text size
Jedan od velikih paradoksa našeg vremena jeste to što Amerikanci nikada nisu bili bogatiji - niti su imali negativniji stav prema ekonomiji.
Nikada prije nije ovoliko ljudi pripadalo višoj srednjoj klasi, a čak su i Amerikanci sa nižim prihodima bogatiji po gotovo svim merilima u odnosu na prethodne generacije. Pa ipak, više od tri petine Amerikanaca kaže da privreda ne funkcioniše u njihovu korist.
Dio toga može se objasniti činjenicom da određeni aspekti privrede zaista ne funkcionišu za veliki broj Amerikanaca. Dio toga, međutim, uopšte nije povezan sa ekonomijom. Kada je riječ o opštem zadovoljstvu životom, istraživanja pokazuju da Amerikanci imaju tendenciju da precijene značaj novca. Bez obzira na to, ovaj stav je važan, jer ako veće blagostanje ne učini da se ljudi bolje osjećaju u vezi sa ekonomijom, to može postati samoispunjavajuće proročanstvo.
Ekonomisti decenijama pokušavaju da objasne odnos između prihoda i sreće. Easterlinov paradoks, nazvan po ekonomisti Richardu Easterlinu, jeste da bogatiji ljudi obično jesu srećniji od siromašnih, ali se bogatije zemlje ne osjećaju mnogo sretnije.
Postoji nekoliko mogućih objašnjenja zašto bi to moglo biti tako. Moguće je da je današnja Amerika već toliko bogata da povećanje prihoda više nema isti efekat kao ranije. Kada smo došli do tačke u kojoj više nismo gladni, imamo gdje da živimo i dug životni vijek, koristi od novog iPhonea ili boljeg četbota sa vještačkom inteligencijom više nisu toliko značajne. Ili, kako su ekonomisti Daniel Kahneman i Angus Deaton tvrdili, postoje opadajući prinosi od prihoda. Njihov rad iz 2010. pokazao je da prihod veći od 75.000 dolara godišnje - što bi u dolarima iz 2026. bilo više od 115.000 dolara - ne doprinosi mnogo većoj sreći.
Ovo je vrijeme materijalnog obilja. Amerikanci mogu da dobiju gotovo sve što požele dostavljeno na kućni prag, ponekad i istog dana. Televizori sa ravnim ekranom, mašine za pranje suđa, putovanja avionom i klima-uređaji više nisu dostupni samo bogatima. Ipak, čak i za imućne, neke ključne usluge - stanovanje, briga o djeci, obrazovanje i najsavremenija medicina - i dalje su veoma skupe. Ti troškovi mogu posebno da opterete pripadnike srednje klase koji zarađuju previše da bi dobili pomoć države. U međuvremenu, inflacija poslednjih nekoliko godina unijela je dodatnu ekonomsku neizvjesnost u živote ljudi.
Tu su i očekivanja koja neprestano rastu u pogledu onoga što se smatra prihvatljivim životnim standardom, a koja nadmašuju prihode Amerikanaca koji takođe rastu. Bez obzira na to koliko je neko dobrostojeći, uvijek postoji grupa ljudi koja ima više bogatstva i prestiža. Amerikanci i dalje ekonomski stoje bolje nego njihovi roditelji, kada se uzmu u obzir inflacija i veličina porodice. Ali postoji grupa "elita koje su nazadovale na društvenoj ljestvici", koje potiču iz bogatih porodica i možda pripadaju višoj srednjoj klasi, ali nisu ni približno uspješne kao njihovi roditelji i više ne mogu da priušte mnoge proizvode i usluge koje su njihovi roditelji imali. Ogorčenost među 19 odsto najimućnijih Amerikanaca koji se nalaze ispod jednog procenta najbogatijih, po definiciji, nije problem koji pogađa većinu Amerikanaca. Ali tih 20 odsto ima nesrazmjerno veliki politički i kulturni utjecaj, naročito u urbanim sredinama.
Tehnologija takođe podstiče osjećaj nezadovoljstva. Društvene mreže prepune su objava ljudi o luksuznim putovanjima, skupim tašnama ili čak samo skupim malim kolačima, koje većina Amerikanaca ne može da priušti.
Osjećaj pripadnosti i zajedništva takođe je važna komponenta sreće. Studije o Easterlinovom paradoksu pokazuju da je za sve ljude, i bogate i siromašne, važno da imaju zajednicu na koju mogu da se oslone. Nije riječ samo o ekonomskoj sigurnosti. Kineski trgovinski šok jeste uništio radna mjesta u nekim dijelovima Amerike, čak i dok je stvarao nova radna mjesta u drugim dijelovima zemlje i pojeftinio robu. Ako biste gledali samo radna mjesta i prihode, mogli biste tvrditi da se isplatio. Ali trgovina i tehnologija su takođe narušile zajednice i ekonomske sisteme koji su ih povezivali. Promjene su ostavile ljude izolovanijim i više upućenim na sebe.
Postoje politike, poput reforme pravila o gradnji kako bi stanovanje bilo jeftinije, koje mogu da ublaže dio ekonomske zabrinutosti. Ali veliki dio nezadovoljstva ima korene van ekonomije, a političari osećaju pritisak da odgovore mjerama kojima navodno vraćaju kontrolu nad privredom i pružaju osećaj sigurnosti - kontrolom cijena, ograničenjima imigracije, carinama i slično.
Amerikanci bi trebalo da budu oprezni. Ako su ovo rješenja, uskoro neće biti samo nezadovoljni, već će biti i siromašniji.