text size
Iako rakija nije dio svakodnevice Slovenaca, pronašli smo Slovenca koji proizvodi rakiju, i to u državi u kojoj je konkurencija rakija najveća – Srbiji. Gorazd Čuk je na jugu Srbije kupio plantažu za proizvodnju rakije. Njegov cilj nije samo osvajanje regije, već i iseljenika, tzv. gastarbajtera. Pomaže mu i hrvatski umjetnik. Kako se sprema za taj pothvat?
Dobar proizvod zaslužuje dobru priču. Tako smo u priči iskusnog poduzetničkog lisca, Slovenca Gorazda Čuka, potražili poslovne lekcije koje je naučio kao neiskusni poljoprivrednik na jugu Srbije. Rakijom želi povezati regiju: "Slovenac sam koji na jugu Srbije proizvodi rakiju, a ambasador rakije je Hrvat, kipar Petar Hranuelli." No ne samo to – rado bi zaplovio balkanskim iseljeničkim valom i emigrantima ponudio nešto domaće – rakiju. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) procjenjuje da se stopa iseljavanja iz regije povećala za deset posto. Ovo su neke lekcija poduzetnika Čuka.
Za poduzetništvo nikad nije prekasno
Poduzetnička je duša neprestano nemirna, pa ne iznenađuje da se poduzetnik Gorazd Čuk, nakon što je ispunio uvjete za mirovinu, rado odlučio za novu poduzetničku avanturu. "Sve je takoreći počelo u šali, iz ljubavi prema dobroj rakiji", pojašnjava kako je na plantaži Tamnjanica kod Bele Palanke u Srbiji započeo pisati novo poglavlje svojega poduzetničkog puta. "To je moj posljednji poslovni izazov", dodaje pomalo proročki. No prije nego što priča završi, ima još velikih planova.
Na plantaži od 50 hektara zanimljive povijesti na jugu Srbije ekološki uzgaja lavandu, smilje, ruže, šljive, orahe i grožđe. Iz mirisnih biljki na plantaži uzgajaju eterična ulja i tonike koje prodaju multinacionalnoj kompaniji International Flavors & Fragrances (IFF) s kojom sudjeluju i u izradi parfema za poznatu robnu marku. O kojoj se to marki radi, ne žele otkriti. No na poduzetništvo ga ne potiču samo miomirisi – poduzetnika potiče i rakija, tradicionalno piće koje najčešće poslužuju u Srbiji, ali je omiljeno na cijelom Balkanu.
Više nagrada, više samopouzdanja
U početku je destilirao za vlastiti užitak – da bi s prijateljima uživao u dobroj rakiji. Kad je postao zadovoljan rakijom, s poslovnim ju je partnerom poslao na prvo natjecanje, gdje je osvojila tri medalje, što im je dalo poticaj za ozbiljnije bavljenje tim poslom. Iz hobija su nastale Tamnjanica eko plantaža i Destilerija Pigmalion, butik destilerija kojoj
Ne boj se konkurencije
Zašto baš Srbija, gdje je konkurencija među proizvođačima rakije najžešća? Čuk u Srbiji ima već mnogo poslovnog iskustva. Ondje je bio prisutan s kompanijom Don Don, poznatim sudionikom regionalne pekarske industrije. Svoj udio u toj kompaniji, najpoznatijoj po krafnama, prodao je 2016. godine, kad je osjetio da je njegova priča ondje završena. "Ne sjećam se točno kolika je bila otkupna cijena. Mislim da između 3,5 i četiri milijuna eura", odgovara Čuk. Dio otkupnine namijenio je kupnji plantaže i popratnih sadržaja.
Odluka o kupnji plantaže u Srbiji bila je logična, takvih uvjeta za poljoprivredu nema u Sloveniji. "Među planinama kruži topli zrak koji dolazi s Egejskog mora. Hektar zemlje bio je četiri puta jeftiniji nego u Sloveniji", jasan je. Pritom navodi zanimljivu statistiku – Bela Palanka najsiromašnija je općina u Srbiji.
Za razliku od nekadašnjeg partnera Aleša Mozetiča iz Don Dona, koji već godinama živi u Beogradu, on se sâm na to nije odlučio. Čuk živi usred gradske vreve u središtu Ljubljane, iako ima kuću i plantažu u Srbiji. Na plantažu ode jednom mjesečno, nekad zrakoplovom, a nekad na putovanje od 800 kilometara krene automobilom.
Ego može biti veliki problem!
Kako Srbi gledaju na Slovenca koji proizvodi rakiju? "Nimalo neobično", uvjeren je Čuk koji dodaje kako, zanimljivo, prije kupnje plantaže nije imao iskustva s poljoprivredom. No to ga nije zaustavilo: "Nisam imao iskustva, ali nisam ga imao ni s drugim poslovima. Ključno je da čovjeka ne koči ego, da o stvarima koje ne zna postavlja pitanja. Nekad možda zapitate neku glupost, ali ne možete znati da je glupost ako ne pitate." Tako se primio pčelarstva. No pčele su, kako kaže, samo hobi, ali su nužne kako bi na plantaži raslo bilje. "Pčele su trošak, ali bez pčela u poljoprivredi ne ide."
Poveži se
Plantažu je kupio od Ljiljane Petrović, menadžerice pokojnog pjevača Toše Proeskog, koja se nakon njegove smrti odlučila povući iz svijeta zabave te je počela obrađivati plantažu površine 250 hektara. "Čuo sam za nju. Drugim suradnicima namijenjeno je 200 hektara zemlje, a mojih je 50 hektara. Surađujemo, ona mi destilira eterična ulja, a ja sâm destiliram šljivu", pojašnjava Čuk njihovu suradnju na jugu Srbije. Pritom dodaje kako Slovencima nedostaje Srbija. "Sve više Srba vlasnici su kompanija u Sloveniji, ali ne i obrnuto. Zato je ovo bila zanimljiva prilika."
Plantaža Tamnjanica kod Bele Palanke u Srbiji /Osobni arhiv
Značaj robne marke
Četiri desetljeća u poslovnom svijetu naučila su ga o važnosti marketinga robne marke. "Rakija dolazi s Balkana, iz Srbije. No dosad je nisu znali dobro plasirati, predstaviti kupcima i objasniti kako je teško proizvesti dobru rakiju", kritičan je. To pripisuje i činjenici da rakiju proizvodi gotovo svako kućanstvo u Srbiji. Za proizvodnju dobre rakije potrebno je strpljenje, bez korištenja prečaca dodavanjem šećera ili etanola, kako čine neki konkurenti koji proizvode jeftiniju rakiju.
Što je s dobiti?
Trenutačnom proizvodnjom i prodajom rakije Čuk još ne ostvaruje dobit, ali zna recept za dobru rakiju i dobar poslovni model. "Kako proizvesti dobru rakiju? Poštenim radom, a ne dodavanjem šećera ili etanola. Međutim, tako nikad nećeš biti bogat kao netko tko radi nepošteno", opisuje iskustva stečena zadnjih godina proizvodnjom i prodajom žestokih pića. "Vrhunska žestoka pića proizvodim radi vlastitog zadovoljstva jer to nije nešto od čega ću živjeti."
Cijena
Boca šljivove rakije Stara šljivova prepečenica u Sloveniji se prodaje za 35 eura, a u Srbiji za 25,5 eura. Čuk se pita kako netko na tržištu bocu može prodavati za deset eura. Njemu je računica jasna – ambalaža, naljepnice i čepovi koštaju euro i pol (boce su iz Ukrajine), čemu treba dodati porez na dodanu vrijednost i trošarine, te trošak proizvodnje i rada, kao i druge troškove. Ima i nagrađenu rakiju za bocu koje će ljubitelji morati platiti 100 eura. No nju će na tržište plasirati tek kad procijeni da je robna marka dovoljno snažna.
Izvoz i prodaja iseljenicima
Iako ima velike planove za proizvodnju i prodaju rakije, ne želi biti preambiciozan. "Ljudi rade pet godina kako bi dobili dobru rakiju." Za ulazak na tržište priprema i rakiju naziva Ne sećam se, namijenjenu prodaji u trgovini. Ime će ostati na srpskome, koji je u regiji još uvijek dovoljno razumljiv, a omogućuje i osjećajnije izražavanje, uvjeren je.
Cilj mu nije prodaja u Srbiji, već izvoz u Sloveniju i republike nekadašnje Jugoslavije te neke druge države u Europi, gdje živi mnogo iseljenika s Balkana i gdje je šljivovica još uvijek popularna, poput Austrije, Njemačke, Švicarske itd. "Na Balkanu ćemo u dućanima biti prisutni robnom markom Ne sećam se, a u restoranima Selekcijom." Dok su "gastarbajteri" ključni potrošači na koje računa širenjem na tržišta izvan Balkana, upravo je zbog nedostatka "arbajtera" proizvodnja tako skupa. "Zato se i bavim voćem, jer se radi o strojnoj obradi. Lavandu ipak moramo ručno obrađivati, a kad je riječ o drvima, to radimo traktorom." Svaki cvijet moraju ručno odrezati i položiti u košaru. "Znate li koliko ruža trebamo za jednu litru? Četiri do pet tona cvjetova."
Rakija i kultura
Čuk je na jugu Srbije hobi spojio s poslom. Promociju rakije povezao je s kulturnim događajima koje pod nazivom Pigmalion organiziraju na plantaži. "Naš je slogan 'Mi stvaramo umjetnost'." Poduzetnik već 40 godina skuplja umjetnine, polovicu ih čuva u Sloveniji, polovicu u Srbiji. Između ostaloga, vodio je galeriju NLB u Beogradu i izdao više od 20 monografija. Ljubav prema umjetnosti na plantaži je itekako vidljiva. Ispred kuće, iz koje se pruža pogled na plantažu lavande, postavljene su velike skulpture. Umjetnike iz cijelog svijeta koji polaze radionice očekuje opremljeni atelje. "Moja je filozofija kupnja samo suvremenih umjetnina. Neka galeristi žive od mrtvih slikara. Ipak i suvremeni umjetnici moraju od nečega živjeti", uvjeren je. Budući da na plantaži sada uglavnom ugošćuje umjetnike, na građevinskom zemljištu plantaže namjerava izgraditi drvene kućice i krenuti u turizam – i tako komadić svijeta koji mu je izuzetno drag približiti drugima.
Preveo Daniel Pavlović.
.webp){kind=icon}
