.webp){kind=icon}
U srpnju se predsjednik Joe Biden preobrazio iz najvećeg problema Demokratske stranke u njezina najvećeg junaka. Zbog prijeteće mogućnosti predugog zadržavanja u aktivnoj politici došao je do samog ruba gubitka dobre volje i poštovanja koje je zavrijedio tijekom više od pedeset godina službe američkom narodu. Odstupanjem se preko noći pretvorio u uzor domoljublja. "Poštujem ovaj ured, no više volim svoju državu", rekao je u obraćanju iz Ovalnog ureda.
Ovaj je događaj sjajno oslikao jednu od najtežih odluka koja dolazi ruku pod ruku s velikom moći: odluku o povlačenju. Ponekad su potrebna desetljeća požrtvovnosti kako biste stigli do samog vrha. U Bidenovu slučaju riječ je o tri kandidature za Bijelu kuću. Prerano odstupanje može dovesti do velikog žaljenja nad nedovršenim poslom. No zadržite li se predugo, riskirate uništavanje teško postignuta nasljeđa.
Odluka o odstupanju svojevrsno je umijeće, a u poslovnom se svijetu o njoj često raspravlja u udobnosti i tajnosti soba za sastanke i skrovitih ureda te se usavršava uz savjetovanja diskretnih pomoćnika i osoba od povjerenja. No Washington tako ne funkcionira. Bidenova je odluka bila izuzetno rizična, ali najeksponiraniji primjer kako se takve kalkulacije mogu odviti. Jasan je podsjetnik da oni koji dospiju do vrha – potaknuti dugim iskustvom u donošenju teških prosudbi – često griješe kad je u pitanju njihov vlastiti mandat.
Prva pogreška u pogledu nasljeđivanja često se javlja kad vođi istekne rok trajanja koji sam sebi nametne. Tijekom Bidenove predsjedničke kampanje 2020., njegovi su pomoćnici u medijima usadili ideju da će njihov kandidat biti predsjednik samo jedan mandat, izjavivši za Politico da je "gotovo nezamislivo da će se Biden ponovno kandidirati 2024., kad bi postao prvim predsjednikom starijim od 80 godina". No, čini se da nije tako. Ne znamo što je Bidena nagnalo da pomisli kako je sposoban vladati državom još četiri godine, no znamo da je trebao vjerovati svojim prvotnim instinktima.
Nije problematično javno objaviti kad ćete se umiroviti; zapravo, neki bi rekli da je to moćan potez. "Mudar izvršni direktor sam će si postaviti vremensko ograničenje", rekao je Bill George, mentor na Harvard Business Schoolu i nekadašnji izvršni direktor Medtronica. "Ne treba čekati da vas netko drugi izgura." No kada izvršni direktor odredi datum, pa ga potom ignorira, ključni kandidati koji čekaju kako bi ga zamijenili postanu frustrirani i svoju sljedeću poziciju potraže negdje drugdje.
U Walt Disneyju Bob Iger je tijekom prvog mandata kao glavni izvršni direktor produljio svoj ugovor toliko puta da je to već postalo predmetom javnog ismijavanja. "Htio sam reći: 'Ovoga to puta zbilja mislim', no to sam već bio rekao", kazao je Iger 2019. kad je ulagačima rekao da namjerava otići za dvije godine. Sve to vjerojatno i nije bilo toliko smiješno rukovoditeljima koji su čekali da se njegova fotelja isprazni. A kada je Iger postao spreman predati kormilo, uprava više nije imala toliko sjajnih opcija. Bob Chapek, Igreov nasljednik kojega je on sam odabrao, izdržao je tek dvije godine, a smijenjen je nakon niza loših, a važnih odluka. Iger se potom kao bumerang vratio natrag na posao, rekavši da će se zadržati dvije godine – tek toliko da postavi stvari na noge. Na opću rezigniranost dosad je već produljio trajanje svojega ugovora do 2026. godine.
Bob Iger | Anna Moneymaker/Getty Images
Jedan od razloga zašto je uprava Disneyja opet produljila Igerov ugovor jest sljedeći: direktorima je trebalo više vremena da mu nađu zamjenu. A u tu su se gabulu sami uvalili. Da, složeno je voditi Disney i taj pothvat zahtijeva vođu koji se može ulizivati holivudskim zvijezdama, ali i donositi riskantne, više milijardi dolara vrijedne odluke u turbulentnoj industriji medija i zabave. No u ovom je trenutku puno veći problem to što bi svakog kvalitetnog kandidata brinula Igerova prisutnost i neodlučnost u naumu da se ne umirovi, kao i spremnost uprave da na poziciju vrati bivšeg direktora čim situacija postane teža.
Uprava The Starbucksa pokazala je sličan kompleks dvostrukim vraćanjem bivšeg glavnog izvršnog direktora Howarda Schultza kad je tvrtka naišla na probleme. Schultzova tendencija petljanja u poslovanje (koja se pokazala i nedavnom objavom na LinkedInu u kojoj je blatio trenutačnog glavnog izvršnog direktora i upravu) vjerojatno je u samom startu otežala potragu za snažnijim glavnim izvršnim direktorom koji bi ga zamijenio.
U slučajevima Schultza i Igera njihov povratak na poziciju ukazao je na činjenicu da uprave kompanija, ali i oni sami vjeruju da su upravo oni jedine osobe koje su sposobne obavljati te poslove. Druge kompanije kao što su Boeing, Caterpillar i Target poslala su sličnu poruku kada su ukinula, povisila prag ili odustala od obvezne dobi za odlazak u mirovinu kako bi njihovi glavni izvršni direktori mogli dulje ostati na svojim položajima. Taj potez na kraju potkopava zaposlenike koji čekaju svoj red jer se implicira da nitko drugi nije spreman biti šefom. Biden je učinio istu pogrešku tvrdeći da bi trebao ostati u utrci jer ima najbolje šanse pobijediti Donalda Trumpa, kao i iskustvo da vodi zemlju kroz tako kritično razdoblje. Implicitno se postavlja pitanje zašto Biden ne smatra da Kamala Harris, žena koju je sam odabrao za svoju zamjenicu i nasljednicu, nije u stanju preuzeti njegovu ulogu.
Bidenovo katastrofalno izlaganje na predsjedničkoj debati održanoj 27. lipnja odražava ono što je ostarjelim vođama vjerojatno najteže priznati: izvedba se s vremenom uistinu pogoršava. Naravno, postoje i iznimke (primjerice, Warren Buffet), no istraživanje koje je 2016. objavio Journal of Empirical Finance pokazuje da dolazi do pada vrijednosti dioničarske vrijednosti od 0,34 posto za društva unutar S&P 1500 za svaku godinu starenja glavnog izvršnog direktora, a što je uglavnom potaknuto direktorima starijima od 68 godina. Tvrtke koje vode mlađi glavni izvršni direktori (mlađi od 42 godine) su za 2,31 posto godišnje profitabilnije od onih koje vode stariji direktori (stariji od 68 godina). (Istraživači su uzeli u obzir trajanje mandata i činjenicu da mlađe glavne izvršne direktore privlače brže rastuće kompanije.)
Schultz iz Starbucksa i Iger iz Disneya su direktori koji su se vratili iz mirovine, što je vjerojatno izazvalo zabrinutost među njihovim nasljednicima. | Dimitrios Kambouris/Getty Images
Ulagači više vole mlade vođe
Uzrok tomu mentalne su sposobnosti, ali i ponašanje. "Često se događa da su stariji glavni izvršni direktori zabrinutiji za svoje nasljeđe i često izbjegavaju rizike", primjećuje koautor istraživanja Brandon Cline, profesor financija na Poslovnom koledžu Sveučilišta savezne države Mississippi.
Clineov rad također proučava i obvezne politike umirovljenja, koje je 41 posto kompanija koja spadaju u S&P 1500 usvojilo za upravu, no tek 19 posto kompanija istu tu politiku primjenjuje i na glavne izvršne direktore. Cline i njegov koautor Adam Yore s Poslovnog koledža Trulaske na Sveučilištu savezne države Missouri isprva su mislili da se dioničari koriste tim politikama kako bi izgurali neuspješne, no duboko ukorijenjene glavne izvršne direktore. No usporedbom tvrtki s glavnim izvršnim direktorima kojima se približava umirovljenje uočili su da negativan učinak dobi glavnog izvršnog direktora na izvedbu kompanije postoji samo u kompanijama koja nemaju obvezne politike umirovljenja. "U biti, riječ je o učinkovitom alatu", kaže Cline. "U kompanijama koja imaju obveznu dob umirovljenja nestaje negativni učinak starenja."
Način na koji se vođama dopušta da se spuste na nisku razinu učinka, a da i dalje drže vlast duboko je povezan s njihovim najužim krugom. Neki se šefovi okružuju samo ljudima koji ih štite od loših vijesti i govore im samo ono što žele čuti. Bidenovi najbliži suradnici navodno strogo ograničavaju pristup predsjedniku kako bi sakrili pogoršavanje njegova stanja do te mjere da su njegove omaške u debati iznenadile i zaposlenike Bijele kuće.
Kongres podržava starije članove nagrađivanjem na temelju radnog staža, stoga svi imaju razloga zadržati se koliko god mogu. Demokratska stranka oslanja se na staž kad je riječ o odlukama o vodstvu u odborima i predsjedavanju. (Republikanci u Zastupničkom domu obično se ne zadržavaju tako dugo jer provode ograničenja mandata za te uloge.) Isto poštovanje prema stažu često postoji u poslovnom svijetu, s rijetkim izuzetkom Silicijske doline, gdje se mladost često izjednačava s prijeko potrebnom inovativnošću. To, naravno, može dovesti do svojih problema, primjerice do dominacije toksične bro kulture. Ali ostatak korporativne Amerike i Washington trebali bi razmotriti davanje većih ovlasti vođama mlađe životne dobi kako iste te vođe ne bi toliko tvrdoglavo odbijale predati vlast kada ostare.
