, s ciljem da nahrani rastuću industriju. Proizvodnja je 2023. iznosila 434,7 teravatsati, dvostruko više nego 2016. i 40-ak puta više nego 90-ih godina prošlog stoljeća, kada je tek započela masovne investicije.

Treća po ukupnoj proizvodnji je Francuska, s 338,2 teravatsata proizvodnje. Iako nije bilo toliko pritisaka za gašenje nuklearki kao u Njemačkoj, proizvodnja je ipak za stotinjak teravatsati manja nego početkom 21. stoljeća.

U EU-u nuklearne elektrane imaju još Španjolska, Belgija, Nizozemska, Češka, Slovačka, Mađarska, Slovenija, Rumunjska i Bugarska. Njihova kolektivna proizvodnja je iznosila 281,1 teravatsat.

Rusija, koja od početka stoljeća širi svoju nuklearnu mrežu i gradi nove elektrane, dosegla je razinu proizvodnje od 217,4 teravatsata. Ruska državna kompanija Rosatom osim u Rusiji gradi nuklearne elektrane i u Turskoj, Iranu, Egiptu i Indiji.

Ukupno je u svijetu 2023. proizvedeno 2737,7 teravatsati električne energije u nuklearnim elektranama, što je otprilike kao na početku stoljeća. Naime, dok su Sjeverna Amerika i Europa smanjivale svoju proizvodnju, ostatak svijeta ju je povećavao.

Veliki povratak nuklearne energije

Postoje naznake da se situacija mijenja, a kolektivni Zapad planira se vratiti u "nuklearnu trku". To bi moglo dovesti do novog nuklearnog doba, nakon više desetljeća stagnacije i skepse prema nuklearnoj energiji.

Gotovo svi nuklearni reaktori u izgradnji nalaze se izvan EU-a i Sjeverne Amerike. Najviše ih se gradi u Kini (29), Indiji (sedam), Rusiji, Egiptu i Turskoj (po četiri). U EU-u se gradi samo jedan novi reaktor, Mochovce-4 u Slovačkoj.

Situacija bi se ubrzo mogla promijeniti, a EU i Sjeverna Amerika ponovno će početi graditi nuklearne elektrane, što nagovještava novo zlatno doba nuklearne energije.

Iznenađujuće, predvodnik tog trenda je Poljska. U njoj se planira ili je predložena izgradnja čak 29 novih nuklearnih reaktora. Trenutačno ta država nema nijednu nuklearnu elektranu, a ugovor za gradnju prve je potpisan s američkom kompanijom Westinghouse Electric.

Od država EU-a, novi nuklearni reaktori planiraju se ili su predloženi u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Sloveniji, Nizozemskoj i Francuskoj.

Izvan EU-a, novi nuklearni reaktori će se najviše graditi u Kini (149) i Rusiji (50), ali važna vijest je rast popularnosti nuklearne energije u SAD-u i Kanadi. Te dvije države planiraju sagraditi 25 novih reaktora.

Pridoda li se EU-u, Sjevernoj Americi, Rusiji i Kini ostatak svijeta, globalno se planira izgradnja 86 novih reaktora, a gradnja 344 je predložena. Nuklearnom dobu bi se mogla priključiti i subsaharska Afrika s nuklearnom elektranom u Gani, a prije nekoliko mjeseci najavljen je početak gradnje nuklearne elektrane u Keniji.

Kako se Adria regija priprema za novo nuklearno doba?

Za Hrvatsku je važno planirano proširenje nuklearne elektrane Krško. Između 15 i 20 posto potrošnje električne energije u Hrvatskoj zadovoljava se iz nje, jer Republika Hrvatska ima pola vlasništva.

Nuklearna elektrana Krško je počela raditi 1983. godine, a gradnju su zajednički financirale Slovenija i Hrvatska. To je bila prva nuklearna elektrana zapadnog tipa sagrađena u nekoj socijalističkoj državi, a ugrađeni reaktor bio je najsuvremeniji u to vrijeme.

Javnosti je manje poznato da je nakon Krškog trebala biti građena i druga nuklearna elektrana, i to u Hrvatskoj. Trebala je biti jača od Krškog. Prema nekim izvorima, izgradnja druge nuklearne elektrane zaustavljena je iz političkih razloga.

Slovenija i Hrvatska bi se s novim blokom NE Krško pridružile novom zlatnom dobu nuklearne energije. Prema dosadašnjim izjavama, politička volja postoji u objema državama. Čak i oporba nije dosad izražavala skepsu u vezi s projektom, čiji bi troškovi prema najnižim procjenama iznosili između 9,3 i 15,4 milijarde eura.

U Srbiji je nedavno ukinut moratorij na izgradnju nuklearnih elektrana, što otvara prostor da se pridruži Sloveniji i Hrvatskoj u nuklearnim ambicijama. No najvjerojatnija je opcija da Srbija kupi dio nuklearne elektrane Paks-2 u Mađarskoj, koja je u fazi izgradnje.

Cijena gradnje nove nuklearne elektrane bila bi oko 15 milijardi eura, a nijedna država Adria regije ne može to samostalno financirati. Slovenija i Hrvatska imaju elegantan način da se priključe novom nuklearnom dobu preko gradnje novog bloka Krškog, dok Srbija, BiH i Sjeverna Makedonija mogu eventualno kupiti udjele u novim nuklearnim elektranama geografski bliskih država, poput Mađarske, Rumunjske i Bugarske.