Japan pooštrava uslove za stalni boravak, uslijedilo ogorčenje

Od američke zelene karte do britanskog "neodređenog dopuštenja za boravak" (indefinite leave to remain), stalni boravak u stranoj zemlji može biti osjetljivo pitanje. Japan sada postaje izbirljiviji oko toga tko smije ostati zauvijek.

Pod premijerkom Sanae Takaichi, zemlja je pooštrila razna pravila vezana uz imigraciju, uključujući više pristojbe za produljenje viza i strože provođenje zakona prema onima koji su prekoračili dopušteni boravak. Najnoviji je prijedlog podizanje ljestvice za dobivanje stalnog boravka, uz dodavanje uvjeta koji se odnose na minimalnu plaću i poznavanje japanskog jezika.

Kritičari, ali i dio stranih stanovnika, na nogama su zbog predloženih izmjena. Dnevni list Asahi označio ih je kao "reviziju koja će uništiti snove i entuzijazam stranaca". Neki te poteze uspoređuju s mjerama protiv imigracije koje su poduzele Trumpova administracija i druge desničarske vlade. "Japan ne bi smio zatvarati vrata stalnim stanovnicima", objavio je Mainichi.

No te su promjene dosadno uobičajene prema standardima drugih usporedivih zemalja. One povlače jasniju granicu između dozvole za dolazak na rad u Japan i prava na stalni boravak – što je dio dugo odgađane reforme koja, učvršćujući krpanje zastarjelih pravila, eksplicitno priznaje znatnu buduću potrebu Japana za stranom radnom snagom.

Prijedlozi su i dalje podložni promjenama prije uvođenja sljedeće godine, ali predviđaju uzimanje u obzir poznavanja jezika, zahtijevanje kućanskih prihoda iznad nacionalnog prosjeka te ispitivanje sposobnosti podnositelja zahtjeva da ostanu solventni nakon umirovljenja. To nisu nerazumni zahtjevi.

Japan je dugo bio iznimka jer nije zahtijevao ni poznavanje jezika ni eksplicitno definiranu minimalnu plaću, nego je stalni boravak uglavnom uvjetovao brojem godina provedenih u zemlji – očito pretpostavljajući da bi tako dugo i onako ostali samo oni iznimno predani.

Doista, do prilično nedavno Japan je pravio zanemarivu razliku između bankara iz Goldman Sachsa i nastavnika engleskog jezika kada je u pitanju dodjela stalnog boravka. Pod pretpostavkom da su kandidati odradili potreban broj godina i zadovoljili labave smjernice o dobrom ponašanju, državi to zapravo nije bilo važno. Ukupan broj stranaca bio je toliko nizak toliko dugo da to uostalom nije ni bilo osobito bitno.

To se počelo mijenjati 2017. godine, kada je tadašnji premijer Shinzo Abe uveo ubrzani sustav stalnog boravka za "visokokvalificirane stručnjake", obećavajući pristup stalnom boravku koji bi bio među najbržima na svijetu. Dodatnim odvajanjem radne dozvole od prava na stalni boravak, najnovije promjene samo nastavljaju tu politiku.

Kad god dođe do promjene u japanskom imigracijskom sustavu, javljaju se predvidljive pritužbe da će strani radnici potražiti druge opcije. Još prije dva desetljeća, navodno drastično uzimanje otisaka prstiju na granici trebalo je prestrašiti i otjerati strance; tijekom pandemije, duža zatvaranja granica nego u sličnim zemljama trebala su zauvijek odagnati potencijalne zaposlenike. Umjesto toga, broj stranih radnika nastavio je obarati rekorde. Ove najnovije promjene imat će jednako dugoročan utjecaj na sposobnost zemlje da privuče talente – što će reći, apsolutno nikakav.

Prijedlog ima sličnosti s politikama u mjestima poput Singapura ili Južne Koreje, nacijama koje se sve više oslanjaju na stranu radnu snagu, ali imaju selektivne standarde za stalni boravak i (eksplicitno ili implicitno) provjeravaju jezik, plaću i razinu integracije. Pa ipak, uvjeti bi bili daleko manje opterećujući nego u mnogim državama koje, unatoč opasnim ili potpuno zlostavljačkim uvjetima rada, i dalje privlače stranu radnu snagu.

Zabrinutost oko odvraćanja najprivlačnijih talenata također je prenapuhana: Abeova ubrzana "zelena karta" ostaje na snazi, uz iznimke za visokokvalificirane radnike koji u sustavu bodovanja mogu brzo steći stalni boravak. Ultrabrzi program "J-Skip" za osobe s iznimno visokim primanjima također ostaje.

Održavanjem tih iznimki vlada vjeruje da može postati izbirljivija, zadržavajući samo najkvalificiranije i najodlučnije, dok istovremeno održava fleksibilniju bazu privremene radne snage. I vjerojatno je u pravu. Kritičari često ne shvaćaju da današnji Japan više nije zemlja koja se mora besprijekorno truditi kako bi se reklamirala kao destinacija.

Također mu više nije potrebno, da citiramo naslov knjige o vladinom programu dovođenja stranih nastavnika u ruralna područja, da "uvozi raznolikost". Danas strana populacija cvjeta iz jednostavnog razloga što je gospodarstvu potrebna. Za one koji traže priliku izvan svoje domovine, ekonomski poticaji gotovo će uvijek nadjačati sve druge razloge.

Prijedlozi nisu savršeni. Prihod je samo gruba procjena ekonomske vrijednosti; Japan će u budućnosti vjerojatno morati napraviti iznimke za sektore u kojima su radnici potrebni, ali slabo plaćeni, prije svega u skrbništvu i njezi. Vlasti bi trebale omogućiti prijelazno razdoblje kako bi zaštitile prava stanovnika koji su očekivali da će kvalifikacije ostvariti prema dosadašnjim pravilima. I što je najvažnije, te bi promjene trebalo komunicirati znatno jasnije. Velik dio zbunjenosti među stranom zajednicom proizlazi iz stalnog parcijalnog curenja informacija o politici u domaće medije, koji te promjene mogu prenijeti izvan konteksta.

No kritičari koji osuđuju svaku promjenu trebali bi pogledati previranja drugdje kako bi vidjeli što se događa kada političke struje ne uspiju stvoriti strukturu koja priznaje i upravlja rastućom populacijom strane radne snage. Japan se više ne pretvara da nema imigracijsku strategiju. A to znači da mora postati izbirljiviji oko toga tko ostaje za stalno.