.webp){kind=icon}
Čak i ako niste nešto pretjerano zainteresovani za ekonomiju, sve su prilike da znate za bruto domaći proizvod (BDP) i da barem intuitivno slutite njegov značaj. Zaista, vjerovatno ne postoji ekonomski pojam koji uživa veću popularnost i moć.
Dok ovo pišem, države širom svijeta polako počinju objavljivati podatke o bruto domaćem proizvodu za posljednji kvartal 2023. godine i preliminarne podatke za čitavu prošlu godinu. Ti će podaci, potom, biti u svim vijestima, a o njima će se nadugo i naširoko raspravljati. Za jedne, oni će biti izvor zabrinutosti i pesimizma, dok će za druge biti razlog za slavlje i optimizam.
Bruto domaći proizvod je tako postao jedna od primarnih okupacija ekonomista, političara i medija širom svijeta i često se tretira kao mjera svih stvari. I baš zbog toga nekada vrijedi zastati i pitati kako smo došli do toga, šta je to što bruto domaći proizvod mjeri i šta nam on uopšte govori o našim životima?
BDP, ukratko, predstavlja tržišnu vrijednost svih vrsta robe i usluga koji se na nekom geografskom prostoru proizvedu i prodaju u određenom periodu. Njegova najveća moć je njegova jednostavnost, jer magično uspijeva da uradi nešto što nas još od malih nogu uče da ne smijemo i ne možemo da radimo – da zbroji kruške i jabuke. I ne samo kruške i jabuke, već i sve ostalo što se proizvede i proda, uključujući autobusku kartu koju kupite, pregled kod ljekara koji platite, ili večeru na koju izvedete svoje prijatelje.
Zašto je značajan?
Sva ekonomska aktivnost tako stane u jedan jedini broj, koji potom možemo koristiti kako bismo se usporedili s drugima, ali i sa nama samima iz nekoga prethodnog perioda. U sve složenijem svijetu u kojem čovjek rijetko kada uspije da ima jasan pregled stvari, ovo je poprilično rijetko i moćno.
Adnan Muminović
Međutim – i ovo je ključna stvar koju ljudi često zaboravljaju – između rasta bruto domaćeg proizvoda i blagostanja društva može, ali apsolutno ne mora postojati veza. BDP je značajan zbog onoga što mjeri, koliko i zbog onoga što ne mjeri.
Primjera radi, on vam ne govori ništa o tome kako se dohodak od proizvedene robe i usluga dijeli među ljudima u državi. Možete doći u situaciju da vam BDP raste, a da dohodak od njega ide u ruke sve manjeg broja ljudi, ili čak ljudi koji uopšte ne žive u vašoj državi, jer u njoj samo drže svoje pogone. Dakle, možete imati rast bruto domaćeg proizvoda uz istovremeni rast nejednakosti u društvu, tako da većina ljudi od njega na kraju dana nema baš ništa.
Osim toga, BDP uglavnom mjeri ono što se stvara, ali ne i ono što se ruši. Ako uništite neki park ili raskrčite šumu kako biste izgradili nove stambene zgrade, to će neminovno dovesti do rasta bruto domaćeg proizvoda, jer ćete kupiti građevinski materijal, platiti radnike i tako dalje. Ali ćete kao posljedicu toga imati lošiji zrak, više buke, manje duševnog mira, ali i manje prilika za djecu iz tih zgrada da se zajedno igraju. Nažalost, stvari poput duševnog mira, cvrkuta ptica i dječije radosti nemaju svoju tržišnu cijenu, pa ih često tretiramo kao bezvrijedne, što je sva tragedija preuskog poimanja ekonomije. Mi ćemo, u potrazi za novim rudama, početi da kopamo po dubinama mora i tako uništiti čitav jedan ekosistem. To će biti sjajno za globalni BDP, ali katastrofalno za našu planetu.
Šta ne mjeri?
I na kraju, bruto domaći proizvod uopšte ne uzima vrijeme koje je bilo potrebno da ga stvorite. Vi ga možete povećati tako što radite dvanaest sati dnevno i bez slobodnog dana u sedmici, ali šta vam u konačnici znači sve što proizvedete ako nemate kada da uživate u plodovima svog rada?
Mogao bih ovako u nedogled, ali je ovih nekoliko primjera sasvim dovoljno za suštinu. Robert Kennedy je uglavnom bio u pravu kada je primijetio da bruto domaći proizvod mjeri sve, osim onoga što život čini vrijednim. Hoću reći, ljudi su i prije nekoliko decenija bili svjesni svih njegovih nedostataka, pa je prosto fascinantno kako nikada nismo uspjeli izmisliti neku bolju mjeru napretka od BDP-a.
Mislim da to pokazuje barem dvije stvari. Prvo, da čovjek nikada ne smije potcijeniti inerciju, ne samo kao zakon fizike, već i kao društveni zakon. Mi smo u stanju da još dugo idemo u jednom smjeru, čak i kada smo davno ustanovili da je pogrešan.
I drugo, da ekonomija puno više pažnje pridaje stvarima kojima se trguje i koje se mogu izraziti kroz novac, u potpunosti zanemarujući sve ono što nema cijenu i što je barem jednako važno za dobar i kvalitetan život.
Adnan Muminović je ekonomista.
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.
