Majica koju ste bacili prošle godine najvjerojatnije nije završila kao nova majica, niti čarapa, niti išta korisno. Gotovo sav tekstilni otpad danas se ili spaljuje ili zatrpava. Prema analizi BloombergNEF-a, rijetko što se od njega doista reciklira, i to ne zato što tehnologije ne postoje, nego zato što lanac opskrbe, regulativa i cijene još uvijek ne idu u prilog kružnoj ekonomiji, a tekstilna industrija, koja je jedan od najvećih zagađivača na svijetu, istodobno nezaustavljivo raste.
Prema podacima organizacije Textile Exchange, globalna proizvodnja vlakana više se nego udvostručila od 2000. godine, a ako se nastavi dosadašnjim tempom, do 2030. mogla bi dosegnuti 160 milijuna tona.
Najveći dio tog rasta dolazi od poliestera, sintetičkog vlakna dobivenog iz fosilnih goriva, koji je 2023. činio čak 57 posto globalne proizvodnje vlakana, odnosno 71 milijun tona. Pamuk, iako više nije dominantan, i dalje drži značajan udio od 20 posto (24,7 milijuna tona), a potražnja za njim i dalje raste. Time se dodatno opterećuje lanac opskrbe celulozom, biljnom sirovinom koja se koristi za proizvodnju pamuka. Uza sve izraženiju konkurenciju za biomasu između industrija, proizvodnja celuloze doseže neodržive razine i pridonosi masovnoj deforestaciji.
Gotovo sav tekstilni otpad spaljuje se ili zatrpava | Depositphotos
Prema Textile Exchangeu, čak 99 posto recikliranog poliestera koji se koristi u tekstilnoj industriji dolazi iz mehanički recikliranih boca od polietilen tereftalata (PET). Te su boce lako dostupne, visoke čistoće i jednostavne za sortiranje, što ih čini privlačnim izvorom sirovine. No njihovo korištenje u tekstilu znači da se više ne mogu vratiti u ambalažni ciklus. Kako raste potražnja za recikliranom ambalažom zbog regulatornih zahtjeva, sve manje PET otpada bit će dostupno za tekstilnu industriju, čime se dodatno pojačava potreba za prelaskom na tekstilni otpad kao izvor sirovine. No da bi to bilo moguće, recikliranje tekstila u tekstil mora postati pravilo, a ne iznimka.
Politike se mijenjaju
Nova pravila potiču promjene u industriji. Europska komisija je u srpnju 2023. predložila obvezni sustav proširene odgovornosti proizvođača (engl. extended producer responsibility – EPR) za tekstil, koji će se primjenjivati u svim državama članicama EU-a. EPR sustavi zahtijevaju od proizvođača da financiraju prikupljanje i recikliranje tekstilnog otpada, što bi trebalo pomoći izgradnji infrastrukture potrebne za reciklažu u većem opsegu.
U Francuskoj, gdje je sustav već na snazi, brendovi koji koriste najmanje 15 posto recikliranih vlakana iz tekstilnog otpada dobivaju 50 posto popusta na EPR naknade. Osim toga, predložena je i taksa na proizvode brze mode, točnije pet eura po artiklu, koja bi do 2030. mogla narasti na 10 eura.
Od siječnja 2025. godine, sve zemlje članice EU-a morat će uvesti odvojeno prikupljanje tekstilnog otpada, što bi moglo otvoriti nove tijekove sirovine za reciklere. Slične zakone pripremaju i Kanada, Kina te američke savezne države New York i Kalifornija.
Canva
Tehnologija postoji i postaje sve bolja
Postoje dvije napredne tehnologije koje bi mogle činiti veliku razliku – depolimerizacija i rastapanje (engl. dissolution). Za razliku od mehaničkog recikliranja koje usitnjava tekstil i proizvodi vlakna slabije kvalitete, kemijske metode omogućuju i reciklažu složenih materijala poput mješavina poliestera i pamuka, pri čemu se dobivaju vlakna usporediva s onima iz potpuno novih sirovina.
Depolimerizacija razbija polimere na osnovne monomere, koji se zatim mogu ponovno spojiti u nova vlakna. Rastapanje odvaja vlakna otapanjem, što posebno korisno za celulozne materijale poput pamuka. Te metode omogućuju reciklažu kompliciranih tekstila koji dosad nisu imali drugo rješenje osim spaljivanja.
Zahvaljujući sličnostima s tehnologijama recikliranja plastike, sve više velikih kemijskih kompanija ulazi u taj prostor. U suradnji s Inditexom, BASF je razvio stopostotno reciklirano najlonsko vlakno pod nazivom loopamid, a u ožujku 2025. otvorio je i proizvodni pogon u Šangaju s kapacitetom od 500 tona godišnje. Zara je već ponudila jaknu napravljenu upravo od tog materijala. Istovremeno, Indorama Ventures sudjeluje u EU-ovu projektu T-REX, koji razvija model za zatvorenu petlju sortiranja i recikliranja tekstilnog otpada iz kućanstava. Reju, podružnica Technip Energies, otvorio je svoje prvo postrojenje u Frankfurtu u listopadu 2024. godine.
Regionalno gledano, čak 55 posto svih ulaganja u reciklažu tekstila putem fondova VCPE-a otišlo je u europske kompanije, dok je četvrtina završila u Sjevernoj Americi. Tvrtke za reciklažu uglavnom se nalaze u zemljama globalnog sjevera, blizu brendova i investitora.
Iako Kina i Indija dominiraju proizvodnjom tekstila, u Aziji je vrlo malo kompanija koje razvijaju kemijske tehnologije reciklaže. Izdvaja se južnokorejski startup Terracle, koji koristi depolimerizaciju i 2024. je prikupio 7,9 milijuna dolara.
Brendovi kalkuliraju
Unatoč tehnološkim pomacima, samo nekoliko postrojenja u svijetu danas zaista reciklira tekstil u tekstil. Do ožujka 2025. godine, BloombergNEF pratio je 12 takvih pogona, a samo su četiri operativna. Najveći, u Švedskoj, nekad u vlasništvu tvrtke Renewcell, završio je u stečaju, a preuzeo ga je investicijski fond Altor. Nova ulaganja najavljuju se, ali kapaciteti su i dalje simbolični jer je planiranih 500 tisuća tona do 2027. godine samo kap u moru u usporedbi s 92 milijuna tona otpada koji se godišnje stvara.
Problem je i s druge strane opskrbnog lanca. Naime, brendovi previše obećavaju, a premalo isporučuju. Iako se gotovo 40 posto najvećih modnih kompanija javno obvezalo podržavati recikliranje tekstila, samo njih 12 posto objavljuje koliko godišnje proizvode odjeće. Odgovornost je selektivna. Dok Adidas već koristi 99 posto recikliranog poliestera (uglavnom iz PET boca), tek do 2030. planira početi koristiti tekstilni otpad.
U međuvremenu, neki brendovi poput MUD Jeansa pokazuju da je moguće proizvoditi odjeću i od 100 posto recikliranog pamuka, ali to su još uvijek nišni primjeri, a ne industrijska norma.
Ciljevi odabranih brendova za reciklirani poliester i druge reciklirane materijale, prema ciljanoj godini | BloombergNEF
Svi govore o reciklaži, ali nitko ne sortira odjeću
Najveća prepreka, pokazuje izvješće BloombergNEF-a, nije tehnologija, nego sirovina. Postrojenja za kemijsku reciklažu trebaju visoko kvalitetan, čisto sortiran tekstil. No većina otpada dolazi s patentnim zatvaračima, elastanom, nepoznatim smjesama boja i vlakana i bez odgovarajuće infrastrukture za sortiranje. Zato većina reciklera i dalje koristi postindustrijski otpad, tj. ostatke iz tvornica, a ne stvarni tekstil koji ljudi bacaju.
Tvrtke poput Infinited Fiber Companyja trebaju pamuk s najmanje 88 posto celuloze, što dodatno sužava mogućnosti. Rješenja se razvijaju. Primjerice, tvrtka Refiberd koristi umjetnu inteligenciju za prepoznavanje sastava i kontaminanata u otpadu, ali dok sustavi za prikupljanje i sortiranje ne budu dostupni, sirovina ostaje ograničena i skupa.
Više od 900 milijuna dolara je dosad uloženo u tehnologije recikliranja tekstila putem fondova rizičnog kapitala i privatnog vlasničkog kapitala. Godina 2023. bila je rekordna po broju investicija jer su tada Circ, Infinited Fiber Company, AmberCycle i Evrnu prikupili sredstva. Najveću pojedinačnu rundu imao je Syre, koji je u 2024. osigurao 100 milijuna dolara, dok je Circ u ožujku 2025. zatvorio novu rundu od 25 milijuna dolara uz podršku Inditexa, Taranisa i Avery Dennisona. No svi su svjesni da to neće biti dovoljno ako nema dugoročnih kupaca.
Zato neke investicije ovise o tome da brendovi unaprijed osiguraju kupnju proizvodnog kapaciteta, kao što je bio slučaj s Infinited Fiber Companyjem, koji je dobio 40 milijuna eura tek nakon što su Adidas, H&M i Goldwin potvrdili otkup budućih vlakana.
Canva
Koliko je to zapravo održivo?
Sve zvuči sjajno u teoriji. Nema više djevičanskog poliestera, nema fosilnih goriva, samo napredna kemija koja staru majicu pretvara u novu. No u praksi to nažalost nije tako. Većina postrojenja za kemijsku reciklažu još je uvijek u pilot-fazi, a pravi, neovisno potvrđeni podaci o njihovom okolišnom otisku gotovo da ne postoje. Tvrtke same objavljuju analize, često bez treće strane koja bi potvrdila brojke.
Primjerice, Syre tvrdi da njihov proces depolimerizacije može smanjiti emisije CO₂ za 85 posto u usporedbi s proizvodnjom novog poliestera. Drugi proizvođači navode nisku potrošnju energije, osobito kada koriste enzime ili čistu električnu energiju.
No što je s kemikalijama? Otapala koja se koriste u depolimerizaciji i rastapanju najčešće nisu opasna, mogu se reciklirati i ponovno koristiti. No nije uvijek tako. Ugljikov disulfid, koji se povremeno koristi, iznimno je toksičan i zahtijeva posebne uvjete skladištenja i obrade. Slično vrijedi i za boje koje se uklanjaju iz tkanina. Naime, ako se ne zbrinu pravilno, mogu zagađivati vodu i tlo.
Kako bi se izbjegao greenwashing i doista procijenio učinak tih tehnologija, organizacija Textile Exchange razvila je otvorenu bazu podataka i proširenu metodologiju LCA+ koja osim emisija uključuje i utjecaj na tlo, bioraznolikost, vodu i društvo.
Još nismo tamo gdje trebamo biti
Tehnologije postoje, ulaganja se događaju i politike se mijenjaju. No recikliranje tekstila u tekstil još uvijek je u eksperimentalnoj fazi. Ako se ne riješi pitanje sirovine, ako brendovi ne postanu ozbiljni u otkupu i ako potrošači ne zatraže više transparentnosti, sva kemija svijeta neće biti dovoljna. Industrija zna što treba učiniti. Pitanje je samo kada će to zaista i napraviti.
Za ozbiljan zaokret bit će ključno postići cjenovnu konkurentnost. Danas reciklirana vlakna često koštaju dvostruko više od onih proizvedenih iz fosilnih izvora. No primjer tvrtke RE&UP pokazuje da je to moguće zahvaljujući vertikalnoj integraciji i pristupu postojećem lancu opskrbe jer njihova vlakna više nemaju cjenovnu premiju.
Brendovi također moraju odigrati svoju ulogu. Bez dugoročnih ugovora o otkupu, investicije ostaju nesigurne. I dok neke kompanije najavljuju velike promjene, količine naručenih recikliranih vlakana još su male. U takvom okruženju, najnapredniji kemijski procesi neće značiti mnogo ako otpad i dalje završava u kontejneru za miješani otpad umjesto u sortirnici.
No ako cijene padnu, infrastruktura se izgradi, a kupci i brendovi zajedno podignu razinu odgovornosti, tada bi reciklirana majica mogla postati pravilo, a ne iznimka.
.webp){kind=icon}
