text size
Svake godine, kada kalendar dođe do maja, među investitorima ponovo krene priča o jednoj poznatoj strategiji ulaganja. "Sell in May and go away", odnosno prodaj dionice u maju, izađi s tržišta i vrati se na jesen. Strategija ima povijesno uporište, no kada se malo detaljnije pogledaju podaci, slika ipak nije tako jednostavna kako se često prikazuje na internetu.
Šta zapravo znači ta strategija
Ideja je prilično jednostavna. Investitori krajem aprila ili početkom maja prodaju dionice, kapital tokom ljeta drže u gotovini ili ga preusmjere u obveznice, a na tržište se vraćaju u septembru ili oktobru. Logika iza toga na prvi pogled ima smisla. Berze su kroz povijest često ostvarivale slabije rezultate od maja do oktobra nego u razdoblju od novembra do aprila, kada institucionalni kapital snažnije sudjeluje na tržištu.
Zašto mnogi smatraju da strategija ima smisla
Simulacije temeljene na evropskom indeksu STOXX Europe 600 pokazuju da je strategija od 1987. do danas donosila prosječan godišnji prinos od devet posto, što je više od klasičnog pristupa "kupi i drži". Ako se novac tokom ljetnog razdoblja prebaci u državne obveznice, godišnji prinos raste na čak 11 posto, što na prvi pogled djeluje vrlo primamljivo.
No kada se gledaju samo prosječne brojke, lako je steći pogrešan dojam. Iza tih rezultata krije se puno neujednačenija priča, a prosjeci bez šireg konteksta u investiranju često mogu dovesti do pogrešnih zaključaka.
Zašto strategija zapravo ne funkcionira
Zaključak do kojeg je došao Deutsche Bank pokazuje da je strategija ipak bila lošija od jednostavnog pristupa "kupi i drži" u čak 25 od 39 analiziranih godina. Drugim riječima, investitor koji je pratio ovu strategiju više je od polovice vremena zaostajao za tržištem.
Njen naizgled impresivan kumulativni prinos u potpunosti se oslanja na samo tri godine, 1998., 2001. i 2002., kada su tržišta doživjela snažne ljetne padove. Bez tih specifičnih godina strategija ne bi pokazala dobre rezultate. Kada se iz analize isključe te tri godine, godišnji prinos pada na 10 posto, a stopa pogodaka ostaje ispod 50 posto za sve analizirane indekse i kombinacije s obveznicama ili gotovinom. To znači da biste bacanjem novčića imali otprilike istu preciznost kao i s ovom strategijom, pa zapravo ne biste ostvarili prednost u odnosu na najpoznatiji pristup "kupi i drži".
Na američkom tržištu slika je još nepovoljnija. Analiza indeksa S&P 500 od 1973. do danas pokazuje da je strategija donosila 9,3 posto godišnje, nasuprot 10 posto koliko je ostvario jednostavan pristup "kupi i drži". Prošle godine, kada su američke dionice od maja do septembra porasle 14 posto, dok su državne obveznice donijele samo tri posto, investitor koji je pratio ovu strategiju zaostao bi za tržištem za punih 11 postotnih bodova. Jedna pogrešna sezona tako može izbrisati višegodišnji trud jer vam niko ne jamči da će se ponovo dogoditi godine s ljetnim tržišnim krahom.
Šta to znači za malog investitora
Tu dolazimo do suštine. Strategija "prodaj u maju" u velikoj je mjeri neprikladna za male investitore, i to iz nekoliko razloga.
Svaki izlazak s tržišta i povratak na tržište nose transakcijske troškove i porezne obaveze na ostvarenu dobit. Ti troškovi individualnom investitoru mogu pojesti dobar dio prinosa koji strategija ionako ne garantira. Uz to, dok ste izvan tržišta, propuštate dividende koje kompanije često isplaćuju upravo tokom ljetnog razdoblja.
Najgori scenarij izgleda ovako: prodate u maju, tržište nastavi rasti tokom ljeta, a vi se nađete u situaciji u kojoj vam nijedan trenutak ne izgleda dovoljno sigurno za ponovnu kupovinu jer indeksi već djeluju skupo. Istraživanja dosljedno pokazuju da tempiranje tržišta dugoročno ne funkcionira čak ni profesionalnim upraviteljima fondova. Za individualnog investitora, koji ne prati tržište 24 sata dnevno, to može značiti niz pogrešnih odluka koje skupo koštaju.
Strpljenje i diverzifikacija su odgovor
Pravo pitanje nije kada izaći s tržišta i kada se vratiti, nego šta kupiti i zašto. Tempiranje tržišta može poništiti prinose građene godinama samo zato što ste donijeli jednu pogrešnu odluku.
Odgovor koji tržište iznova potvrđuje leži u kompanijama s kvalitetnim poslovnim modelom i snažnom konkurentskom prednošću, odnosno onim što se u investicijskom žargonu naziva moat. To su kompanije s brendovima koje potrošači ne žele zamijeniti, patentima koji štite profitabilnost, mrežnim efektima zbog kojih prelazak konkurenciji postaje skup ili troškovnom strukturom koju drugi teško mogu kopirati. Upravo takve kompanije mogu podnijeti recesije, inflaciju, visoke kamatne stope i sezonske padove te iz tih razdoblja izaći bez većih poremećaja u poslovanju.
Diverzifikacija u takve kompanije, uz reinvestiranje dividendi i dovoljno dug vremenski horizont, povijesno se pokazala snažnijom od pokušaja da se pobijedi tržišni kalendar. Strpljenje nije pasivnost, nego aktivna strategija koja se oslanja na fundamentalnu vrijednost biznisa, a ne na mjesec u godini.
Priča za klikove, ali ne i za prinose
"Prodaj u maju" zanimljiva je priča za finansijske portale i dobar mamac za klikove, ali kao investicijska strategija pouzdana je otprilike kao prognoza vremena za tri mjeseca unaprijed. Njen uspjeh počiva na tri specifične godine u gotovo četiri desetljeća, dok više od polovice vremena donosi lošije rezultate od jednostavnog ostanka na tržištu.
Za malog investitora odgovor nije u traženju savršenog trenutka za izlazak i povratak. Odgovor leži u pronalaženju kompanija čiji biznis razumijete, čija je konkurentska prednost stvarna i dugotrajna i čijem menadžmentu vjerujete. Nakon toga treba im dati vrijeme da rade. Tržište kratkoročno može biti nepredvidivo, ali dugoročno nagrađuje vlasnike dobrih biznisa.
.webp){kind=icon}
