Europa polako, ali sigurno, klizi u (tehničku, zasad) recesiju, dok će Adria regija uspjeti zadržati glavu iznad vode. Iako se na prvu čini da su zemlje EU27, odnosno eurozone izbjegle pad ekonomske aktivnosti, kada pogledamo strukturu rasta BDP-a, eliminacijom rasta zaliha slika se kod nekih zemalja prilično mijenja.
Ako se fokusiramo na najrelevantnije zemlje za Adria regiju po pitanju robne razmjene, konkretno izvoza, Njemačka i Italija nisu u zavidnoj poziciji. Ako izbacimo promjenu zaliha, EU27 (pad od 0,2 posto), dvije spomenute države (Njemačka pad od 0,4 posto, Italija od 0,6 posto) su u drugom ovogodišnjem tromjesečju u minusu u odnosu na prvi kvartal 2023.
To je možda najvidljivije kod Italije, koja je u tom slučaju dva tromjesečja zaredom u kontrakciji, čime je zadovoljila uvjete tzv. tehničke recesije. Imajući u vidu takav učinak rasta zaliha, stječemo dojam da je njihova volatilnost trenutno ono što stope rasta BDP-a prebacuje iz pozitivnih u negativne (na razini EU27 s rasta od 0,02 posto na pad 0,2 posto). To nam samo ukazuje na to da postoji određeno gomilanje zaliha – proizvodnja je često u plusu, ali rast zaliha ukazuje na probleme s prodajom, odnosno pritiske koji dolaze iz formiranja vanjske potražnje. Analitički gledano, rast zaliha imat će implikacije na buduću proizvodnju jer će potreba za proizvodnjom biti manja dok se zalihe ne smanje, što će se opet preslikati na smanjivanje rizika kod BDP-a.
Sve navedeno vrlo se jasno vidi i u anketama u sektoru prerađivačke industrije. Ocjene izvoznih narudžbi u Italiji i Njemačkoj su u trećem kvartalu na dvogodišnjem minimumu, što nam govori da se usporavanje vanjske potražnje iznimno jako osjeća. S druge strane, kao posljedica toga, prerađivački sektor ocjenjuje zalihe kao iznadprosječne. Kada zbrojimo iznadprosječnu razinu zaliha i slabljenje vanjske potražnje, rezultat nedvosmisleno ukazuje na manju buduću proizvodnju.
Tokovi robne razmjene su s jedne strane omogućili da se iskoriste komparativne prednosti zemalja, a s druge strane povezali svijet u jednu aktivnu mrežu u kojoj se šokovi i rizici vrlo lako prenose. Ako pogledamo implikacije na Adria regiju, veći rast zaliha kod značajnih trgovačkih partnera znači manje narudžbi od poduzeća u regiji u budućim razdobljima, pogotovo u domeni poluproizvoda, što je svakako jako zastupljeno u Adria regiji.
Perspektiva izvoza kapitalnih dobara također je pod znakom pitanja, što zbog očekivane slabije proizvodnje, što zbog slabije potrebe poduzeća za investicijama. Tu određen doprinos nose visoke kamatne stope koje svakako utječu na smanjenje investicija.
Poduzeća u Adria regiji također percipiraju slabiju vanjsku potražnju, ali ne i značajno povišene zalihe, kao u slučaju EU-a. Adria regija je specifična i po tome da su u prethodnim godinama zabilježene veće vrijednosti investicija, što je protuteža smanjenju vanjske potražnje. Kako se određeni započeti projekti realiziraju, tako će se i unaprijediti izvozna aktivnost u regiji. Ipak, generalna je ocjena da će izvoz Adria regije biti pogođen s obzirom na situaciju u dva bitna tržišta – Njemačke i Italije, te na činjenicu da te dvije zemlje pokrivaju raspon od 21 posto (u Srbiji) do čak 48 posto (u Sjevernoj Makedoniji) udjela u ukupnom robnom izvozu.
Ako pogledamo posljednje PMI indikatore, oni su i dalje u restriktivnoj zoni, ali su ipak nešto bolji u odnosu na početak 2023. za EU i Italiju, dok u Njemačkoj trenutno vlada prilično uporan pesimizam. A kako i ne bi, kada se Njemačka suočava s trenutno trima (možemo dodati i četvrtim, lošom demografijom, koja je zapravo dulje vrijeme tekući proces) kolosalnim problemima:
– politička nestabilnost, koja proizlazi iz "divlje" koalicije triju naočigled nespojivih ideologija: zelene agende, ekonomskog liberalizma te socijaldemokracije
– slabija izvozna perspektiva iznimno važnog tržišta Kine, koja se suočava s potencijalnim "izgubljenim desetljećem" viđenim u Japanu, s obzirom na snažno usporavanje njene ekonomske aktivnosti
– energetska nesigurnost uzrokovana gašenjem nuklearnih reaktora te visoke, višedesetljetne ovisnosti o uvozu jeftinih energenata iz Ruske Federacije, što se pokazalo politički lošom odlukom s obzirom na brzo i (financijski) bolno otcjepljenje od takve veze.
Ako u takav miks dodamo i automobilski sektor, također jednu od perjanica njemačkog gospodarskog "čuda", koji se u posljednje vrijeme suočava s teškim izazovima kao što su problemi s lancima opskrbe, pristup čipovima i ostaloj visokoj tehnologiji (koja je koncentrirana dobrim dijelom u Aziji), činjenicu da se oko polovine prodaje ostvari u Aziji, a ta regija bilježi trenutno najbrže usporavanje ekonomske aktivnosti (predvođeno Kinom), kakvo se nije moglo vidjeti desetljećima, te ogroman konkurentski i politički pritisak prelaska na goriva s hibridnim ili isključivo električnim pogonom koji Europa u globalu zapravo najviše osjeća, jasno je da Njemačku očekuje vrlo turbulentno razdoblje koje će se u određenoj mjeri odraziti na sve zemlje Adria regije.