Za skupinu neuglednih skladišta, oni izazivaju mnogo kontroverzi. Podatkovni centri – niski objekti u kojima su smješteni serverski ormari i energetski sistemi koji čine temelj digitalne ekonomije – postali su goruće pitanje u predizbornim kampanjama. Političari iz obiju američkih stranaka guraju zakone kako bi ih ograničili. Neki traže "moratorij" na nivou cijele države. To bi bila povijesna greška.
Prema jednoj procjeni, oko 4.000 podatkovnih centara trenutno se nalazi diljem SAD-a, a još 3.000 ih je u planu. Globalni kapitalni izdaci premašili su 450 milijardi dolara u 2024. godini. Takvi objekti podržavaju veći dio modernog života: računalstvo u oblaku za komunikacije, finansije i zdravstvenu zaštitu; potrošačke usluge kao što su YouTube, TikTok i Zoom; te, sve više, procese obučavanja, finog podešavanja i inferencije koje koriste modeli umjetne inteligencije.
Za područja koja ih ugošćuju, ovi centri mogu biti blagodat. Kao prvo, oni privlače porezne dolare bez trošenja mnogo javnih usluga; u okrugu Loudoun u Virginiji, oni generiraju gotovo polovicu ukupnih prihoda, finansirajući škole, porezne olakšice i još mnogo toga. Kako bi ih podržale, komunalne kompanije često proširuju podstanice, dodaju prijenosne kapacitete i grade nova optička vlakna, što sve koristi lokalnom stanovništvu. Izgradnja može biti naporna, ali obično vodi do boljih cesta, vodovoda, kapaciteta obnovljivih izvora energije i mnogočega drugog.
Što je još važnije, podatkovni centri povećavaju rast i produktivnost u cijeloj ekonomiji. Jedna studija pokazala je da su u 2023. godini pridonijeli američkom bruto domaćem proizvodu sa 727 milijardi dolara, pri čemu svako radno mjesto u toj industriji podržava još 6,5 radnih mjesta drugdje. Postat će još važniji s napretkom umjetne inteligencije – koja uveliko ovisi o centraliziranim računalnim klasterima i koja bi sama mogla potaknuti BDP za 1,5 posto do 2035. godine.
Uz to rečeno, podatkovni centri imaju i nedostatke. Mogu biti veliki, bučni i ružni. Mogu trošiti mnogo vode i električne energije. Također su postali svojevrsna zamjena za šire strahove od umjetne inteligencije. Kao rezultat toga, mnogi se suočavaju s prosvjedima ili tužbama, dok desetak saveznih država razmatra zakone za njihovo ograničavanje. Prema jednoj procjeni, takvo protivljenje omelo je najmanje 156 milijardi dolara potencijalnih ulaganja.
Šta bi se, dakle, trebalo učiniti?
Prvo, ne činiti štetu. Nacionalni moratorij – kako su predložili neki zakonodavci – samo bi usporio rast, kočio inovacije i narušio vodstvo Amerike u utrci za umjetnu inteligenciju. Bolje je iskoristiti prednosti podatkovnih centara uz istovremeno ublažavanje loših strana.
Uzmimo za primjer potrošnju vode. Mnogi podatkovni centri koriste hlađenje na bazi tekućine kako bi ublažili intenzivnu toplinu koju proizvode energetski zahtjevni čipovi. U nekim područjima to može opteretiti ionako ograničene zalihe vode. Ipak, ovaj izazov ne treba preuveličavati: jedna je analiza pokazala da je potrošnja vode pogona Colossus 2 kompanije xAI Corp. u Memphisu – jednog od najvećih podatkovnih centara na svijetu – ekvivalentna potrošnji otprilike 2,5 restorana brze hrane.
Cilj, dakle, ne bi trebao biti opstrukcionizam. Umjesto toga, kreatori politika trebali bi zahtijevati transparentnost u pogledu korištenja vode, potičući pritom podatkovne centre na korištenje reciklirane otpadne vode, izgradnju vlastitih spremnika, eksperimentiranje s dizajnima "zatvorenog kruga" i poduzimanje drugih mjera sanacije. Također bi trebali dati prioritet ulaganjima u infrastrukturu i planovima obnove zaliha kako bi se nadoknadila potrošnja.
Druga opravdana briga je energija. Globalna potražnja za električnom energijom iz podatkovnih centara porasla je za 17 posto u 2025. godini, pri čemu najbrže raste u onima usmjerenim na umjetnu inteligenciju. Potrošnja bi se mogla udvostručiti do 2030. godine. U međuvremenu je opskrba u nekim područjima toliko ograničena da novi veliki objekti možda moraju čekati sedam godina na priključak za struju. Ipak, ni ovdje širenje panike nije potrebno. Zadovoljavanje energetskih potreba Amerike bit će dugoročan projekt – a kompanije koje se bave umjetnom inteligencijom u dobroj su poziciji da u tome pomognu.
Za kreatore politika nekoliko bi ciljeva trebalo biti jasno. Trebali bi zahtijevati da kompanije koje grade podatkovne centre plaćaju nadogradnju povezane infrastrukture. Trebali bi olakšati proces povezivanja na mrežu, omogućujući tako kompanijama da same proizvode više energije, te osigurati da cijene odražavaju fluktuirajuću potražnju. Ne manje važno: trebali bi ubrzati reformu izdavanja dozvola, ulagati u prijenosne kapacitete i pojednostaviti propise, na dobrobit šire ekonomije.
Naravno, lakše je reći nego učiniti. No s vremenom, kako se ciljevi tehnoloških kompanija budu usklađivali s ciljevima šire javnosti, sve više ljudi uvidjet će ono očito: podatkovni centri nisu neprijatelj. Oni su budućnost.
.webp){kind=icon}
