Popularna mudrost kaže da čovjek ne bi trebao živjeti kako bi radio nego raditi kako bi živio. Osim što je za većinu ljudi u moderno vrijeme egzistencijalna, mnogi psiholozi smatraju da je potreba za radom svojstvena ljudskoj prirodi. Društvo počiva na radu jer je to temelj za ostvarivanje materijalnog napretka i rasta kvalitete života. Najbogatije države one su koje su oplemenile ljudski rad ili ekonomskim rječnikom povećale kvalitetu ljudskog kapitala, što im često omogućuje da i bez obilja prirodnih sirovina na svom teritoriju stvaraju i održavaju najbogatije ekonomije na svijetu.
No ljudi zahtijevaju i aktivnosti koje nisu rad. To ne znači da ništa osim rada nije produktivno ili ekonomski i društveno korisno. Upravo suprotno, briga za djecu, volontiranje, potrošnja te održavanje društvenih i obiteljskih odnosa neke su od aktivnosti koje stvaraju veliku dodanu vrijednost u društvu, a da nisu rad. Iz toga proizlazi da manje vremena utrošenog na rad ostavlja više vremena za ne-radne, ali društveno i individualno jako vrijedne aktivnosti.
Rad je ipak nužnost koja se ne može ignorirati. Zadovoljavanje primarnih ljudskih potreba, poput hrane, zaklona, odjeće i obuće uvelike ovisi o materijalnim mogućnostima koje proizlaze iz rada. Bitan je balans između rada i ne-rada, a idealno maksimiziranje vrijednosti rada kako bi se minimizirala potreba za utrošenim vremenom na njega. U suštini se postavlja pitanje kako raditi što manje, a imati što više koristi od rada. Glavni je način za to na makrorazini da se država sve više ekonomski razvije. Jednostavno rečeno, stanovnici bogatijih država rade manje nego stanovnici siromašnih država. Kako to?
Ne mora se gledati globalna slika kako bi se došlo do zaključka da je ekonomski razvoj najbolji put za ostvarivanje manje potrebe za radom. To se vidi već na razini Europe. Na zapadu Europe se samo u jednoj državi radi više od 37 sati tjedno, Portugalu (37,5 sati). Najmanje sati tjedno odrade stanovnici Nizozemske, tek 32,1 sat. Manje od 34 sata tjedno radi se još u Njemačkoj (33,9 sati), Austriji (33,9 sati), Danskoj (33,9 sati) i Norveškoj (33,7 sati).
Na istoku Europe radi se između 37 i 43,1 sat tjedno, s iznimkom Estonije (36,5 sati). Najdužu satnicu tjedno odrade stanovnici Turske (43,1 sata), Srbije (41,3 sata) i Grčke (39,8 sati). U Sloveniji se tjedno radi 38 sati, a u Hrvatskoj 37,8 sati. Već je na prvi pogled vidljivo kako postoji negativna korelacija između visine BDP-a po stanovniku i prosječnog broja radnih sati tjedno. Okvirno, što je država više razvijena, to njeni građani tjedno rade manji broj sati.
U Adria regiji radi se sve manje
Ne radi se samo o zakonitosti koja postoji kada se države uspoređuju međusobno, nego i za svaku državu pojedinačno vrijedi da što se više ekonomski razvija, to njeno stanovništvo manje radi. Godine 2024. su zaposleni između 20 i 64 godine u Hrvatskoj radili 0,5 sati tjedno manje nego 2015. To je još uvijek iznad prosjeka EU-a, u kojem je prosječni broj tjednih radnih sati pao s 36,9 2015. na 36 2024. Još veći pad u tom razdoblju zabilježile su Slovenija i Srbija, s 39 na 38, odnosno s 42,3 sata na 41,3 sata. Iako su podaci nepotpuni, BiH, Sjeverna Makedonija i Crna Gora bilježe sličan trend. Ekonomski rast dovodi do smanjenja broja tjednih stvarnih radnih sati.
Siromašni moraju raditi puno više od bogatih
Podaci OECD-a dokazuju pravilo da siromašniji više rade od bogatih, na svjetskoj razini. Od država za koje organizacija prikuplja podatke, najviše stvarnih radnih sati odrade zaposleni u Peruu, Meksiku i Kostariki, njih više od dvije tisuće. S duge strane, u bogatim državama Europe, poput Njemačke, Danske, Nizozemske, Norveške, Švedske, Francuske itd. radi se manje od 1,6 tisuća sati godišnje. Ipak, ne ovisi sve isključivo o visini standarda. Postoje države koje djelomično iskaču, tj. rade neobično puno s obzirom na razinu ekonomskog razvoja, poput SAD-a s 1799 radnih sati godišnje i Južne Koreje s 1872 radna sata godišnje. No okvirno pravilo da što je država razvijenija i bogatija, to stanovništvo radi manji broj radnih sati godišnje jako je čvrsto. Primjerice, iako zaposleni u SAD-u rade neobično dugo za razinu dostignutog standarda, to je ipak 453 sata manje nego radnici Perua i 498 sati manje od radnika u Kolumbiji.
U cijeloj evidenciji OECD-a postoji samo jedna država u kojoj se 2023. radilo više radnih sati godišnje nego 2010., Ujedinjeno Kraljevstvo. U svim ostalim državama radilo se manje te je prosječno na razini cijelog OECD-a broj godišnjih radnih sati pao s 1797 2010. na 1742 2023. U Hrvatskoj je 2010. prosječni godišnji broj stvarnih radnih sati iznosio 1942, a 2023. 1837 sata, a u Sloveniji je prosječni radnik između 20 i 64 godine radio 1680 stvarnih radnih sati, što je smanjeno na 1616 sati do 2023.
Raditi kvalitetno, a ne dugo
Bogatije države mogu priuštiti da im stanovništvo radi manje sati i bez obzira na to zadrže visoki standard zato što su im radnici produktivniji nego u siromašnim državama. To je djelomično rezultat "kvalitetnije" radne snage, koja je obrazovanija, kvalificiranija, zdravija i upotrebljava bolje poslovne procese. Drugi uzrok je razlika u tipu industrija koje postoje u određenoj državi. Bogatije države imaju kompleksnije industrije koje ostvaruju veću dodanu vrijednost po radniku, kapitalno su intenzivnije (siromašne države oslanjaju se na radno intenzivnu industriju) i općenito profitabilnije.
Radi se o međuovisnosti. Industrije visoke dodane vrijednosti zahtijevaju visoko kvalificiranu radnu snagu, visoka kapitalna opremljenost omogućuje radu veću produktivnost, a sam kapital zahtijeva obrazovanu radnu snagu da bi se mogao efikasno upotrebljavati. Ilustrativno, stroj koji se koristi u proizvodnji robe visoke dodane vrijednosti ne može biti korišten ako nema kvalificirane radne snage u državi. Zbog toga u državama poput Irske, Norveške, Danske, Belgije i Švicarske mogu tjedno i godišnje raditi manji broj sati, a svejedno stvarati daleko veću vrijednost od radnika u manje razvijenim državama koji vremenski rade puno više.
Važne su i institucije, formalne i neformalne. Bogate države imaju zajedničke karakteristike kao što su visoko ulaganje u istraživanje i razvoj, uspješne obrazovne institucije, efikasan pravosudni aparat, niske stope kriminala i korupcije te efikasno zdravstvo. Postoji i snažna pozitivna korelacija između ekonomskih sloboda te razine ekonomskog prosperiteta u državama u smjeru da u bogatijim državama postoje veće ekonomske slobode.
Produktivnost po satu rada u Bugarskoj, Grčkoj, Hrvatskoj, Poljskoj, Mađarskoj, Latviji, Portugalu i Rumunjskoj se 2023. kretala između 40 i 60 dolara po satu rada, dok je u SAD-u, Danskoj, Švicarskoj, Belgiji, Luksemburgu, Norveškoj i Irskoj bila između 90 i 150 dolara.
'Nova Europa' sustiže 'Staru Europu'
Na razini cijelog EU-a produktivnost raste jako sporo zadnjih godina, primarno zbog sporog rasta produktivnosti u velikim bogatim državama poput Njemačke, Italije i Francuske. Razvijene države svijeta se već desetljećima muče s problemom sporog rasta produktivnosti, unatoč digitalizaciji, automatizaciji, robotizaciji i sličnim procesima koji su revolucionirali modernu ekonomiju. No države tzv. "Nove Europe", među kojima je i Hrvatska, ostvaruju bolji rast produktivnosti.
2024. je produktivnost po satu rada u Hrvatskoj bila 16,85 posto veća nego 2020., u Srbiji 18,26 posto veća, Bugarskoj 12,57 posto veća, a Poljskoj 11,93 posto veća. Na razini cijelog EU-a je u promatranom razdoblju praktički bila nepromijenjena.
Oni koji žele raditi manje prvo moraju postati bogatiji
Sukus je jednostavan. Kako bi se moglo manje raditi, treba se prvo ekonomski razviti i obogatiti. Koristi od ekonomskog napretka dvostruke su: povećavaju se realne plaće i raste standard građana, a istodobno se može raditi sve manje, što ostavlja više vremena za druge aktivnosti, kao što su volontiranje, briga o djeci, druženje, dodatno obrazovanje i sl.
Odrediti cilj lako je, sve države žele ekonomski napredak. Kako stići do tog cilja na najefikasniji mogući način teško je pitanje. Povećavanjem produktivnosti rada, svakako, ali koje politike i alate koristiti kako bi se to ostvarilo? Kvaliteta odgovora na to pitanje stvara razlike u ekonomskim sudbinama država.
.webp){kind=icon}
