U naftnoj industriji, mazut je poznat kao dno bureta. On je obično jeftin, nepoželjan i, što je ključno, dolazi sa dna tornja za destilaciju nafte - visoke rafinerijske opreme u kojoj se sirova nafta zagrijava i razlaže na više naftnih proizvoda. Ali rat sa Iranom je okrenuo industriju naglavačke. Mazut je sada izuzetno skupa roba - a to je loša vijest za globalnu ekonomiju.
Do sada je energetsko tržište relativno dobro podnijelo šok rata, pri čemu se cijena nafte kretala oko 100 dolara po barelu. Ali situacija sa mazutom izaziva zabrinutost - i ne dobija dovoljno pažnje. U sjenci drugih proizvoda koji dolaze iz viših dijelova destilacionog procesa - dizela, avionskog goriva i, iznad svega, benzina - mazut igra ogromnu ulogu u savremenom svijetu, pokrećući radne konje globalizacije: kontejnerske brodove.
Problem nije samo u tome što postaje nevjerovatno skup; prava briga je da bi neke ključne luke mogle ostati bez zaliha, primoravajući sve vrste brodova, od kontejnerskih do rasutih teretnih brodova, da se zaustave. Brodarska industrija, koja je obično konzervativna u javnim izjavama, već oglašava uzbunu. Vincent Clerc, glavni izvršni direktor brodarskog giganta AP Moller - Maersk A/S, rekao je ove nedjelje za francuski list Le Monde: "Ako ne učinimo ništa, rizikujemo da završimo sa praznim tačkama snabdijevanja u Aziji."
Na osnovu mojih razgovora u industriji, snabdijevanje mazutom je veoma nisko na dvije od tri najveće lokacije za bunkerisanje: Singapuru i Fujairahu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Problemi počinju da se pojavljuju i na nekoliko drugih mjesta među prvih 10, iako je snabdijevanje dobro u Evropi i američkim lukama. Problem je dodatno pogoršan jer je svijet već iskoristio svoje glavne linije odbrane od naftnog šoka: zaobilaženje rafinerija i korišćenje strateških rezervi nafte. U narednom periodu samo uništavanje potražnje kroz više cijene može držati potrošnju u skladu sa raspoloživom ponudom.
Bloomberg Mercury
Wall Street pomno prati cijenu sirove nafte, posebno vrstu nazvanu West Texas Intermediate (WTI) kojom se trguje u New Yorku i drugu nazvanu Brent kojom se trguje u Londonu. To je referentna cijena koju prate svi, od investitora u obveznice do centralnih bankara. Ali samo rafinerije kupuju sirovu naftu - i stoga su izložene njenoj cijeni. Stvarni svijet kupuje rafinisane naftne proizvode kao što su benzin, dizel i mazut, pa su upravo te cijene nakon rafinacije ono što nam je važno.
Obično se cijena sirove nafte i cijena rafinisanih proizvoda kreću zajedno, pri čemu je ova druga nešto viša kako bi se uzeli u obzir troškovi rafinacije. Ali vremena nisu normalna. Trenutno je tradicionalni odnos između sirove nafte i mazuta poremećen. Brent se kreće oko 100 dolara po barelu, što sugeriše da cene mazuta ne bi trebalo da budu mnogo više, čak i kada se doda prosečna rafinerijska marža. U stvarnosti, one su mnogo skuplje.
U Singapuru se mazutom trguje po cijeni od 140 dolara po barelu. U Fujairahu, ključnom mjestu za dopunu goriva tik izvan Hormuškog moreuza, prodaje se po skoro 160 dolara; a neke vrste koje ispunjavaju strože ekološke standarde dostižu i do 175 dolara. To su cijene kakve se rijetko viđaju, daleko iznad vrhunaca zabilježenih 2022. i 2008. godine. A pokušajte tek da dođete do jednog barela: trgovci nude cijene telefonom koje važe samo nekoliko minuta - po principu uzmi odmah ili propusti.
Bloomberg Mercury
Za sve je krivo zatvaranje Hormuškog moreuza. Taj plovni put nije samo usko grlo za milione barela sirove nafte; on je i kanal za velike količine mazuta koji se rafiniše u saudijskim, kuvajtskim i emiratskim postrojenjima. Zajedno, te rafinerije proizvode 20 odsto mazuta kojim se međunarodno trguje, prema podacima Međunarodne agencije za energiju; Persijski zaljev je mnogo manje važan za druge proizvode poput benzina.
Štaviše, sirova nafta iz Persijskog zaliva u prosjeku daje više mazuta nego nafta iz drugih regiona, što dodatno pogoršava problem. Uzmimo Arab Light, vodeću saudijsku vrstu nafte. Kada se ubaci u destilacionu kolonu, oko 50 odsto onoga što izlazi je takozvani “reziduum”, materijal koji se koristi za proizvodnju mazuta, u poređenju sa 33 odsto iz barela WTI. Čak i kada rafinerije u Aziji pronađu alternativnu naftu, recimo iz SAD ili čak Rusije, rezultat je manja proizvodnja mazuta nego ranije.
Brodarska i naftna industrija žure da ublaže problem, preusmjeravajući mazut iz luka u Evropi (Rotterdam i Gibraltar, na primer) i Americi (Long Beach i Panama) ka Aziji. Ali što Hormuški moreuz duže ostane zatvoren, veći je rizik da brodovi neće imati dovoljno goriva da nastave putovanje. Možda dolazi sa dna bureta, ali mazut i dalje može postati najveći problem svijeta.
.webp){kind=icon}
