Olimpijski gradovi ne pripadaju planeti koja se zagrijava

Šta je najveći događaj na Olimpijskim igrama?

Postoji dobar argument da to nisu trčanje, plivanje ili gimnastika, već slavlje nacije. Otvaranje Olimpijskih igara u Pekingu 2008. bilo je najgledaniji događaj u historiji televizije. Samo u SAD-u, deseci miliona ljudi redovno prate prvu noćnu predstavu. Ovogodišnja ceremonija otvaranja, emitovana iz Pariza, rodnog grada osnivača modernih Igara Pierrea de Coubertina, vjerovatno neće biti izuzetak.

Ove parade su izuzetno zabavne za gledanje. Ideal koji ih animira, međutim — da Olimpijske igre pripadaju jednom gradu koji sportisti iz cijelog svijeta hodočaste — sve više izgleda neodrživo. Kako se demografski i ekonomski centar svijeta pomjera prema zemljama u razvoju koje će doživjeti gušeće ljetne vrućine do sredine sljedeće decenije, to može postati neizdrživo.

To je razlog da Međunarodni olimpijski komitet slijedi primjer drugih upravljačkih tijela, kao što su ona za fudbal, tenis i kriket, i odustane od ideje da se premijerni sportski događaj mora prvenstveno održavati u jednom gradu.

Od svog početka, domaćinstvo Olimpijskih igara tretirano je kao obred prolaska za gradove koji najavljuju svoj dolazak na svjetsku scenu. Rana takmičenja završavala su kao sporedni događaji na Pariškoj izložbi 1900. i Svjetskoj izložbi u St. Louisu 1904. Igre u Tokiju 1964., Seulu 1988. i Pekingu 2008. najavljivale su rast svojih zemalja domaćina.

Naslijeđe može ići i drugim putem: Meksiko City 1968., Montreal 1976. i Rio de Janeiro 2016. ostavili su iza sebe gradove opterećene dugovima i nemirne nacije. Postoji dobra šansa da ćemo vidjeti više toga kada se završi trenutni krug službenih domaćina — Los Angeles 2028., Brisbane 2032.

Bloomberg

Ekonomski centar svijeta brzo se pomiče prema istoku i jugu. To znači da se brojevi gledatelja i prihodi koji podržavaju finansijske izdatke za Olimpijske i Paraolimpijske igre sele iz bogatih, umjerenih zemalja koje obično organiziraju događaj, u sve tropskije i srednje prihodovne lokacije. Mnogi azijski gradovi koji se smatraju jakim kandidatima za 2036. godinu — Ahmedabad u Indiji, Doha u Kataru i novoizgrađeni glavni grad Indonezije Nusantara — nalaze se u regijama podložnim jakim ljetnim temperaturama koje mogu biti opasne po život za sportiste. Vidjeli smo unaprijed šta to može značiti u Tokiju 2021. godine, gdje su dva tenisera morala odustati od meča zbog iscrpljenosti od toplote, a gotovo jedan posto sportista patilo je od bolesti povezanih s toplotom.

MOK se suočava s nemogućim izborom. Obećao je da će buduće igre učiniti ekološki i finansijski održivijima, preuređujući postojeće sportske objekte, čak i namještaj u selu sportista, te koristeći kreativno računovodstvo kako bi sugerirao da su ugljični otisci drastično smanjeni. Istovremeno, visok nivo emisija je praktično neizbježan kada dovodite oko 30.000 sportista i službenika (da ne spominjemo čamce i 255 konja) u jedan grad.

Bolja ideja je slijediti i proširiti primjer upravljačkog tijela za fudbal FIFA, koje je održalo zajednički Svjetski kup Japan-Južna Koreja 2002. godine, te planira događaj SAD-Kanada-Meksiko 2026. godine i Španija-Portugal-Maroko 2030. godine.

Ako želite proširiti Olimpijske igre na zemlje u razvoju bez opterećivanja skupim konjičkim centrima, veslačkim jezerima i marinama za jedrenje — luksuzima za manjinske sportove, čak i u bogatim zemljama — onda dopustite da ti događaji ostanu trajno u velikim evropskim zemljama koje već imaju objekte. Gradovi domaćini tada mogu biti korišteni prvenstveno za osnovne atletske događaje koji najviše zanimaju ljude.

Pariz već poduzima nekoliko koraka u ovom smjeru s takmičenjem u surfanju koje se održava 16.000 kilometara (10.000 milja) daleko na Tahitiju, iako bi bilo bolje potpuno odustati od događaja i njegove super-udaljene lokacije. Kako se klima zagrijava, događaji izdržljivosti poput maratona, brzog hodanja i cestovnog biciklizma — gdje je toplotni udar najveći rizik za sudionike — također bi mogli biti održani tamo gdje najviše ima smisla.

Još bolje, mogli biste drastično smanjiti broj sportista. Manje od trećine natjecatelja sudjeluje u disciplinama na koje većina ljudi pomisli kada pomisli na Ljetne igre: atletika, plivanje i gimnastika. Otprilike isti broj igra sportove s loptom. Fudbal, veslanje, hokej na travi, rukomet, džudo, streljaštvo, košarka i jedrenje dovest će više sportista u Pariz nego što je ukupan broj gimnastičara koji se natječu.

Mnogi od ovih događaja dugo su bili čudni za Olimpijske igre. Šta reći o fudbalskom takmičenju gdje SAD nadmašuje Argentinu, a mnogi od najpoznatijih svjetskih igrača se čak i ne pojavljuju? Kakav je smisao teniskog takmičenja, kada Novak Đoković i Roger Federer nikada nisu osvojili najprestižniju medalju?

Ako bi budući događaji ograničili broj sportista na 5.000 (otprilike polovinu trenutnog nivoa), sportisti bi mogli nastaviti takmičiti se na svojim raznim svjetskim prvenstvima, a malo gledatelja bi to i primijetilo — ali bi troškovi kako za klimu tako i za gradske budžete, bili drastično smanjeni. Jedini način da Olimpijske igre budu održivije je da ih proširite i smanjite broj sportista.