.webp){kind=icon}
Eskalacija sukoba između Irana i Izraela ponovo je usmjerila svjetsku pažnju na nuklearne ambicije Irana i pitanje je li sposoban ispaliti atomsko oružje. Iran je posljednjih godina počeo povećavati proizvodnju fisijskog materijala nakon što se SAD povukao iz sporazuma prema kojem je Teheran ograničio svoje nuklearne aktivnosti u zamjenu za ublažavanje sankcija. Danas bi vjerovatno bio u stanju proizvesti količinu obogaćenog urana potrebnu za jednu bombu za manje od sedmicu. Ipak, još uvijek bi morao svladati proces pretvaranja goriva u oružje kako bi proizveo operativni uređaj koji je sposoban pogoditi udaljenu metu.
Šta je Iran učinio da prikupi materijale za bombu?
Prema značajnom sporazumu iz 2015., Teheran se obavezao da 15 godina neće obogaćivati uran iznad 3,7 posto — koncentracije fisijskog izotopa urana-235 potrebne za nuklearne elektrane. Također je obećao ograničiti svoje zalihe obogaćenog urana na 300 kilograma ili oko tri posto količine koju je držao prije sklapanja ugovora.
Prema inspektorima Međunarodne agencije za atomsku energiju, Iran je poštovao uvjete tog sporazuma kada se 2018. SAD povukao iz sporazuma pod tadašnjim predsjednikom Donaldom Trumpom. U tom trenutku, ograničavanje iranskih napora u atomskom obogaćivanju značilo je da bi mu trebala godina da proizvede dovoljno fisijskog materijala da pokrene nuklearno oružje.
Počevši godinu dana nakon što su Sjedinjene Američke Države napustile sporazum i ponovo nametnule sankcije – uskrativši Iranu obećane ekonomske koristi od sporazuma – Teheran je počeo pojačavati svoj program. Akumulirao je dovoljno obogaćenog urana za izradu nekoliko bombi ako čelnici odluče pročistiti teški metal do nivoa od 90 posto koji se obično koristi u oružju. Štaviše, ne samo da se vratio obogaćivanju na 20 posto, već je prvi put napredovao do 60 posto, što je nivo čistoće za koji IAEA kaže da se tehnički ne razlikuje od goriva za oružje.
Sve je veći nuklearni inventar Irana. Zalihe 20% obogaćenog urana porasle su za 145 kilograma u prošlom kvartalu
Zašto je obogaćivanje tako važno?
Dobivanje materijala potrebnog za induciranje atomske fisije najteži je korak u procesu proizvodnje nuklearne energije ili bombi. Zemlje trebaju razviti industrijsku infrastrukturu za proizvodnju izotopa urana-235, koji čine manje od jedan posto tvari u uranovoj rudi, ali su ključni za održavanje fisijske lančane reakcije.
Za odvajanje materijala koriste se hiljade centrifuga koje se vrte brzinom zvuka. IAEA prati promjene nivoa grama u zalihama urana diljem svijeta kako bi osigurala da se ne preusmjerava za oružje.
Iran je uvijek tvrdio da teži nuklearnoj energiji, a ne nuklearnom oružju, ali svjetske sile sumnjaju u tu tvrdnju.
Izgradio je podzemne objekte ojačane čelikom na svoja dva glavna nalazišta za obogaćivanje u Fordowu i Natanzu, što ih čini težim za ciljanje u zračnom napadu.
Šta još Iran treba da bude sposoban lansirati nuklearno oružje?
Osim fisijskog materijala, tu je i mehanizam bombe i način njene isporuke. Vjerovatno je da Iran već ima tehničko znanje i iskustvo za proizvodnju jednostavnog uređaja za imploziju sa sklopom oružja, poput onog koji su Sjedinjene Američke Države bacile iznad Hirošime 1945. Iranski pilot morao bi preživjeti upad na neprijateljski teritorij da bi ga poslao. Alternativno, hardver bi se zamislivo mogao isporučiti unutar kontejnera otpremljenog kopnom ili brodom.
Da bi pogodio udaljenu metu, Iranu je potrebna bojeva glava koja je napravljena dovoljno mala da se postavi na jedan od njegovih balističkih projektila i da može preživjeti ponovni ulazak u Zemljinu atmosferu. Iran je provodio studije o tome kako sastaviti takav uređaj do 2030. godine. Prema izvještajima američkih obavještajnih službi, Iran vjerovatno nije nastavio te studije. Procjene koliko će Iranu vremena trebati da dovrši potrebne radove kreću se od četiri mjeseca do dvije godine. Njegov najjači balistički projektil ima procijenjeni domet od čak 5.000 kilometara, stavljajući cijelu Evropu nadohvat ruke.
Može li Izrael napasti iranska nuklearna postrojenja?
Izrael je dugo smatrao mogućnost nuklearnog naoružanja Irana egzistencijalnim rizikom i nastojao je ograničiti svoje nuklearne ambicije silom. Mnogi vjeruju da stoji iza atentata u Teheranu na šest iranskih nuklearnih naučnika od 2010. i nekoliko napada na nuklearne lokacije unutar Irana.
Izraelski dužnosnici više su puta implicirali da bi Iran, ako bi dosegao granicu sposobnosti naoružanja, napao njegov nuklearni program koristeći zračne snage. Zemlja je testirala planove napada tokom svoje takozvane ratne simulacije Vatrenih kočija 2022. godine.
Dok je Izrael uspješno uništio irački reaktor u izgradnji 1981. i bombardirao navodnu sirijsku nuklearnu lokaciju 2007., izazovi koje postavlja Iran znatno su veći. Njegovi objekti su toliko brojni da su obavještajni dužnosnici upozorili da bi napad mogao samo odgoditi, a ne uništiti sposobnost Irana da spoji tehnologije potrebne za proizvodnju nuklearnog oružja.
Glavni direktor IAEA-e Rafael Grossi rekao je da je Iran privremeno zatvorio svoja nuklearna postrojenja kao sigurnosnu mjeru nakon napada na Izrael. Rekao je da je uvijek bio zabrinut zbog mogućnosti izraelskog napada na iranske nuklearne lokacije i pozvao na "ekstremnu suzdržanost".
