Svijet je prošli tjedan sa strahom u očima promatrao kako je krah na britanskom tržištu Bank of England (BOE) natjerao na zamjenu planova za kvantitativno olakšanje spektakularnom intervencijom na tržištu državnih obveznica "u kojoj god količini bilo potrebno" kako bi spasila mirovinski sustav države.
Zasad se čini da je debakl ostao ograničen na Britaniju. No što ako Ujedinjeno Kraljevstvo nije izuzetak, već je samo zbog zlosretne želje za ekonomskim rastom ministra financija Kwasija Kwartenga ustvari postalo prva ilustracija nove svjetske realnosti?
Vrijeme je da se suočimo s time: doba monetarne stimulacije bez inflacije koje je globalizacija omogućila – nakon čega su ga serijske krize produljile – gotovo je. To donosi svu silu neželjenih posljedica na, općenito, cijene raznih vrsta imovine i posebno na prinose obveznica, kako već i vidimo. Bilo koji idući krah na dioničkom tržištu neće lako nestati čarobnim štapićem središnjih banaka. Pozdravite se s praksom Greenspana, Bernankea i Draghija koji su kamatne stope rezali kad god bi tržišta zadrhtala.
Središnje se banke, barem na van, i dalje čvrsto drže stava da je inflacija prolazna te da će se ona, ako smo spremni progurati kroz recesiju, u konačnici vratiti na ciljanu razinu od oko dva posto.
Prinosi na 30-godišnje britanske državne obveznice ovih su dana snažno oscilirali
Još je u osamdesetima tadašnji šef Saveznih rezervi Paul Volcker zakotrljao globalnu recesiju podizanjem kamatnih stopa na 20 posto kako bi iz sustava istisnuo inflaciju. Konvencionalni stav je da je taj potez zaslužan za gotovo četiri desetljeća rasta uz nisku inflaciju: takozvano razdoblje "Velike umjerenosti".
No nije se baš to desilo osamdesetih i početkom devedesetih. Do trenutka kad smo se riješili Volckerove recesije, Kina je počela proces investicija, razvoja i postepenog otvaranja trgovini. To je svjetsku ekonomiju pretvorilo u vrlo drukčije mjesto. Zahvaljujući rastu međunarodne trgovine, a ne monetarnoj politici, inflacija je bila ograničena, a ekstremno siromaštvo se počelo smanjivati.
Uvjerljivi dokazi o neefikasnosti monetarne politike pri upravljanju inflacijom vidljivi su iz neuspjeha da tijekom ranog 21. stoljeća sve ekstremniji potezi središnjih banaka pri labavljenju monetarne politike dovedu do rasta potrošačkih cijena. Takva povijesna monetarna prilagodba je, ustvari, vodila točno prema financijskoj nestabilnosti koja je prouzročila svjetsku financijsku krizu 2008. i krah na tržištu britanskih državnih obveznica.
No udio koji svjetska trgovina ima u globalnom bruto domaćem proizvodu je od 2008. znatno opao. Zbog financijskih kriza i Trumpova trgovinskog rata, taj udio je pao s maksimalnih 61 posto u 2008. na 52 posto u 2020., što je i najniži udio još od 2003. godine. Od tada smo, naravno, imali pandemiju, rat u Europi, sve jače manifestacije klimatskih promjena te najveći poremećaj u distributivnim lancima u ovoj generaciji.
Udio svjetske trgovine u BDP-u je počeo opadati
Dakle, gledajući inflaciju kroz prizmu globalne trgovine, nije vjerojatno da će se stabilnost cijena vratiti, čak i nakon što izađemo iz prije-će-je-biti-nego-da-neće recesije. Svaki put kad središnje banke pokušaju potaknuti ekonomiju, to će imati brže i neposrednije inflatorne posljedice. Fleksibilnost nestaje, a s njome i šanse za bilo kakva značajna srednjoročna smanjenja enormnih zaliha koje su središnje banke nagomilale tijekom godina kvantitativnog labavljenja. Odgoda primjene programa zaoštravanja monetarne politike u BOE-u bi vrlo lako mogao biti početak trenda, nešto o čemu bi Europska središnja banka i Savezne rezerve itekako trebale voditi računa. Mi ćemo se s kvantitativnim labavljenjem možda morati suživjeti u puno duljem roku nego smo mislili.
Kad su prinosi u duljem razdoblju pod pritiskom, odluke o alokaciji imovine postanu pogrešne i, kako je to bilo tijekom financijske krize 2008., često se manifestiraju na dramatične i neočekivane načine nakon što sve počne ići k vragu. Kao što je to Warren Buffett primijetio, tada dobijemo priliku vidjeti tko pliva nag.
Veliki dio svijeta i dalje očekuje povratak na neki tip normalne niske inflacije zbog čega se prinosi na obveznice trenutno nalaze u ničijoj zemlji između porasta potrošačkih cijena i referentnih kamatnih stopa. To gotovo sigurno ne predstavlja nikakav vid dugoročne ravnoteže te prinosi na obveznice nisu niti blizu diskontiranja uporne inflacije.
Treba strahovati od toga da je Britanija samo vodeća u novoj globalnoj realnosti prinosa i vjesnik novih vremena svima ostalima.
.webp){kind=icon}
