Tamo gdje je lobiranje nepoznato, korupcija cvjeta. Kako je u regiji?

O lobiranju u Adria regiji do sada su napisani brojni izvještaji nevladinih udruga koje se bave pitanjem transparentnosti, uključujući i dobre poslovne prakse. Glavni zaključak je da građani naše šire regije negativno reagiraju na sam pojam lobiranja. Ta riječ stranog podrijetla isprva asocira na korupciju, na nezakonito stjecanje osobne koristi. Suština lobiranja upravo je suprotna – lobiranje je izvođenje na čistac utjecajnih radnji, kako bi se izbjeglo sklapanje sumnjivih usmenih dogovora između nositelja političke moći i vlasnika kapitala. Drugim riječima, gdje ima lobiranja, nema korupcije, a tamo gdje je lobiranje nepoznato, korupcija cvjeta.

Sama riječ lobiranje dolazi od predvorja, odnosno atrija britanskog parlamenta, gdje su se okupljali razni ljudi kojima je bilo u interesu da s članovima tog zakonodavnog tijela raspravljaju o pitanjima određenih zakona, a koja su se izravno ticala njihova poslovanja. 

Lobiranje postoji od kada postoji demokratski izabrana vlast koja u parlamentu donosi obvezujuće zakone čiji sadržaj odražava skup i kompromis različitih društvenih interesa. Suvremene zemlje donose posebne zakone kojima reguliraju područje lobiranja, stvaraju registar osoba i tvrtki koje se bave ovim poslom, s ciljem povećanja transparentnosti ove djelatnosti. Lobist može biti pojedinac, može biti dio tvrtke, lobiste mogu angažirati države, vjerske organizacije, sindikati i, naravno, trgovačka društva. 

Što nije lobiranje?  

Zamislimo slučaj da velika naftna korporacija želi istraživati ​​izvore u Jadranu, blizu dalmatinske obale. Postoji niz zakona koji se bave zaštitom okoliša, zoniranjem kopna i obalnih područja za različite namjene, a koji u ovom slučaju zabranjuju onu vrstu istraživanja koja je potrebna naftnoj korporaciji. Upravni odbor odlučuje poslati nekoliko svojih pregovarača, s određenom količinom novca na raspolaganju, da se približe vodstvu vladajuće stranke u pojedinoj zemlji kako bi njezini zastupnici u parlamentu promijenili zakone i tako omogućili istraživanje toj naftnoj korporaciji. Ovdje se ne radi o lobiranju, već o korupciji i trgovini utjecajem. 

Što je lobiranje?  

Recimo da Republika Srbija mora uskladiti standarde proizvodnje mlijeka s onima u Europskoj uniji kako bi mogla nesmetano izvoziti navedene proizvode sukladno sporazumu o slobodnoj trgovini. Konkretno, treba smanjiti razinu aflatoksina s 0,25 posto na 0,05 posto mikrograma po litri. Razne udruge proizvođača mlijeka mogu angažirati lobističke tvrtke da u njihovo ime lobiraju kod srbijanskih parlamentaraca kako bi se odluka odgodila ili ublažila jer bi inače mljekarska industrija u Srbiji bila pogođena previsokim troškovima proizvodnje i time postala nekonkurentna. Nema tajnih sastanaka, nema podmićivanja moćnika, samo tvrtke predstavljaju svoje interese vladi i prenose joj svoje strahove. 

Država može, ali i ne mora izaći im u susret i usvojiti njihove argumente, njezini predstavnici odmjeravaju dobrobit i štetu donošenja zakonskih mjera, a vrijedan je podatak u toj jednadžbi činjenica da su im tvrtke predstavile svoje interese. To je lobiranje, i ne samo da je legalno nego je i poželjno da se u procesu donošenja bilo kojeg zakonskog rješenja uvaže interesi različitih interesnih skupina. 

Lobiranje u zemljama regije 

Podrazumijeva se da su najveća lobistička središta ujedno i središta političke moći, a neki od njih su Washington u kojem je američki Kongres i Bruxelles u kojem je sjedište Europske unije. U Washingtonu je, procjenjuje se, oko 12.000 lobista zaposlenih u više od 300 tvrtki. Oko 25.000 lobista aktivno je u administrativnom središtu Europe, Bruxellesu, s ukupnim proračunom većim od tri milijarde eura (i to su konzervativne procjene). Lobiranje je važan posao koji pomaže zaštititi poslovne interese poduzeća koliko god je to moguće.

Srbija je lobiranje uredila zakonom 2019. godine, a registriranih lobista ima tek nekoliko desetaka. Hrvatska će zakon o lobiranju dobiti tek ove, a možda i početkom iduće godine. Iako registar još nije izrađen, Hrvatska udruga lobista broji 64 člana, nešto više nego u susjednoj Srbiji. Slovenija je po dobroj pravnoj praksi ispred svih u Adria regiji jer je tamo sfera lobiranja regulirana Zakonom o integritetu i sprečavanju korupcije donesenim 2010. godine. U Sloveniji se godišnje legalno prijavi oko 5000 lobističkih kontakata. Vidimo da je Slovenija zastupljenija od svojih susjeda po danim aktivnostima ili više vodi računa o evidentiranju aktivnosti lobiranja (što je pokazatelj veće administrativne učinkovitosti). 

Vrlo je važno razumjeti da svaki lobistički kontakt koji je ispravno prijavljen i registriran znači jedan potencijalni slučaj korupcije manje. Sve što se radi javno nije štetno ni za društvo ni za državu, a svaki tajni sastanak u konačnici se svodi na podmićivanje.

Čitav je spektar konkretnih slučajeva korupcije u kojima su mediji pisali o korupciji u neprimjerenom kontekstu. U Hrvatskoj su to među ostalim: afera Konzultantica (koja je dospjela i na naslovnicu New York Timesa), RBA, afera Vjetroelektrane i slučaj JANAF.

U Sloveniji je zabilježen slučaj pokušaja sprečavanja stečaja Aha Mure. Što se Srbije tiče, svakako je najzastupljeniji slučaj Rio Tinto jer je pokušaj eksploatacije litija u zapadnoj Srbiji pokrenuo lavinu prosvjeda i rasprava o mogućim zakulisnim poslovima između te kompanije i vlade u Beogradu. Još neki slučajevi iz prošlosti koji se povezuju s lobiranjem u Srbiji su: donošenje zakona o trošarinama, lex specialis za kredite u švicarskim francima, zakon o javnom bilježništvu koji je regulirao izdavanje licenci notarima (što je unosna grana prava). Uočavamo da se u negativnom kontekstu i strane korporacije i domaće poslovne udruge pojavljuju kao neslužbeni lobisti koji guraju vlastite interese. 

Zbog ovih i sličnih primjera lobiranje je na lošem glasu u Adria regiji. Ono što je potrebno jest povećati transparentnost ne samo poslovnih subjekata već prije svega predstavnika vlasti jer se njihove odluke pokušavaju kupiti. Što više dobrih zakona, što više građanske svijesti o kontroli nad političkom klasom, što više svijesti među samim političarima da ih trgovina utjecajem može koštati ne samo karijere već i slobode – samo tako se proces lobiranja može učiniti javnim, poštenim i korisnim za sve. Tvrtke i druge udruge građana imaju pravo kontaktirati s državnim službenicima preko stručnjaka koji znaju kako doći do njih i predstaviti im legitimne interese. Ovo se pravo ne može ograničiti.

Lobiranje ne može biti na stupu srama, ali zato korupcija mora biti na tom mjestu. To su dvije odvojene djelatnosti, a za korupciju je uvijek najviše kriva politička klasa, a ne biznis i građani.