Prošlo je petnaest godina otkako se tada mladi prodavač voća Mohamed Bouazizi, zbog toga što su mu vlasti zaplijenile robu i neprestano ga ponižavale, zapalio u tuniskoj prijestolnici. Njegov čin očaja, posljednji vapaj za pomoć, nenamjerno je potaknuo prvi domino jednog od najvećih prosvjednih pokreta ovog tisućljeća, koji je doveo do neslavnih padova nekih naizgled čvrsto ukorijenjenih bliskoistočnih autokratskih režima. Takozvano Arapsko proljeće, koje je prije 15 godina izvelo na ulice arapskih gradova goleme mase nezadovoljnih ljudi, ugaslo je jednako brzo kao što se i rasplamsalo. Promjena režima postignuta je u tek nekoliko država i vodila je ili u građanski rat ili u povratak na status quo ante bellum. Snovi o demokratskoj, gospodarski inkluzivnoj regiji bez korupcije polako su izblijedjeli, a autokrati koji su ili ostali na vlasti ili zamijenili svoje prethodnike naučili su kako ubuduće ploviti kroz uzburkano more gnjevnih prosvjednika. Iskra revolucije tako je ugašena.
No u međuvremenu je odrastao još jedan, dosad nepoznat segment stanovništva. Ne samo u toj regiji već diljem svijeta. Njihove su pritužbe i zahtjevi ostali bez odgovora, njihova budućnost oduzeta, opterećena sumornom stvarnošću kod kuće. Ispod površine polako je ključalo, sve dok se nije zapalila prva iskra. Prve (uspješne) pobune ove godine započele su na neočekivanom mjestu. U Nepalu, na krovu svijeta, smještenom između dviju regionalnih velesila, Indije i Kine, mladi su počeli prosvjedovati zbog nečega naizgled banalnog – iznenadne vladine zabrane društvenih mreža. Prosvjed je postupno prerastao u nasilne sukobe, a zahtjevi su nadmašili prvotni povod. Mladi Nepalci, pripadnici takozvane generacije Z, rođeni između 1997. i 2012. godine, željeli su kraj korupcije u zemlji u kojoj su obitelji komunističkih, maoističkih i socijaldemokratskih vođa razmetljivo pokazivali svoje bogatstvo, dok je siromaštvo i dalje pritiskalo većinu stanovništva.
Nepalska je vlada pala nakon samo pet dana prosvjeda, a to su mladi prosvjednici postigli iznimno dobrom organizacijom putem društvenih mreža. Njih su iskoristili i za izbor nove premijerke, koju su mladi aktivisti izabrali preko društvene mreže Discord. Tijekom prosvjeda poginulo je oko 70 ljudi. Nepalski ustanci imali su vrlo prepoznatljiv prizvuk generacije Z: ključni simbol prosvjeda u Nepalu bila je manga zastava, na kojoj je bila prikazana lubanja s prekriženim kostima i žutom kapom. Simbol potječe iz japanske mange One Piece, u kojoj piratski kapetan Monkey D. Luffy pokušava osloboditi potlačene i bori se protiv autokratskih vlada. Koristili su i slogane s gen Z žargonom, poput: „korupcija je sumnjiva, prestanite gušiti demokraciju“ (engleski corruption is sus stop ghosting democracy).
No mladi se nisu zaustavili na tome. Nemiri i uspjeh u Nepalu, koji su iznenadili čak i same prosvjednike, brzo su se proširili diljem svijeta. Sljedeći domino bio je madagaskarski predsjednik Andry Rajoelina. Prosvjedi u ovoj otočnoj državi započeli su krajem rujna, a do sredine listopada uspjeli su srušiti vođu, kojeg su evakuirali uz pomoć Francuske. Obrazac je nadasve sličan. Prosvjedi su počeli zbog prilično lokaliziranih zahtjeva – u slučaju Madagaskara zbog kroničnog nedostatka vode i električne energije – a potom su brzo prerasli u manifestaciju općeg nezadovoljstva nad elitama, korupcijom i nedostatkom prilika. Na početku prosvjeda na internetu se brzo formirala grupa bez vođe, s računima na Facebooku i Instagramu. Koordinirali su se putem platforme Discord i u aplikaciji za razmjenu poruka Signal.
Madagaskarski su aktivisti inspiraciju crpili iz drugih pokreta generacije Z protiv korupcije, uključujući one u Indoneziji i na Filipinima, no najveći utjecaj imali su prosvjednici u Nepalu. Madagaskarski su se aktivisti, primjerice, pridružili nepalskoj generaciji Z na platformi Discord kako bi dobili savjete za prosvjede, a za prosvjede su, poput njihovih nepalskih kolega, preuzeli zastavu s lubanjom i prekriženim kostima iz serije One Piece. Ova je zastava prvi put istaknuta u Indoneziji u kolovozu, a u rujnu i na Filipinima. Nakon svrgavanja vlade predsjednika Rajoeline, tu su zastavu čak podigli iznad predsjedničke palače.
Masovni prosvjedi mladih ove su jeseni zahvatili Nepal, Madagaskar i Maroko.
U rujnu je trend slijedila još jedna afrička država. Na ulice Maroka tada su izašle tisuće mladih Marokanaca s dva prilično jednostavna (i lokalizirana) zahtjeva: bolja zdravstvena skrb i obrazovanje. Pokret je imao i lokalni povod, jer je započeo nakon smrti osam žena tijekom poroda u javnoj bolnici u blizini koje se odvija opsežna obnova stadiona Adrar u sklopu priprema za Svjetsko nogometno prvenstvo 2030. godine. Marokance je prije svega razbjesnila diskrepancija između premalih izdataka za osnovni javni servis i rasipne potrošnje novca na prestižne projekte, a dodatno je nezadovoljstvu pridonijela i 60-postotna nezaposlenost mladih u zemlji. Marokanski su se prosvjednici također uspješno organizirali putem platforme Discord, koja je dosad postala simbol prosvjeda generacije Z. Prosvjedi još uvijek traju, doduše u manjoj mjeri, no ponavljanje uspjeha poput onih u Nepalu i na Madagaskaru postaje sve manje izgledno, ponajprije zbog političkog sustava Maroka, koji je poluustavna islamska monarhija u kojoj posljednju riječ ima kralj.
Prosvjednici bježe nakon što su sigurnosne snage tijekom demonstracija u Antananarivu na Madagaskaru upotrijebile suzavac | Rijasolo/AFP/Getty Images
Prosvjedni pokreti pojavili su se i u Indoneziji, na Filipinima, u Keniji i Peruu. U Peruu su prosvjedi započeli nakon što je u rujnu usvojena reformska mjera koja će od mladih zahtijevati uplatu u privatni mirovinski fond. Prosvjednicima su se ubrzo pridružili i vozači autobusa i taksisti, koji tvrde da bande od njih iznuđuju novac te da vlada ne čini dovoljno kako bi ih zaštitila. Optužbe za korupciju, ekonomsku nesigurnost i kriminal također su pridonijele snažnom otporu prema vladi i masovnim demonstracijama. Filipinski su prosvjednici demonstrirali protiv korupcije i izašli na ulice zbog navodnog gubitka više milijardi poreznog novca namijenjenog projektima pomoći u slučaju poplava, koji nikada nisu realizirani. Mlade Kenijce na ulice je u međuvremenu izvelo nezadovoljstvo zbog povećanja poreza, policijske brutalnosti i krize životnih troškova, a pritom prosvjedi ondje traju još od prošle godine.
„Za trenutačni val mobilizacije mladih karakteristično je približavanje okolnosti u vrlo različitim političkim sredinama“, rekao je za Bloomberg Bilal Bassiouni, voditelj odjela za procjenu rizika u konzultantskom poduzeću Pangea-Risk. „Mladi se suočavaju s rastućim troškovima života i slabim otvaranjem radnih mjesta, dok je politička moć koncentrirana u rukama sve starijih elita, uz malo mogućnosti za reforme.“ Suradnik Azijsko-pacifičke zaklade Michael Kugelman dodao je da su se vlade u prošlosti „nastojale nositi s tim javnim nezadovoljstvom ignoriranjem, umirivanjem ili represijom“. „No, taj pristup više ne funkcionira.“
Globalni pokret mladih
Iako svaki od ovih prosvjeda ima lokalizirane zahtjeve i lokalne povode, svi se usredotočuju na korupciju, društveno-ekonomsku nejednakost i loše rezultate upravljanja u vlastitim državama. Prosvjedi su uglavnom decentralizirani, a pritom je naglasak na anonimnosti i organiziranju putem privatnih kanala poput Discorda. Prosvjedni pokreti pojavljuju se ponajprije u državama koje mladima ne pružaju dovoljno mogućnosti za zapošljavanje i u kojima mladi čine velik dio populacije. To je još posebno izraženo u Africi, kontinentu s najmlađim stanovništvom na svijetu, gdje je prosječna dob samo 19 godina.
Prosvjedi dijele i jedinstveni antielitizam. Mlade u državama u razvoju najviše je razbjesnilo otvoreno razmetanje bogatstvom. Ne samo predsjednika i njihovih bijelih ovratnika već ponajprije djece ministara i elite, koja na društvenim mrežama objavljuju glamurozne fotografije s putovanja, odjeveni u dizajnerske komade vrijedne više mjesečnih plaća u relativno siromašnim državama. Ta su djeca na društvenim mrežama označena kao #nepokids (djeca nepotizma), a pritom su u okviru nepalskih prosvjeda frustrirani mladi ljudi na platformama objavljivali snimke te privilegirane djece. Među najčešće dijeljenim objavama bila je fotografija na kojoj navodno pozira sin nepalskog ministra s kutijama s natpisima Louis Vuitton i Cartier, raspoređenima ispod božićnog drvca u zemlji u kojoj oko 80 posto stanovništva pripada hinduizmu.
Suradnik Azijsko-pacifičke zaklade Michael Kugelman kaže da su vlade u prošlosti „nastojale obuzdati javni gnjev mladih ignoriranjem, umirivanjem ili represijom“. „No takav pristup više ne djeluje.“
„Riječ je ponajprije o globalnom odrazu lokalnih nepravdi, pri čemu ove pokrete povezuje nekoliko ključnih točaka. Jedna od njih je tehnologija – alat koji omogućuje lakšu komunikaciju, organizaciju, mobilizaciju i širenje informacija te prijenos poruke onima kod kojih je bilo potrebno stvoriti osjećaj krivnje i pripadnosti, osjećaj da nisi sam“, rekao je politolog Tomaž Deželan s Fakulteta društvenih znanosti u Ljubljani. „To je također priča o razoružanoj i zakinutoj mladeži, koja ima osjećaj da se ništa ne može napraviti i da je sustav postavljen ili osmišljen protiv nje, da su pravila uperena protiv njih, što se očituje u antielitizmu i antiestablišmentskom sentimentu, koji je jedna od ključnih poruka svih ovih pokreta.“
Prosvjednici u Keniji simbol su vala nemira koji se širi među generacijom Z u brojnim državama u razvoju | Luis Tato/AFP/Getty Images
Ta se poruka čula i drugdje po Aziji. Na Filipinima je više od 30.000 mladih na platformi Reddit sudjelovalo u takozvanom threadu „provjeravanja životnog stila“, u kojem su mladi Filipinci objavljivali detalje o bogatašima u zemlji. U susjednoj Indoneziji, gdje prosvjedi traju već cijelu godinu, mladi su u kolovozu počeli prosvjedovati zbog stambenih pogodnosti zakonodavaca. Paralelno s prosvjedima na društvenim mrežama kružile su objave pod hashtagovima #IndonesiaGelap (Tamna Indonezija) i #KaburAjaDulu (Najprije pobjegni), koje su mlade pozivale da potraže prilike negdje drugdje.
Mnoge karakteristike prosvjednih pokreta pripadaju specifičnoj generaciji. Politolog Deželan kaže da je kod prosvjeda riječ o „izrazito generacijskom načinu komunikacije i generacijskim simbolima“. „Ključno je da se dnevne informacije danas često uspostavljaju već na razini samog načina njihova širenja – dakle, kao oblik mobilizacije. Pritom se koriste ponajprije alati kod kojih država vrlo brzo može uspostaviti nadzor. Često se ne radi samo o jedom idealnom alatu, već o situaciji u kojoj su određeni alati jednostavno dostupni u tom trenutku – i ova ih generacija zna koristiti. Shvatila je da su centraliziraniji alati prvi koje države počnu nadzirati. Zato se pomak događa prema sve decentraliziranijim pristupima, gdje je državni nadzor teži. Istodobno se širenje informacija i dalje odvija i preko svih glavnih, mainstream društvenih mreža – onih koje u određenom trenutku najbolje funkcioniraju“, objašnjava Deželan.
Sugovornik vidi i „generacijsku potrebu za alatima koji imaju vlastite simbole“. „Upravo ti simboli čine ovaj pokret globalnim i međunarodnim: koristi znakove, reference i vizualni jezik koji su toj generaciji dobro poznati – ponajprije onoj generaciji koja je stalno na tim platformama i koja tamo živi svoj svakodnevni život. No pritom ne smijemo zanemariti još jedan sloj: postoji velika skupina stanovništva koja je iz toga jednostavno isključena. Riječ je o digitalnom jazu – o državama i okruženjima u kojima obrazovni sustav ne funkcionira, gdje je infrastruktura loša i gdje nema pristupa. Taj dio društva u tim komunikacijskim tokovima ne sudjeluje, iako se upravo ondje danas oblikuje velik dio javnog prostora“, kaže politolog Deželan.
Za razliku od država globalnog juga, europska i američka generacija Z svoje nezadovoljstvo često ne izražava na ulici, već unutar postojećih institucija – ponajprije na izborima, referendumima, u kulturnim borbama na društvenim mrežama i podrškom radikalnijim ili barem izrazito antiestablišmentskim strankama. U stabilnim demokracijama cijena fizičkog prosvjeda veća je ponajprije u smislu legitimnosti, pri čemu se pojavljuje često raširena fraza: „zašto prosvjedovati ako možeš glasati?“, a istodobno se stvara dojam da se sustav, iako spor, još uvijek može popraviti iznutra. Zato mladi na Zapadu frustraciju često preusmjeravaju u političke izbore koji potresaju izbornu kartu, ponajprije podrškom autsajderima, populistima, zelenom valu ili identitetskim politikama. Obrasci glasanja mladih u Europi postaju sve ekstremniji i polariziraniji, budući da među mladim muškarcima raste podrška krajnjoj desnici, dok se mlade žene okreću radikalnoj ljevici.
Paljenje vozila ispred Vrhovnog suda u Nepalu | Skanda Gautam/Sopa Images/Lightrocket/Getty Images
Na globalnom jugu ista se generacijska frustracija prelijeva izravno na ulice, jer su institucije ili slabe, ili zarobljene od elite, ili uopće ne pružaju stvaran kanal za promjenu vlasti. Ondje sudjelovanje na izborima često ne znači i stvaran izbor, pa je logičan sljedeći korak – osobito za digitalno samouvjerenu, brojnu i nezaposlenu mladež – masovna mobilizacija protiv ostarjelih lidera. To je bilo posebno vidljivo prije petnaestak godina na ulicama Bliskog istoka, zahvaćenima valom Arapskog proljeća, a koje, naime, potvrđuje čestu izreku: ništa nije opasnije od nezaposlenog mladog muškarca.
"Gre za globalni odsev lokalnih krivic, pri čemer ta gibanja povezuje nekaj ključnih točk. Ena od njih je tehnologija – orodje, ki omogoča lažjo komunikacijo, organizacijo, mobilizacijo in širjenje informacij ter sporočilo tistim, pri katerih je bilo treba vzbuditi občutek krivde in pripadnosti, da nisi sam," je povedal politolog Tomaž Deželan s FDV.
Dan nakon revolucije
Prosvjednici u državama u razvoju, često u državama bez demokratske tradicije ili sustava pluralističke demokracije kakav poznajemo na Zapadu, svjedočili su uspjehu svojih mladih kolega i prije novog vala ustanaka koji je izbio ove jeseni. Godine 2024. bangladeška je mladež, frustrirana praksama zapošljavanja vladajućeg establišmenta, srušila dugogodišnju predsjednicu Šeik Hasinu, koja se potom sklonila u Indiju. Nekoliko godina ranije, prosvjedi u južnoazijskoj otočnoj državi Šri Lanki srušili su korumpiranu vladu uslijed vala demonstracija nakon državnog bankrota.
Iako prosvjedni pokreti nisu dio većeg pokreta mladih ljudi globalnog juga, na prvi pogled možda tako izgledaju. To je ponajprije zbog sveprisutnosti internetske kulture i globalizacije mladih koja se širi putem društvenih platformi. Prosvjedi imaju izrazito lokalnu notu, no sve ove države dijele iste probleme: korupciju, nejednakost i gospodarske probleme.
Deželan s Fakulteta društvenih znanosti kaže da ti mladi imaju „osjećaj da su nositelji budućnosti i da im elita to uskraćuje“. „Riječ je o globalnom osjećaju koji oni posredno vide u svom lokalnom okruženju. Kada se neka priča pokaže uspješnom, dobiva novi potencijal. Ovi pokreti imaju funkciju upozoravanja i, ako je potrebno, pomaka. To nisu pokreti koji moraju ponuditi alternativu, jer ako ponude alternativu, izgubit će velik dio transformativnog potencijala, budući da će se početi profilirati, oblikovat će vlastite vrijednosti i interese, čime će izgubili podršku onih koji to ne dijele. To nije njihova funkcija. Oni su svoje napravili. Obavili su ulogu demokratskog nadzora i zato se mogu povući. Sada na scenu mora stupiti netko drugi“, kaže politolog.
No kao i uvijek nakon ovakvih valova pobune, problemi nastanu „dan nakon revolucije“. „Uzmimo Nepal kao najvidljiviji primjer među autoritarnijim društvima, gdje namjerno ne postoji prava ili dovoljno snažna oporba. Problem nastaje u trenutku kada se takav pokret jednom pokrene: vlast – ili bilo tko tko kontrolira sustav – više uopće ne može prepoznati tko je zapravo protiv nje i tko joj je ‘zapeo u grlu’. Pokret postaje raspršen, anoniman, bez jasnog vodstva – i zato ga je vrlo teško ugasiti ili barem puno teže nego u društvu gdje je sve pod kontrolom“, objašnjava Deželan.
Istodobno, politolog navodi da je primarna funkcija ovih pokreta upozoriti. „U tom smislu su, primjerice, ‘izbori na Discordu’ u Nepalu zapravo pokazali nezrelost tih demokratskih snaga – jednostavno još nisu na razini da bi preuzele institucionalnu ulogu niti je to uopće njihova funkcija. Pritom vrlo jasno vidimo granice takvih pokreta: oni imaju svoju prirodnu, ‘pokretačku’ logiku – vrlo jasan vremenski slijed, vrlo jasan prvi cilj. A taj je prvi cilj gotovo uvijek rušenje režima. Kada je to postignuto, počinju se pojavljivati pitanja koja više nisu jedinstvena ni jasna. Samo rijetki pokreti u stanju su nakon prvog uspjeha sačuvati jedinstvo. To je, dakle, kriza identiteta takvih pokreta – ali istodobno i prilika za stare snage, za postojeći establišment, koji i dalje kontrolira institucije, financije, medije. On ih potom može prilično elegantno umiriti bez većih potresa.“
„Nešto slično vidimo i u Europi: osobito pokreti i organizacije mladeži ili razne neformalne skupine često nasjednu na lažnu institucionalizaciju. Stvori se nekakav ‘odbor za svakodnevne nepravde’, neka komisija, radna skupina – kaže im se: ‘Evo, ovo ćete rješavati. Postigli ste svoje. Svi zadovoljni.’ A u stvarnosti se ništa bitno ne promijeni. Tako među mladima nastanu brojne umjetno stvorene strukture, koje lijepo izgledaju, koje formalno postoje, ali kod kojih uopće nije jasno koliki je njihov stvarni društveni učinak“, zaključuje Deželan.
Kaos na ulicama | Dinas Rachmatsyah/AFP/Getty Images
Prvi znakovi razočaranja već se pojavljuju u dvjema najuspješnijim državama ovog globalnog pokreta. Na Madagaskaru, gdje je predsjednik pobjegao, a vlast je preuzela vojska, već je vidljivo da „revolucionari generacije Z“ neće imati onakav utjecaj na novu vlast kakav su priželjkivali. Vijest da će vodstvo državnog sabora preuzeti bivši oporbeni čelnik i dugogodišnji političar izazvala je među mladima poprilično razočaranje. Slično je i u Nepalu: mladi aktivisti, koje je privremena premijerka u početku pozivala na konzultacije odmah nakon prosvjeda, danas kažu da su izgurani iz procesa odlučivanja. Nad obje se države nadvija još veći strah – da nova vlast, kakva god bila, jednostavno neće moći ispuniti brojne zahtjeve generacije Z. „Je li sve bilo uzalud?“ pitao se, primjerice, jedan od nepalskih prosvjednika u razgovoru za američki list The New York Times.
Velik dio tih zahtjeva proizlazi iz dubokih, strukturnih problema karakterističnih za države s vrlo mladim stanovništvom, rekla je u razgovoru za list New York Times politologinja i poznavateljica regije Abigail Branford sa Sveučilišta u Oxfordu. „Problemi poput nezaposlenosti mladih bili bi za te države iznimno teško rješivi, čak i kada bi se mnogo više trudile uključiti mlade u redovnu politiku“, kaže ona. „Gospodarstvo jednostavno ne može usisati tolik broj mladih koji svake godine ulaze na tržište rada.“
Ni akademska istraživanja ni politička teorija nisu na strani revolucionara generacije Z. Više istraživanja, koja navodi trust mozgova – Vijeće za vanjske odnose, pokazuje da suvremeni prosvjedni pokreti – oni koji su raspršeni, namjerno bez jasnog vodstva i organizirani putem interneta – nisu osobito učinkoviti u postizanju trajnih političkih promjena. Harvardska politologinja Erica Chenoweth 2020. godine ukazuje da su masovni prosvjedi, štrajkovi i demonstracije u posljednjem desetljeću manje uspješni od nenasilnih pokreta iz prošlosti. U taj obrazac vrlo jasno spada i Arapsko proljeće: golemi, društvenim mrežama podržani prosvjedi u početku su djelovali kao povijesna prekretnica, ali su gotovo posvuda ugušeni ili izigrani. BBC je deset godina nakon Arapskog proljeća napisao da je paradoks tog pokreta bio u tome što „nije imao prave vođe – to mu je dalo dojam masovnosti i demokratičnosti, ali ga je upravo to i pogubilo“. Mladi koji su bili vidljivi na ulicama jednostavno se nisu uspjeli transformirati u učinkovitu političku silu. Današnje pokrete vlastima je puno lakše razbiti nego nekada. Države koriste iste društvene mreže kako bi širile dezinformacije, sijale sumnju među prosvjednicima i okretale ih jedne protiv drugih.
Iako je još prerano da bi se moglo predvidjeti kakve će posljedice ova prosvjedna gibanja frustrirane generacije Z imati na države globalnog juga u budućnosti, neki rani znakovi pokazuju da će se njihov idealizam okrenuti protiv njih. Budući da se njihove nade o ulozi u budućnosti njihove zemlje (vjerojatno) neće uzeti u obzir, mogli bi postati pasivni, frustrirani i paralizirani. S druge strane, ovo bi mogao biti tek prvi korak još krvavijeg pokreta za vlastitu budućnost u državama koje im tu budućnost oduzimaju.
.webp){kind=icon}
