Postaje li hrana novo oružje?

Viškovi pšenice, kukuruza i soje nekoć su predstavljali moćno oruđe američkog upravljanja državom. Danas pak druge poljoprivredne velesile popunjavaju prazninu nastalu sve manjim izvozom SAD-a.

Kada je 1957. Međunarodni trgovinski sajam stigao u Zagreb, uzdahe iznenađenja nisu mamili letovi helikopterom ili izložbeni primjerci strojeva, već funkcionalna replika američkog supermarketa u prirodnoj veličini. Osmišljena kao krunski izložak američkog paviljona, rekonstrukcija odjela supermarketa prepunog svježeg voća, povrća i mesa silno je začudila neke posjetitelje iz tadašnje Jugoslavije.

Isticanje američkog poljoprivrednog obilja usred rastuće napetosti hladnoga rata nipošto nije bilo slučajno. Kome još trebaju propagandne kampanje o zlu komunizma? Potrošačima s onu stranu željezne zavjese potrebno je samo pokazati da se u kapitalističkom gospodarstvu kao što je američko ne mora satima čekati u redu pred neopskrbljenim trgovinama.

Još tijekom Prvog svjetskog rata, kada su pošiljke američke pšenice postale gotovo jednako važne u podupiranju ciljeva europskih saveznika u borbi protiv Nijemaca kao i naoružanje, Washington je otkrio da hrana može biti moćno oruđe za vođenje države.

Izložak američkog obilja na Međunarodnom trgovinskom sajmu u Zagrebu 1957. | Američki državni arhivi

SAD je tijekom nekoliko administracija razvio diplomaciju žitnice, upravljajući državnim poljoprivrednim blagostanjem istovremeno i kao nagradom i kao kaznom. Slanje viškova američkih usjeva u Europu, bilo da je riječ o prodaji bilo o besplatnoj pomoći, pokazalo se niskorizičnim načinom za učvršćivanje odnosa. Zabrana prodaje hrane neprijateljskim silama također se pokazala uvjerljivim sredstvom vanjske politike. "Američki poljoprivredni viškovi mogu, uz pravilnu upotrebu, postati daleko boljim sredstvom borbe protiv širenja komunizma od hidrogenske bombe", kazao je zastupnik iz Arkansasa Lawrence Brooks Hays u Kongresu 1954. godine.

Earl Lauer Butz, ministar poljoprivrede u vladama predsjednika Richarda Nixona i Geralda Forda, bio je još otvoreniji po pitanju onoga što je nazvao američkom "poljoprivrednom snagom". U razgovoru s Business Weekom 1975., netom nakon završetka turneje po osam država koja je uključivala i sastanak s egipatskim predsjednikom Anwarom al-Sadatom, Butz je izjavio da su ga svi počeli pozorno slušati kada je spomenuo pšenicu.

Danas se izvor američke poljoprivredne moći ubrzano smanjuje. SAD, tijekom većine posljednjih sedam desetljeća najveći izvoznik kukuruza, soje i pšenice, sada se suočava s budućnošću prožetom stalnim deficitima u trgovini poljoprivrednim dobrima. Manjak u fiskalnoj godini koja završava 30. rujna procjenjuje se na 19 milijardi dolara (18,15 milijardi eura), a očekuje se da će narasti na gotovo 28 milijardi dolara (26,8 milijardi eura) tijekom fiskalne godine 2024., kako stoji u predviđanjima Ministarstva poljoprivrede.

Riječ je o povijesnom preokretu: jedine godine koje su nakon 1974. završile deficitom bile su 2019. i 2020. tijekom kojih je predsjednik Donald Trump vodio trgovinski rat s Kinom. Trend je djelomično potaknut promjenom prehrambenih navika Amerikanaca. Primjerice, kućanstva danas konzumiraju više uvoznih proizvoda, poput meksičkog avokada i indijskog manga, no veliku ulogu igra i stagnacija izvoza žitarica i uljarica.​

Što to Sjedinjene Američke Države gube s gubitkom titule vodećeg svjetskog dobavljača hrane? Djelić svoga identiteta: desetljećima se Archer-Daniels-Midland (ADM), čikaška tvrtka za trgovinu robom, reklamirala kao "supermarket za čitavi svijet ". Ali i globalni utjecaj: strane vlade i poduzeća koja se oslanjaju na usjeve iz SAD-a primorani su lijepo se ponašati kako se ne bi prekinuo priljev hrane. Ipak, postupno, sa slabljenjem stiska Amerike nad najvažnijim poljoprivrednim lancima opskrbe, nacije s drukčijim programima rada i suradnjama počele su stupati na njezino mjesto. "To je umanjilo moć SAD-a nad cijelim svijetom", rekao je Scott Reynolds Nelson, profesor povijesti na Sveučilištu u Georgiji i autor knjige Oceans of Grain: How American Wheat Remade the World.

SAD-u danas pripada tek manje od trećine svjetskog izvoza soje, a izvozi je upola manje od Brazila. Što se tiče pšenice, SAD je na četvrtome mjestu, daleko iza vodeće Rusije. "Pogledajte kamo Rusija izvozi svoje žitarice, a potom pogledajte tko nije potpisao UN-ovu rezoluciju protiv Rusije. Riječ je o gotovo jednaku popisu", rekao je Nelson komentirajući sastanak održan 2. ožujka prošle godine na kojemu je pet država glasalo protiv osude Rusije zbog napada na Ukrajinu, a 35 ih je ostalo suzdržano. Među njima su bile Kina, Indija i Južna Afrika.

Podaci za 2023. i 2024. su projekcije. | Ministarstvo poljoprivrede SAD-a

Riječ je o neobičnom prevratu s obzirom na to da je tijekom većeg dijela hladnoga rata SAD rabio pomoć u hrani i trgovinu žitaricama kao dio strategije svladavanja Sovjeta. "Uz nuklearni rat, glad u svijetu najveća je prijetnja svjetskom miru", rekao je Dwayne Andreas u svome govoru iz 1982. godine. Andreas, poznat i pod nadimkom "Kralj Soje", bio je na vodećem položaju u ADM-u više od dva desetljeća, pri čemu je njegovao odnos s Mihailom Gorbačovom, tadašnjim vođom Sovjetskog Saveza. Kako stoji u Andreasovoj biografiji, njegov ga je sin jednom opisao kao čovjeka s izraženim osjećajem odgovornosti prema nacionalnim interesima "koji misli da nas Rusi, ako ih nastavimo hraniti umjesto da im namećemo embargo, neće bombardirati".

Kada je Sovjetski Savez 1963. pretrpio katastrofalne urode pšenice, predsjednik John F. Kennedy odobrio je prvu prodaju američkih žitarica Rusiji od 1917. godine. Ovaj je dogovor pokazao da njegova inicijativa "Hranom do mira" može donijeti zaradu američkim trgovcima usjevima kao što su Cargill i Continental Grain.

Gotovo desetljeće kasnije, 1972., nakon što je oštra zima dovela do velikog pada u izvozu, Sovjeti su potiho otkupljivali gotovo četvrtinu američkih usjeva. SAD bio je zatečen kupovinom: domaće su se cijene utrostručile i dodatno pogoršale inflaciju diljem Amerike. Ovaj je događaj postao poznat kao "Velika pljačka žita".

Pokušaji američkih predsjednika da iskoriste oslanjanje drugih država na američku hranu ponekad bi se i izjalovili. Jimmy Carter je 1980. obustavio prodaju žitarica Sovjetskom Savezu kako bi ga kaznio zbog napada na Afganistan. Ronald Reagan poništio je embargo 1981., no ovaj je događaj okaljao ugled SAD-a kao pouzdanog trgovinskog partnera. Također je pogurnuo Rusiju u smjeru samodostatnosti.

Slično tome, Trumpov trgovinski rat s Kinom ubrzao je njezino osamostaljivanje od američkih zaliha žitarica i druge hrane. Američki su proizvodi činili 18 posto ukupnog poljoprivrednog uvoza Kine u 2022., što predstavlja pad od 27 posto u odnosu na 2009. godinu. "SAD me podsjeća na žabu koju sporo kuhaju", rekla je Ann Berg, nezavisna konzultantica i trgovinska veteranka koja je karijeru započela 1974. u Louis Dreyfusu. "Izgubio je svoju četrdesetogodišnju premoć."

I dok Amerika gubi, Brazil dobiva. Ova je južnoamerička država već imala preduvjete da postane poljoprivredna velesila – obradivu zemlju i povoljnu klimu. Nakon što je Kina desetljećima ulagala u infrastrukturu izvoza, uključujući željeznice, lučke terminale i flote teglenica, trošak prijevoza tone soje u Kinu iz savezne države Mato Grosso košta otprilike isto kao i ona iz Iowe.

Brazilski izvoz soje, kukuruza i pamuka više se nego udvostručio tijekom prošlog desetljeća – na 149 milijuna metričkih tona u sezoni 2022./23., prema vladinim procjenama. Stoga ne iznenađuje da predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva zahtijeva veću ulogu ove južnoameričke države u geopolitici. Predsjednik pokušava okupiti države diljem južne polutke kao protutežu američkom utjecaju, a posljednji je put to učinio u kolovozu, na summitu zemalja BRICS-a u Južnoj Africi. (Brazil predstavlja slovo B u akronimu grupe koju su osnovale Rusija, Indija i Kina, no dodaju se i novi članovi.)

No kamo to dovodi SAD? Utjecaj ove zemlje još nije posve nestao. SAD je i dalje najveći donator Svjetskom programu za hranu (engl. World Food Programme), a cijene žitarica i uljarica u svijetu i dalje se određuju putem ugovora kojima se trguje na Čikaškoj burzi. Osim toga, dok pada izvoz američkih rinfuznih dobara, izvoz vrednije, rafinirane hrane i dalje raste.

Još je važnije napomenuti da SAD ima dovoljno zaliha druge robe koje mnoge druge države žele. Mjesec dana nakon ulaska ruskih tenkova u Ukrajinu 2022., Bidenova administracija i Europska unija objavile su plan usmjeravanja većeg izvoza američkog ukapljenog prirodnog plina u Europu kako bi se zamijenio plin koji se dostavlja plinovodima iz Rusije. Potez je to koji u manjoj mjeri podsjeća na pothvat iz Prvog svjetskog rata kojim se nastojalo nahraniti saveznike.