Kopije, falsifikati, replike, duplikati, piratske verzije, pastiši, falsifikati, faksimili – sve to je pokretalo kulturu još mnogo prije mehaničke reprodukcije. Rubens je kopirao Titiana; Mazo je kopirao Velázqueza; Cézanne je kopirao desetke umjetnika, uključujući Frillié. Michelangelo je učio o umjetnosti kopirajući Giotta, Masaccia i druge. Te reprodukcije danas se smatraju nekim od najvećih crteža svih vremena i same su često reproducirane.
"Lažiraj dok ne uspiješ" nije nepošten životni trik. To je provjeren put do majstorstva. Čak i djela falsifikatora, koji se upuštaju u namjerno obmanjivanje, mogu postati kolekcionarska i cijenjena sama po sebi. Britanski slikar Tom Keating, na primjer, uspješno je prodao stotine radova na aukciji pod svojim imenom, nakon što je otkriveno da je falsifikator. Jedan njegov pastiš J.M.W. Turnera prodat je za £27,500 1989. godine (oko 45.000 USD, ili 120.000 USD danas), nekoliko godina nakon njegove smrti.
Kako prelazimo iz vijeka dominacije SAD-a u vijek dominacije Kine, svijet će morati preispitati svoj stav prema kopijama i falsifikatima, koji su tamo mnogo prihvaćeniji nego na Zapadu. Možda je azijski pristup prosvjetljeniji?
Zbog prepoznatljivog monograma i popularnosti, Louis Vuitton torbe su masovno kopirane: od jeftinih do znalačkih varijanti | Edward Berthelot/Getty Images
Kopirati znači razumjeti: Južnokorejski filozof Byung-chul Han piše u svojoj knjizi iz 2017. Shanzhai: Deconstruction in Chinese da "nema suštinske razlike između falsifikatora i znalaca". Glavni pokretači kulture duplikata često znaju više o zanatskim detaljima nego većina kupaca u luksuznim buticima.
Kopije također potvrđuju veličinu. Prošetajte Canal ulicom na Manhattanu i naći ćete bezbroj lažnih torbi i satova s oznakama luksuznih brendova - Chanel, Goyard, Audemars Piguet, Rolex. Duplikati mogu uzdići te brendove u panteon obožavanja. Mnoge kompanije se žale na falsifikate i smatraju da je prodaja lažnog proizvoda izgubljena prilika, ali istraživanja italijanskih profesora poslovanja i marketinga pokazuju da luksuzni kopirani proizvodi mogu povećati spremnost potrošača da plate za poznate originalne brendove. Jane Birkin, čija je originalna Hermès Birkin torba prodata za deset miliona dolara prošle godine, rekla je 2011. - "Ako ljudi žele original, u redu. Ako uzmu kopiju, i to je u redu. Zaista mislim da nije važno."
I tašna i Labubu sada imaju svoje kopije | Raimonda Kulikauskiene/Getty Images
Pored toga, da su zaista mislili da falsifikati uništavaju njihov biznis, velike luksuzne kuće bi više ulagale u borbu protiv njih. LVMH Moët Hennessy Louis Vuitton SE, najveći i možda najviše falsificiran proizvođač luksuznih proizvoda na svijetu, potrošio je 45 miliona dolara protiv kopiranja 2024. godine, što je samo 0,4 posto od 11 milijardi dolara uloženih u reklamu.
Kada brendirani Labubui bivaju remiksovani u nove miljenike Lafufue, ili čak u betonske Labubrute, svi profitiraju. Mona Lisa je slika toliko legendarna da samostalno privlači milione posjetilaca godišnje i uskoro će dobiti sopstvenu galeriju u Luvru. Svoj status je stekla zahvaljujući reprodukciji - prvo nakon medijske pompe oko krađe 1911. godine, a zatim, zahvaljujući modernoj tehnologiji, kroz beskonačne reprodukcije u poslijeratnom periodu. Današnje slike na društvenim mrežama nemaju inherentnu vrijednost, ali su u zbiru dale milijarde dolara vrijednosti originalu.
Mnoge kopije, s druge strane, imaju vrijednost. Umjetnička djela u serijama - više identičnih verzija istog djela, često potpisanih i numeriranih - ključna su za stvaranje ponude koja zadovoljava potražnju. Neki umjetnici podstiču druge da kopiraju njihov rad: savremeni umjetnik Cory Arcangel, na primjer, daje svojim gradijentnim radovima naslove koji omogućavaju svakome s pristupom Photoshopu da ih rekreira. Sol LeWitt je 1960-ih davao jasna uputstva kako rekreirati njegova djela, što je omogućilo umjetnicima poput Erica Doeringera da to urade 50 godina kasnije.
Rolex satovi su jedna od najviše kopiranih luksuznih kategorija | Depositphotos
Umjetnici čak kopiraju svoja jedinstvena djela, kao što je Ross Bleckner učinio 2010. godine u slici koju je napravio za Aleca Baldwina (uslijedila je tužba). Drugi veliki umjetnik, Sturtevant, čija su djela iz ranih 1970-ih prodavana i po pet miliona dolara na aukciji, stvarao je samo kopije, kao komentar na to kako se moć i vrijednost stvaraju u umjetničkom svijetu.
Može biti teško razumjeti zašto je kopiranje dobro i neophodno, jer je toliko stigmatizirano, pa čak i kriminalizirano, bar na Zapadu. U našoj kulturi, prisvajanje bez atribucije smatra se velikim grijehom.
Veliki dio moderne ekonomije zasnovan je na autorskim pravima - pravilo je da je kopiranje kreativnog djela ilegalno osim ako nije izričito dozvoljeno. Ali autorska prava su proširena daleko preko namjere Velikih osnivača, u seriji poteza koji su koristili velike korporacije na štetu samih kreatora kojima su zakoni trebali pomoći. "Danas je ilegalno stvarati onako kako je Waltu Disneyju bilo dozvoljeno da stvara," kaže profesor prava s Harvard Law School Lawrence Lessig, stručnjak za ovu oblast.
Originalnost je uzdignuta u najveću od kritičkih vrlina, dok se falsificiranje strogo kažnjava. Falsifikator vina Rudy Kurniawan, na primjer, osuđen je na deset godina zatvora i kasnije deportovan u Indoneziju nakon što je prevario kolekcionare, koji su, za razliku od kupaca lažnih torbi, očekivali pravu stvar - u ovom slučaju, bordo i burgundac.
Čak i ako je Kurniawan zaslužio kaznu, same boce su bile zanimljive i važne kopije. Nakon presude, mnogi su željeli probati njegovo nelegalno vino, možda uz original, što bi moglo olakšati stručnjacima da u budućnosti prepoznaju falsifikate. Ali boce, s ponovo korištenim i lažnim etiketama poput Domaine de la Romanée-Conti, masovno su uništene 2015. godine.
U Kini se kopiranje smatra kreativnim činom, jer kultura ne slavi individualni genij
U Kini, kopiranje može biti kreativan čin, slavi se kao shanzhai. "Kineska ideja originala određena je ne jedinstvenim činom stvaranja, već beskonačnim procesom, ne definitivnim identitetom, već stalnom promjenom," piše Han. To je oblik kreativnosti koji će postajati sve važniji u ovom kineskom vijeku, i "ostaje Zapadu neuhvatljiv ako ga Zapad vidi samo kao obmanu, plagijat i kršenje intelektualne svojine."
Djelimična replika Zabranjenog grada u Pekingu, u selu Huaxi, grad Jiangyin, istočna provincija Jiangsu, Kina | Depositphotos
Shanzhai je kineski izraz koji doslovno znači "planinski utvrđeni grad", ali u savremenom kontekstu se koristi za kopije, imitacije ili falsifikate proizvoda.
U Kini, shanzhai kultura nije samo krađa, često se prilagođavaju, kombinuju ili poboljšavaju originalni proizvodi.
Na primjer, poznati su shanzhai telefoni, gdje je telefon dizajniran kao imitacija iPhonea, ali s dodacima ili kombinacijama karakteristika drugih uređaja.
Plagirano djelo, inspirirano jednim djelom, može zatim inspirirati sljedeće; prekršaj se svodi na atribuciju i ko treba da dobije priznanje. U kulturama, uključujući Kinu, koje ne slave individualni genije, to nije toliko važno kao u SAD-u.
Han daje primjer terakota ratnika, objekata koji su uvijek masovno proizvođeni, čak i prije 2.000 godina. Kada su iskopani, postavljena je radionica za replike na samom lokalitetu. "Kinezi su pokušavali ponovo pokrenuti proizvodnju," kaže Han, "koja od samog početka nije bila stvaranje, već reprodukcija." Kada su zapadni muzeji 2007. otkrili da izlažu replike, refundirali su karte. Ipak, piše Han, "Kinezi često šalju kopije u inozemstvo umjesto originala, u čvrstom uvjerenju da one nisu suštinski različite od originala." Tačna reprodukcija, ili fuzhipin (複製品), "ima jednaku vrijednost kao original" i "nema apsolutno nikakvih negativnih konotacija."
Terakota ratnici: rani primjer masovne proizvodnje | Depositphotos
Savremeni Zapad, s tradicijom mišljenja koja naglašava originalnost iznad svega, bori se s ovim idejama. To je glavni razlog zašto cijenjeno Ise svetilište u Japanu, koje se obnavlja svakih 20 godina, nikada neće dobiti status Svjetske baštine od Unescoa u Parizu. Mnoge kulture, uključujući sve usmene tradicije, oslanjaju se na stalnu reprodukciju, a ne na konzervaciju ili restauraciju, kao glavnu metodu očuvanja. U 17. i 18. vijeku, renesansni vajari, uključujući Berninija, pravili su nove glave, noseve ili ruke kako bi dopunili dijelove koji su nedostajali na rimskim kopijama grčkih originala. Omalovažavati takvo naslijeđe blijedim pežorativima poput "faksimila" znači propustiti suštinu onoga što se događa. Obnavljanje, restauracija, reinvencija, stvaranje više nečega što se duboko cijeni - sve su to dijelovi jednog spektra.
Ise svetište (Ise Jingu) u prefekturi Mie je najsvetije šintoističko svetilište u Japanu i datira još iz 3. vijeka| Depositphotos
Sjetimo se Knjige Postanja, koja kaže da je najvažniji kreativni čin u historiji također bio čin kopiranja ("Bog je stvorio čovjeka po svom obličju"). Glupo je podsmijavati se kopijama, koje su većinom pokušaji povećanja ponude da bi se zadovoljila potražnja. Zašto insistirati na stvaranju nečeg novog kada ljudi već znaju šta žele?
"Riječ 'copy' potječe od latinskog copia, što je korijen riječi 'cornucopia' (rog izobilja). Radi se o obilju i mnoštvu i o tome da stvari budu dostupne svima," kaže umjetnik Doeringer. "Ne mislim da je to loša stvar."
.webp){kind=icon}
