text size
Ustakljeni balkon na Balkanu odavno je prestao biti samo arhitektonski detalj. On je danas ogledalo šireg problema, nedostatka jasnih pravila i brige o zajedničkom prostoru. Na svakoj fasadi priča svoju priču, nekome je to nova radna soba, drugome mali zimski vrt, a trećem improvizirano skladište. Iza tih različitih ideja stoji ista činjenica, javni izgled zgrade i naselja oblikuje se stihijski, bez koordinacije, bez estetike i bez svijesti o dugoročnim posljedicama. Fasada, to "lice" koje grad pokazuje svijetu, pretvara se u poligon za privatne intervencije, dok grad polako gubi svoj karakter, identitet i prepoznatljivost.
Stručnjaci smatraju da su balkoni dimenzija oko 1,2 x 2,0 metra uvjerljivo najnefunkcionalniji prostori koje je arhitektura ikada pokušala prodati kao "dodatan sadržaj". Taj format nije slučajan, nakon Drugog svjetskog rata masovna stambena izgradnja u regiji pratila je logiku industrijalizacije i prefabrikacije. Modularni elementi diktirali su formu, a 1,2 metra konzolnog izbačaja bila je maksimalna dužina. Takvi balkoni bili su praktični za sušenje veša, provjetravanje kuhinje i odlaganje stvari, ali ne i za uživanje.
Godine su pokazale da su premali da budu korisni, a preveliki da ih potpuno ignoriramo. Zato ih vlasnici zatvaraju staklom, sanjajući da će stvoriti "mali radni kutak" ili "zimski vrt". U stvarnosti, većina završi kao skladište ili mjesto za kućanske aparate koji u stanu nemaju gdje stati, efikasno, djelomično praktično i u arhitektonskom smislu, potpuni poraz.
Depositphotos
Alma Demirović, menadžerica za projekte i održivo upravljanje nekretninama, za Bloomberg Adriju je kazala da je ustakljeni balkon simptom, odnosno fizička manifestacija institucionalne i regulatorne šupljine, koja dopušta da privatni interes i improvizacija oblikuju javni ambijent bez estetske, prostorne ili kulturne kontrole.
Bez odgovornosti i kršenje zakona
Kaže da gotovo u svakom sarajevskom, beogradskom, zagrebačkom - balkanskom naselju nailazimo na ustakljene balkone, a svaki s vlastitom ideologijom, logikom, materijalom i estetikom.
"Fasada, kao javno lice zgrade, formalno nije ničija odgovornost. Samim tim, kako mnogi misle, ustakljivanjem balkona se ne krši zakon, ali samo zato što ne postoji zakon koji bi se mogao prekršiti u kontekstu estetike, kvaliteta kolektivnog življenja, i ambijenta naselja", kazala je.
Ista se situacija javlja kod neusklađenih fasada susjednih zgrada, pogotovo novogradnje, kaže Demirović, gdje svaka zgrada vodi svoju razvojnu politiku, jedinica klima koje se postavljaju gdje god ima mjesta, reklamnih natpisa i panoa, zamjene prozora, ugradnje vanjskih roletni, buke u naselju, zagađenja naselja, itd.
Zakoni o građenju i prostornom planiranju u zemljama bivše Jugoslavije uglavnom se fokusiraju na tehničku i sigurnosnu regulativu, stabilnost konstrukcije, protivpožarnu zaštitu, saobraćajnu pristupačnost.
Demirović je naglasila da se u ovom slučaju ne prepoznaje vizuelni i ambijentalni identitet tipičnog naselja kao vrijednost koju treba sistemski planirati, štititi i razvijati te ne regulira estetska usklađenost objekata i ambijentalna vrijednost prostora u kojem ljudi svakodnevno žive.
Depositphotos
"Jasno je da ovdje nedostaje jasna i usklađena vizija o tome kako treba da izgleda tipična ulica nekog naselja ili grada. Ne zna se šta se smije, a šta ne. Šta se njeguje, a šta odbacuje", rekla je, te dodala da postoje lokalni pravilnici, ali su toliko slabi i široko definirani da ne pružaju dovoljno jasne smjernice, odgovornost ni koordinaciju za postizanje usklađenog prostora.
Sloboda bez granica
Investitori i vlasnici u nedostatku ovih formalnih uslova i smjernica imaju slobodu da sami određuju izgled fasada, balkona, zatim biraju materijale i boje bez obaveze bilo kakvog međusobnog usklađivanja.
Izgled ulice i naselja se tako mijenja po želji pojedinca. Balkon u ovom slučaju tada sasvim opravdano i legalno postaje dodatna soba, fasada dobija novi PVC element, a naselje gubi vlastiti karakter i dugoročno dovodi do prostorne i ambijentalne degradacije te smanjenja kvaliteta života.
"Balkon po balkon brišemo vlastitu arhitektonsku i kulturnu baštinu pune fantastične historije, naslijeđa i tradicije. Ustakljeni balkon izgleda bezazleno u trenutku, ali on uništava karakter naših naselja. Gubimo autentičnost gradova, ono što grad čini prepoznatljivim, i zamjenjujemo to estetskom havarijom. Najopasnije od svega jeste što se navikavamo na to i urbanistička degradacija postaje prihvatljiva svakodnevnica", kaže Demirović.
Naglašava da rješenja postoje, ali zahtijevaju političku volju, stručne kapacitete i strateški pristup. I funkcionira po principu biraj svoj otrov.
Depositphotos
S obzirom na to da je trenutno poslom i životom vezana za Nizozemsku, Demirović je dosta upoznata s tamošnjim regulativama. Poredeći, kaže da ustakljeni balkon na stambenim zgradama u Nizozemskoj ne postoji, osim ako nije izvorno predviđen kao sastavni dio dizajna objekta.
Nije moguće ustakliti balkon, kaže ona. Pitanje ambijentalnog izgleda i upravljanja naseljima rješava se strateški i precizno, uz jasnu podjelu odgovornosti i jaku ulogu javne uprave. Fasadom zgrade ne upravlja vlasnik stana, pa tako vlasniku stana nije dozvoljeno da utječe na vanjski izgled zgrade. O izgledu fasade se brinu općina i udruženje stanara, ne firma za održavanje objekta.
Bilo kakva izmjena vanjskog izgleda, uključujući i zamjenu prozora, kaže, zahtijeva građevinsku dozvolu lokalnih vlasti.
"To nije birokratija radi birokratije, već radi očuvanja ambijenta i ljepote naselja. Zakoni i pravilnici idu u nevjerovatne detalje od boje i materijala prozora, nagiba krova, visine oluka, pa čak do dozvoljene veličine slova P na parking mjestu i zaštite gnijezda vrabaca i šišmiša prilikom zamjene stolarije", kazala je.
U urbanističkom smislu, ambijent nije prepušten slučaju već se planira dugoročno, s ciljem stvaranja skladnog, zelenog, zdravog, lijepog i funkcionalnog prostora za život.
Da nije sve tako blistavo i bez cijene i posljedica, kaže da tržište u Nizozemskoj pati od hroničnog nedostatka pristupačnih stanova, gdje trenutno nedostaje oko pet posto ukupnog stambenog fonda.
Cijene unajmljivanja i kupovine nekretnina postaju sve nedostupnije prosječnom građaninu. Investitori se, naravno, žale na stroge procedure i traže olakšanje. Država ne popušta i dosljedno brani javni interes i kvalitet ambijenta kao dugoročnu vrijednost.
Rezultat toga su naselja koja imaju prepoznatljiv karakter, visoke standarde stanovanja i dugoročno očuvanu vrijednost nekretnina.
.webp){kind=icon}
