Banca Monte dei Paschi di Siena najdugovječnija je sapunica talijanskih financija. Svoje korijene vuče od 1472. kao financijer poljoprivredne i komercijalne aktivnosti u Republici Sieni, a kasnije se proširila po cijelom poluotoku. Nekoliko stoljeća kasnije, Paschi je izrastao u jednog od najvećih talijanskih zajmodavaca, sve do trenutka kada je ambiciozno širenje, neposredno prije financijske krize 2008. godine, stvorilo uvjete za tragediju te se Paschi mučio s milijardama gubitaka nakon skupih poslova, a vrhunski su se menadžeri uključili u radnje koje su ih zapetljale u godine pravnih postupaka. Država je 2017. preuzela kontrolni udio u banci.
Sada je talijanskoj vladi cilj napokon napisati kraj sage spajanjem Paschija sa suparnikom, što bi stvorilo trećeg najvećeg zajmodavca u zemlji, dok bi premijerka Giorgia Meloni dobila pravo da se hvali kako je riješila naizgled beskrajan problem koji razni prethodnici nisu uspjeli riješiti.
Nedostaje jedan detalj: kupac
Vlada nema formalnu moć prisiliti bilo kojeg drugog zajmodavca da kupi njegovih 64 posto udjela u Paschiju. Iako se čini da je banka na stabilnom temelju, njezina prošlost opterećena skandalima i 18 milijardi eura svježeg kapitala potrošenog tijekom posljednjih 15 godina otežavaju njenu prodaju. "Ne vidim prostora za prodaju Monte Paschija u kratkom roku", kaže Massimiliano Romano, partner u konzultantskoj tvrtki Concentric. "Gospodarsko okruženje pogoršava se, a malo je konkurentskih kompanija koje si mogu priuštiti gotovinski posao."
Melonina administracija polagala je nade u konkurente sličnih razmjera. Plan za rasterećenje Paschija zadržao bi najstariju banku na svijetu u domaćem vlasništvu, dok bi se udovoljilo regulatorima Europske unije, koji su dopustili nacionalizaciju pod uvjetom da se Paschi ponovno privatizira, s početnim rokom od 2021. koji je produžen do 2024. godine.
Paschi je u puno boljoj formi nego prije samo nekoliko godina. Strategija obnove koju vodi glavni izvršni direktor Luigi Lovaglio i skokoviti prihodi od zajmova zahvaljujući povećanju kamatnih stopa doveli su banku na pravi put da prvi put od 2007. ostvari godišnju dobit od više od milijardu eura. Bilo je "besprijekorno izvršenje preokreta", kaže Filippo Alloatti, voditelj financija u londonskoj investicijskoj tvrtki Federated Hermes. "Sada je vrijeme da se potakne reprivatizacija."
Neto prihod Monte Paschija
Kao privremeni korak, vlada planira ponuditi čak 15 posto Paschija u manjem plasmanu i traži savjetnike za prodaju, prema anonimnim izvorima. Time bi se vladi kupilo vrijeme i pokazalo da je predana poštivanju pravila EU-a, dok bi preostali udio bio manje skup za svakog potencijalnog partnera, kažu anonimni izvori.
Među talijanskim bankama, bazen potencijalnih preuzimatelja razmjera kakvog vlada predviđa uglavnom se svodi na dvije, a čini se da nijedna ne želi ući u krevet s Paschijem. Prva je Banco BPM sa sjedištem u Milanu, koja šalje izjavu u kojoj kaže da nije zainteresirana za akvizicije svaki put kad se pojave spekulacije o mogućem povezivanju s Paschijem. To je barem djelomično zato što se šefovi Banco BPM-a brinu da će bilo kakva povezanost s nekada problematičnim zajmodavcem smanjiti cijenu dionice, kaže Vincenzo Longo, strateg u IG Marketsu. "Paschi još uvijek nosi stigmu, pa bi dioničari mogli biti uznemireni ako misle da banka razmatra dogovor", kaže Longo.
Drugi kandidat, BPER Banca sa sjedištem u Modeni, nije rekao hoće li uskočiti u pomoć, ali još uvijek probavlja složeno spajanje s Bancom Carige dovršeno prošle godine. A njegov glavni investitor, Unipol Gruppo, nedavno je udvostručio svoj udio u Banca Popolare di Sondriju, potaknuvši nagađanja da će taj zajmodavac, a ne Paschi, biti sljedeća meta BPER-a. Unipol i BPER odbili su komentirati.
Bilo koji od kandidata teško bi platio cjelokupnu kupoprodajnu cijenu Paschija u gotovini. Alternativa bi bila zamjena dijela dionica kupca za dionice u ciljnoj tvrtki, što bi vladu pretvorilo u vlasnika tvrtke preuzimatelja. Nijedna banka vjerojatno ne bi pozdravila državno vlasništvo, a budući da bi država zapravo i dalje posjedovala dio Paschija, takav bi posao riskirao kršenje obećanja o izlasku.
Rok sve bliži
Vladin plan za spajanje Paschija s drugim zajmodavcem prije dvije godine završio je neugodno za tadašnjeg premijera Marija Draghija kada je UniCredit napustio pregovore. Strane banke s velikim operacijama u Italiji, poput Crédit Agricolea i BNP Paribasa, imaju više gotovine u rukama i vjerojatno bi si mogle priuštiti preuzimanje. No prodaja tako važne tvrtke kao što je Paschi stranom zajmodavcu čini se u suprotnosti s nacionalističkim sklonostima sadašnje vlade.
Paschi je prvi put spašen 2009. godine, nakon što ga je katastrofalno loš dogovor gurnuo u kaos tijekom financijske krize. U sljedećem desetljeću nagomilao je više od 20 milijardi eura gubitaka jer je trošio novac koji su dioničari i porezni obveznici ubacivali u njega kroz razne runde financiranja. U 2019. su menadžeri Paschija osuđeni za dosluh s bankarima iz Deutsche Banka i Nomura Holdingsa kako bi sakrili gubitke korištenjem složenih trgovanja derivatima, ali ta je presuda poništena prošle godine, presudom žalbenog suda da nema osnove za suđenje. Tužitelji su se žalili na presudu.
Rok koji EU nameće ne pomaže, budući da bi potencijalni kupci radije čekali da se rok približi, povećavajući očaj vlade da što prije sklopi posao i dopusti kupcu da izvuče povoljnije uvjete. "Izgleda kao teška borba", kaže Francesco Galietti, osnivač rimskog savjetnika za političke rizike Policy Sonar. "Dok sat otkucava, vlada će morati nastaviti zaslađivati ponudu ako se nada dovršiti prodaju."
.webp){kind=icon}
