Ekonomske sudbine država nisu zadane apsolutnim, vječnim zakonitostima. Kroz povijest su se relativni odnosi u bogatstvu i standardu među državama stalno mijenjali. Bogatstvo je negdje nastajalo, a negdje nestajalo, ratovi su uništavali generacijama građane ekonomije, društveno-ekonomske stagnacije su osuđivale društva na zaostajanje.
Više je primjera takvih promjena. Argentina je početkom 20. stoljeća bila prosperitetnija od većeg dijela Europe, Afrika je u prvoj polovici 20. stoljeća bila bliže Europi po standardu od Azije, Irska je prije 90-ih godina prošlog stoljeća bila sinonim za siromaštvo u odnosu na ostatak Europe itd. Jedan od modernijih dokaza relativnog ekonomskog nazadovanja je Grčka, koja se po većini parametara još nije vratila na razine standarda od prije 2008.
Mogu se izvući brojne pouke iz ekonomske tragedije Grčke, koja je od države koja je standardom parirala Južnoj Koreji spala na toliko niske razine da prema nekim parametrima nije više ni najrazvijenija država na Balkanskom poluotoku.
Kao što to inače biva kada su posrijedi tragedije, svi traže krivca. Neki smatraju da je tzv. "Trojka", u što spadaju Europska Središnja Banka (ESB), Europska komisija (EK) i Međunarodni monetarni fond (MMF), najviše kriva za ekonomsku propast Grčke nakon 2009.
Veliki dio krivnje je usmjeren na grčke vlade do 2008., podjednako ljevicu (PASOK) i desnicu (Nova Demokracija), koje su korupcijom i lošim vođenjem dovele zemlju do katastrofalne situacije.
To su glavni krivci, a još se može nabrojati ovisnost o turizmu, prevelika socijalna država, život na dug, laži i manipulacije, manjak inovativnosti, izbjegavanje plaćanja poreza i loš porezni sustav, raširenost korupcije u društvu i prevelika reguliranost. Zapravo se može još nabrajati, ali logika je ista: Grčka je nominalno bila visoko razvijena država u rangu Južne Koreje, ali strukturno nije ni približno zasluživala taj status. Početak krize je samo razotkrio tu činjenicu.
Od ranga Južne Koreje do ranga Balkana
Najbolji opći pokazatelj gospodarstva je BDP. Promatrajući kretanje BDP-a po stanovniku Grčke, Južne Koreje, Slovenije, Hrvatske i Rumunjske od 1990. do 2024., može se pratiti ekonomski rast i uspon grčke.
Bez obzira na to mjeri li se nominalno ili korigirano za razliku u cijenama, jasno je da se Grčka ekonomski razvijala u razini Južne Koreje do 2009. Od tada počinje veliko nazadovanje Grčke, a brzi oporavak Južne Koreje.
Zemlja upada u velike probleme, pa ju u nominalnom BDP-u po stanovniku Slovenija pretječe već 2012., a prema BDP-u po stanovniku korigiranom za razliku u cijenama 2018. Hrvatska i Rumunjska.
Nekada iznad prosjeka EU, a danas ispod
Ne radi se samo u zaostajanju u odnosu na nabrojane države nego o općenitom relativnom zaostajanju za cijelom EU, a time i ostatkom svijeta. Na početku 21. stoljeća je Grčka bila na 94 posto od prosjeka EU prema Stvarnoj individualnoj potrošnji (eng. AIC), Slovenija na 79 posto, Hrvatska 54 posto, a Rumunjska 32 posto. Do 2008. Grčka pretječe prosjek EU, a ostale države sustižu.
Te godine je Grčka bila na 104 posto EU, Slovenija 82 posto, Hrvatska 66 posto, a Rumunjska 54 posto. Tada počinje Grčka tragedija: ekonomsko propadanje, problemi s otplatom javnog duga, smanjenje socijalnih prava i pad realnih plaća.
Do 2024. Grčka pada na 81 posto EU mjereno Stvarnom individualnom potrošnjom (eng. AIC), 23 postotna boda manje nego 2008. i 13 postotnih bodova manje nego 2001. neke države imaju periode koje opisuju kao izgubljena desetljeća. Sudeći po svemu, Grčka ima izgubljenu prvu četvrtinu stoljeća. Slovenija ju je pretekla 2018., Rumunjska 2020., a Hrvatska bi mogla uskoro.
Stvaranje iluzije visokim zaduživanjem
Globalna financijska kriza je posebno teško pogodila Grčku iz nekoliko razloga. U suštini je država "glumila" puno bogatiju državu nego što je realno mogla biti. Ta iluzija se stvarala primarno visokim zaduživanjem države, visokim socijalnim izdacima, nerealnim plaćama u javnom sektoru i izdašnim mirovinama u odnosu na produktivnost gospodarstva.
Grčko ekonomsko čudo, period od 1950. do 1973. s visokim stopama ekonomskog rasta, ispuhalo je. Osamdesete su bile desetljeće ekonomske stagnacije. Ali desetljeća visokog rasta su ostavila solidne javne financije s niskom razinom zaduženosti. To su Grci pokušali iskoristiti za početak novog ciklusa rasta.
Druge polovice 90-ih se činilo da su uspjeli. Ali javni dug je narastao na više od 100 posto BDP-a već krajem 90-ih godina prošlog stoljeća. Ništa čudno s obzirom na to da je deficit proračuna rijetko koje godine padao ispod 7 posto BDP-a od 1980.
Neki analitičari smatraju da je Grčkoj visoko zaduživanje omogućilo ulazak u eurozonu 2001., zbog toga što se mogla zaduživati puno jeftinije nego kada je imala vlastitu valutu. U principu je iskorištavala što ima zajedničku valutu s državama kao što je Njemačka, što joj je omogućilo da se zadužuje po manjim kamatnim stopama. Ali duboki deficiti i rast zaduživanja su počeli puno prije samog ulaska u eurozonu.
Najveću svjetsku krizu u povijesti (ili drugu najveću, ovisno o metodologiji) Grčka je dočekala s javnim dugom u iznosu 110 posto BDP-a i deficitom koji se do tada već oko tri desetljeća kretao između 5 i 12 posto BDP-a godišnje.
Dugovi došli na naplatu
Problemi su se brzo nakon početka krize iskristalizirali. Godine 2009. je postalo jasno da Grčkoj prijeti bankrot jer su uslijed oštrog ekonomskog pada pali i proračunski prihodi, zbog čega je dug bilo sve teže vraćati.
Jedini način da se vati stari dug koji je dolazio na naplatu je bio da se uzme novi dug. Ali investitori su vidjeli da će Grčkoj biti jako teško vraćati dug, pa su tražili da im se plaćaju visoke kamate.
Bankrot je bio izvjestan, ali kako je Grčka bila dio EU i eurozone, to se nije smjelo dopustiti, jer je moglo dovesti do urušavanja cijelog financijskog sustava. Uslijedile su serije pregovora s tzv,. "Trojkom", oprosti dugova u ukupnom iznosu oko 100 milijardi eura i kredita od EU, MMF-a te drugih članica EU (posebice Njemačke) od cca. 300 milijardi eura.
Depositphotos
Nova nada i stari problemi
Razdoblje nakon 2009. je bilo burno, ali nitko nije uspio riješiti goruće probleme. Čak ni izbor populističke socijalističke stranke Syriza nije ništa promijenio. Desetljeća rasipnih javnih financija, izbjegavanja poreza, korupcije, lažiranja službene statistike o visini javnog duga, deficitarne potrošnje i neodrživih socijalnih programa su došla na naplatu. Računi su morali biti sređeni, a taj proces je bio bolan. Nikakva količina relativizacije i prebacivanja krivice to nije mogla spriječiti. I lijevo populistička Syriza (puno ime glasi "Koalicija radikalne ljevice – Progresivni savez") je brzo odustala od svojih radikalnih planova shvativši da se ne može nositi s grčkom tragedijom.
Nakon pandemijske 2020. su se ipak pojavili znakovi oporavka. Javni dug je 2024. bio ispod 160 posto BDP-a, 30 postotnih bodova manje nego 2018. Vratio se rast BDP-a, stopa nezaposlenosti je 8 posto, a to je veliko poboljšanje u odnosu na 15-20 posto prije nekoliko godina, izvoz je puno veći. Dugogodišnje mjere štednje i rezanja javnih rashoda su urodile plodom, pa je 2024. čak zabilježila suficit državnog proračuna, što je golema promjena za državu koja je desetljećima funkcionirala s godišnjim deficitom između 5 i 12 posto.
Ali dani kada je standardom parirala Južnoj Koreji će se teško vratiti. Trenutno se bori da ju ne preteknu Hrvatska i Rumunjska. U nekim stvarima već jesu. Prosječna plaća u Hrvatskoj je veća nominalno za cca. 350 eura, a kada se korigira za razlike u cijenama, onda sve države Balkanskog poluotoka osim Albanije imaju veću prosječnu neto plaću.
Najgore za Grčku je prošlo, ali brojni strukturni problemi iz razdoblja od prije 2009. se nisu ispravili. Prognozirani rast BDP-a od 2 do 2,5 posto godišnje u sljedećih nekoliko godina nedovoljan je da bi se proces relativnog nazadovanja preokrenuo. Desetljeća loših makroekonomskih politika, korupcije, izbjegavanja poreza, nedovoljnog investiranja, niske razine inovacija i nerealno izdašnih socijalnih izdataka su Grčkoj došla na naplatu, s visokim kamatama. Taj dug još uvijek vraća.
.webp){kind=icon}
