Kako smo od ‘eko’ boce napravili najveću ekološku ironiju

Naručili ste "eko" bocu s Temua. Došla je umotana u tri sloja plastike, stigla avionom s drugog kraja svijeta i napravljena je od najjeftinijeg materijala. Ipak, osjećate se ekološki osviješteno. Zašto?

U vremenu kada se održivost sve više svodi na estetski simbol, a ne na suštinsku promjenu navika, mnogi nesvjesno upadaju u zamku tzv. Ekologije privida. Kupujemo proizvode koji izgledaju "zeleno", ali njihovo porijeklo, način proizvodnje i logistika govore upravo suprotno.

Tako se "eko" boca s platformi kao što su Temu ili Shein, pretvara u savršeni simbol paradoksa. Naime, želimo učiniti dobro, ali nastavljamo igrati po pravilima sistema koji uništava planetu.

Posljednjih godina svjedočimo velikom porastu zanimanja za "eko" proizvode, boce za višekratnu upotrebu, platnene vrećice, metalne slamkke, odjeću od organskog pamuka. Ljudi sve češće žele pokazati ekološku osviještenost kroz male, svakodnevne izbore. Međutim, istovremeno, ti isti potrošači masovno naručuju garderobu i dodatke s platformi poput Sheina i Temua, brendova poznatih po brzoj modi, niskim cijenama i vrlo upitnoj održivosti ili etičkoj proizvodnji.

Kad sagledmo širu sliku, dobijemo dvije strane. Prva, želimo se ponašati u skladu sa svojim vrijednostima, ali i dalje živimo u sistemu koji nas svakodnevno nagrađuje za jeftinu i brzu potrošnju. Eko boca postala je simbol savjesti - lako ju je nositi kao modni dodatak koji pokazuje da nam je stalo. S druge strane, kupovina sa Sheina omogućava pristupačnu i trendovsku odjeću, što zadovoljava potrebu za estetikom i nečim novim.

Tako na kraju imamo "eko" potrošača koji nosi majicu od tri eura, proizvedenu pod vrlo upitnim uvjetima.

Depositphotos

Zašto se ovo dešava?

Maja Halilović, biodizajnerka kaže kako ovdje svjedočimo svojevrsnom paradoksu, koji jasno odražava duboko ukorijenjenu kontradikciju savremenog potrošačkog ponašanja. Riječ je o apsurdu zasnovanom na površnoj percepciji održivosti i ozbiljnom deficitu sistemske edukacije. Ne samo o ekološkim vrijednostima, već o cijelom lancu njihove implementacije.

"Kupovati proizvode koji vizualno simbolizuju ekološku osviještenost poput „eko“ boca ili drvenog posuđa, a pritom ih nabavljati putem platformi koje egzistiraju na modelima hiperprodukcije, eksploatacije jeftine radne snage i visokofrekventne logistike, zapravo znači podržavati antitezu održivosti. To je simbolički čin koji se estetski naslanja na ideju odgovornosti, ali joj suštinski proturječi", pojašnjava Halilović za Bloomberg Adriju.

Depositphotos

U tom smislu, kako kaže, "eko boca" s Temua je ništa drugo do vizualno upakovana ironija, “kao kada kupujete organsku voćku zamotanu u višeslojnu plastičnu ambalažu.”

Suština je izgubljena u formi. To nije održivo ponašanje, već performativna ekologija, čin koji zadovoljava psihološku potrebu za moralnom validacijom, ali ne mijenja ništa u strukturalnom smislu.

Održivost nije estetika, niti simbol, već sistemska vrijednost koja se ne može mjeriti vizualnim dojmom ili ambalažom.

"Govoriti o održivosti dok istovremeno podržavamo globalne korporacije čije poslovne prakse počivaju na eksploataciji radne snage, nekontrolisanom crpljenju resursa i izbjegavanju regulatornih normi, pa jednostavno je kontradiktorno", kaže ona.

Istinska održivost podrazumijeva holistički pristup: od transparentnog porijekla sirovina, preko etičkih i lokalnih proizvodnih procesa, pa sve do distribucije, dugovječnosti proizvoda i njegove mogućnosti reciklaže ili biorazgradnje.

Sve mimo toga je zapravo iluzija održivosti.

Zasićenost tržišta i nova faza potrošačke izluzije

Tržište je danas zasićeno tzv. "zelenim" proizvodima koji su rezultat greenwashinga, marketinške taktike kojom brendovi maskiraju svoje štetne prakse u terminologiju održivosti. U suštini, potrošač_ica nije kupio_la održiv proizvod, već imaginarni narativ, pažljivo dizajniran da podstakne moralnu samovalidaciju, dok istovremeno podržava iste destruktivne mehanizme.

Masovna kupovina tzv. "eko" proizvoda iz očigledno neodrživih izvora je akcelerator degradacije Zemlje. To je zamjena etike za estetiku, suštine za simbol. I upravo ta zamjena se dešava u trenutku kada naš planet više nema luksuz za površnost.

Anes Podić iz Eko akcije u razgovoru za Bloomberg Adriju ističe da je dodjeljivanje ekoloških oznaka proizvodima često diskutabilno, jer ne postoji jasan i univerzalan način da se ocijeni da li je neki proizvod ekološki prihvatljiviji od drugog.

Evropska unija ima strogu regulativu o označavanju ekoloških proizvoda, koja uključuje detaljan proces provjere - od proizvodnje, kroz upotrebu, pa sve do reciklaže - sve u cilju da se proizvod uklopi u principe cirkularne ekonomije i ima što manji utjecaj na okoliš u svim fazama svog životnog ciklusa.

U taj kontekst ulazi i online kupovina, gdje proizvodi često putuju s jednog kraja svijeta na drugi, a sam transport generiše velike količine stakleničkih gasova. Zato se domaći proizvodi, koji ne zahtijevaju dug transport, u startu mogu smatrati prihvatljivijima. Ipak, današnji način kupovine, naročito naovakvoj vrsti platformi, nudi veliki izbor, ali podrazumijeva i naručivanje robe iz udaljenih krajeva svijeta, što mnogi više ne smatraju ekološki odgovornim.

Osim toga, dodaje Podić, prilikom online kupovine, korisnici se često oslanjaju na ocjene i komentare drugih kupaca, ali to ne daje stvarnu sliku o ekološkoj vrijednosti proizvoda i kao i kod svake kupovine preko interneta, zapravo se kupuje "na neviđeno".

Kako kaže Halilović, umjesto da zaista reduciramo otpad, usporimo potrošnju i regenerišemo resurse, ulazimo u novu fazu potrošačke iluzije: ciklus proizvoda kratkog vijeka, nerazgradivih materijala, a sve to upakovano u diskurs brige za prirodu. U konačnici, to nije održivost. To je sofisticirana devastacija, umotana u "zeleni" marketinški narativ.

Ono što dodatno zabrinjava jeste kolektivni izostanak osjećaja hitnosti. Klimatski kolaps više nije budućnost, ona je naša sadašnjost. Industrija nastavlja s proizvodnjom kao da ekološki prag nije već debelo preskočen.

"Svjedočimo ubrzanom urušavanju prirodnih sistema, dok istovremeno, paradoksalno, kupujemo "prirodne" stvari iz modela koji razaraju priorodu", dodaje.

U u ovom trenutku, najveći luksuz nije imati već znati kada je dovoljno. Pravi radikalni čin nije u kupovini "eko" predmeta, već u odbijanju da budemo pasivni akteri sistema koji nas vodi ka ekološkoj ireverzibilnosti. Ako ne prepoznamo tu odgovornost, svi naši "zeleni" izbori ostat će samo šum u estetiziranoj propasti.

"Ako uopšte želimo otvoriti prostor za razgovor o održivoj budućnosti, moramo se sistemski odmaknuti od postojećih modela hiperprodukcije i krenuti prema novim vrijednosnim okvirima. Onima koji decentralizuju moć, vraćaju transparentnost, i uspostavljaju novu paradigmu proizvodnje i potrošnje. To zahtijeva hrabrost da se izađe iz dominantnih tokova i aktivno podrže alternativni, lokalni i regenerativni sistemi", zaključuje Halilović.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar