Nije slučajnost da Švedska, zemlja koja je 1970-ih na tržištu nudila robusne Volvo karavane nalik na tenkove, sada ostatku kontinentalne Evrope isporučuje borbena vozila pješaštva (BVP).
Prilikom prošlosedmične posjete tvornici BAE Systems Plc Hägglunds, u kojoj se proizvodi CV90, smještenoj otprilike na polovici švedske obale, vidio sam dva znaka o budućnosti razvoja evropske odbrane – jedan pozitivan, a drugi baš i ne. Dobra vijest je da su direktor Tommy Gustafsson-Rask i njegov tim u Örnsköldsviku, čistom snagom pragmatizma očito pronašli izlaz iz inercije koja je desetljećima kočila napore za konsolidaciju evropske odbrambene nabave. Loša vijest su dronovi.
Izazov s kojim se suočavaju evropske vlade već je dobro poznat: kako golemi zajednički evropski odbrambeni budžet (580 milijardi dolara, tj. oko 495 milijardi eura u 2025. godini, više od polovice američkog vojnog budžeta i dvostruko više od ruskog) pretvoriti u vojnu snagu koja bi iole mogla opravdati takve troškove. Budući da Rusija silom pokušava proširiti svoje granice te s obzirom na to da američki predsjednik Donald Trump sklapa američki sigurnosni kišobran nad Evropom, radi se o problemu hitne prirode. Evropski čelnici već dugo znaju što im je činiti. Stvorili su čitav dijapazon specijaliziranih agencija kako bi potaknuli zajedničku vojnu proizvodnju i nabavu. Pa ipak, njihovi napori su uglavnom neuspjeli.
Problem nije samo u tome što se nacionalne vlade nerado odriču radnih mjesta i stručnog znanja, koji dolaze s proizvodnjom vlastitih sistema naoružanja. To će uvijek biti tako. Niti je samo stvar u tome što nacionalni predvodnici poput francuske kompanije Dassault Aviation i pretežno njemačkog Airbusa, koje su naišle na prepreke prilikom zajedničkog rada na evropskom borbenom avionu šeste generacije, teško pronalaze zajednički jezik.
Temeljni problem zajedničkih programa je taj što nacionalna ministarstva obrane insistiraju na nizu jedinstvenih specifikacija za svoje narudžbe. To direktno narušava ekonomiju brzine, razmjera, održavanja i interoperabilnosti koja se nastoji postići zajedničkom nabavom.
Gustaffson-Rask kao primjer navodi da je potrebno i do godinu dana za testiranje otpornosti vozila CV90 na nagazne mine. Vozilo mora biti potpuno dovršeno i opremljeno prije testiranja na eksplozije (obično u dva kruga) kako bi se utvrdilo šta se događa s trupom vozila, ali i s njegovim složenim sistemom senzora i opreme. Onog trenutka kada se pojavi drugi kupac s novim popisom zahtjeva, ti rezultati više ne vrijede te je potrebno proizvesti i testirati novo vozilo, što traje još godinu dana. Takva kašnjenja bila su podnošljiva u razdoblju nakon 1989. godine, kada su vlade još vjerovale da je veliki kopneni rat na evropskom tlu nezamisliv. Danas su ona neprihvatljiva.
Kada su zapovjednici švedske, finske, norveške i danske vojske posjetili Örnsköldsvik u januaru 2024. godine, prekinuli su prodajnu prezentaciju kompanije rekavši da im jednostavno hitno trebaju stotine novih BVP-ova (oklopnih vozila lakših od tenkova s topovima manjeg kalibra, koja uz posadu prevoze i do osam vojnika). Umjesto izgradnje vozila prema novim specifikacijama, kompanija im je ponudila verziju koju su već proizvodili za Nizozemsku. "Jedan časnik mi je rekao: 'Ako je dobro za Nizozemce, dobro je i za nas'", kaže Gustafsson-Rask. "Mislim da se Evropa donekle probudila. Ako imate proizvodnju koja funkcionira, iskoristite je."
Posao je već cvjetao kada su četiri potencijalna kupca, kojima su se u međuvremenu pridružile Litva i Estonija, potpisala pismo namjere. Iz kompanije navode da su u pogon u posljednjih pet godina uložili 300 miliona dolara te da planiraju uložiti još 150 miliona dolara. Proizvodnja se učetverostručila – prihodi su skočili s nešto više od 200 miliona dolara u 2020. godini na 1,21 milijardu dolara u 2024. godini. Broj zaposlenika je porastao sa 750 u 2020. godini na 2.600, što je značajna količina radne snage u gradu od tek 56.000 stanovnika. Kompanija je stoga rado prepustila dio proizvodnog procesa nekima od zemalja koje danas koriste CV90.
Nije odmoglo ni to što su ukrajinski vojnici očito oduševljeni s pedeset modela starije generacije tih vozila koje im je Švedska donirala 2023. godine. uglavnom zbog njihove Volvove pažnje prema zaštiti života. Iako su vozila, očekivano, pretrpjela pogotke (barem jedno od njih pogođeno je granatom iz glavnog borbenog tenka), nije zabilježeno da je ijedan ukrajinski vojnik poginuo u CV90 vozilu. Potpisana ukrajinska zastava koja je obješena u tvornici izraz je zahvalnosti 21. mehanizirane brigade koja je dobila švedske BVP-ove i sudjelovala u teškim borbama na bojištima u Donbasu i Kursku.
Koliko god nevjerojatno zvučalo, u tvornici su mi dozvolili da sjednem za upravljač jednog od tih strojeva vrijednih 10 milijuna dolara i teških preko 30 tona. Kombinacija desetljeća razvoja, sjedala koja štite kralježnicu od udara nagaznih mina te gumenih gusjenica (za razliku od uobičajenih čeličnih) omogućuju vožnju uz minimalne vibracije, što je karakteristika od presudne važnosti za elektroničke senzore, kamere i sisteme za automatsko upravljanje paljbom na najnovijoj generaciji vozila.
No, tu se krije i najveći problem za evropsku odbranu. Novi sistemi paljbe mogu automatski detektirati bljesak neprijateljske cijevi, analizirati o kakvom oružju je riječ i uzvratiti odgovarajućom protumjerom. Međutim, prilikom dizajna tog sistema nisu uzeti u obzir dronovi, koji nemaju bljesak cijevi pomoću kojeg bi ih se moglo prepoznati. Inženjeri se tek počinju hvatati ukoštac s izazovom koji dronovi predstavljaju, no zasad je čisto samoubistvo pojaviti se s bilo kakvim oklopnim vozilom unutar dronovskih "zona smrti" koje se protežu nekih 40 kilometara.
Za razliku od glavnog izvršnog direktora Rheinmetalla Armina Pappergera, koji je u katastrofalnom intervjuu za Atlantic u martu ukrajinske proizvođače dronova podrugljivo usporedio s djecom koja se igraju s Lego kockicama, Gustafsson-Rask priznaje ozbiljnost prijetnje. Također otvoreno priznaje da zasad niko nema rješenje.
Gustafsson-Rask, doduše, ne smatra da su zbog toga njegovi proizvodi zastarjeli. Dokle god vojske žele probijati neprijateljske linije i zauzimati teritorij, trebat će im BVP-ovi i tenkovi. Zadatak je, prema njegovom mišljenju, osmisliti sistem u kojem će vozila kao što je CV90 postati umrežene jedinice unutar mobilnih sistema za borbu protiv dronova, što bi im ponovo omogućilo nesmetano kretanje.
Ipak, porast jeftinih jurišnih dronova nameće ozbiljna pitanja o tome kamo bi evropska ministarstva odbrane trebala usmjeriti svoja ograničena sredstva za nabavu. BAE Systems Hägglunds navodi da trenutno postoji 600 narudžbi za CV90 vozila, dok se o još stotinama njih pregovara s konzorcijem za nabavu, koji je proizašao iz sastanka s vojnim zapovjednicima 2024. godine. Riječ je o ugovorima vrijednim više milijardi eura.
Estonija, šesta, najmanja i Rusiji najizloženija nacija koja se pridružila konzorciju, početkom aprila povukla se iz svoje obaveze vrijedne 500 miliona eura. Ministar odbrane Hanno Pevkur izjavio je da je zbog smanjene upotrebne vrijednosti oklopnih vozila na ukrajinskim ratištima bilo logičnije uložiti u dodatnu odbranu od dronova i projektila nego u zamjenu postojećih BVP-ova.
Gustaffson-Rask je vjerovatno u pravu kad kaže da je samo pitanje vremena kada će proizvođači oružja pronaći način da zaštite skupa oklopna vozila od dronova koji koštaju tek hiljadu dolara. No nedvojbeno je u pravu i Pevkur koji kaže da si Estonija ne može dopustiti luksuz čekanja. Desetljećima staro evropsko pitanje o tome kako konsolidirati nabavu među više od dvadeset zemalja ubrzano pada u drugi plan pred još gorućim problemom: šta kupiti, a čega se riješiti u doba ratovanja u kojem dominiraju dronovi.
.webp){kind=icon}
