text size
Bankrot je vitalan za funkcionalno kapitalističko gospodarstvo – to je krilatica koju američki ekonomski analitičari plasiraju u javnost već duže vrijeme. I doista, stečajni postupak može biti način da prezadužena tvrtka dobije nov početak kroz restrukturiranje ili, pak, alat da se spriječi upravu u gomilanju nenaplativih dugova.
Ali bankrot na Balkanu i bankrot u Njemačkoj nisu isto. I nije ključna razlika samo u tome što stečajni postupci u Njemačkoj ne traju desetljećima, kao što primjerice u Srbiji stečajni postupci nekada moćnih državnih banaka – Beogradske, Beobanke, Investbanke i Jugobanke – traju punu 21 godinu. Nema prevelike razlike ni u pravima stečajnih upravitelja, ni u registrima stvarnih vlasnika tvrtki.
Ono što, međutim, čini uočljivu razliku jest da u većini zemalja Adria regije ne postoji dovoljno učinkovito pravosuđe ni pravni mehanizmi koji sprječavaju jednu specifičnu vrstu prijevara – one u kojima nesavjesni pojedinci svjesno vode svoje tvrtke s ograničenom odgovornošću u dugove. Tako praktički odlaze u stečaj, izbjegavajući vratiti novac vjerovnicima, a poslovanje nastavljaju osnivanjem novih tvrtki.
Kako bi se takve prijevare izbjegle, u Njemačkoj su uvedene brojne mjere, od visokog početnog uloga od 25.000 eura za osnivanje društva s ograničenom odgovornošću, preko uvođenja iznimaka u ograničenju odgovornosti vlasnika i menadžera poduzeća, do mogućnosti zabrane poslovanja prevarantima. Kad se tome pridodaju stroga pravila o prijavljivanju insolventnosti, velika moć stečajnih upravitelja i relativno učinkovito pravosuđe, njemački se model čini dobrim uzorom za zemlje jadranske regije.
Bankrota u Njemačkoj ima napretek, ali nisu svi isti
Dok bankrot i naknadni sudski postupci na Balkanu često znaju biti bolni pa čak i na rubu incidenta, u foajeu Okružnog suda u Bonnu prije nekoliko dana neupućeni promatrač mogao je pomisliti da ispred sudnice ugodno čavrljaju bliski prijatelji, a ne bivši direktor tvrtke i stečajni upravitelj koji od njega potražuje čak 731 milijun eura.
Osnivač tvrtke za proizvodnju solarnih panela SolarWorld Frank Asbeck sa svojim odvjetnikom bio je prilično nasmijan, iako stečajni upravitelj Horst Piepenberg na sudu pokušava dokazati da su on i ostali članovi uprave namjerno odugovlačili s proglašenjem stečaja i da je stoga dužan namiriti štetu iz osobnih sredstava.
Prema procjeni stečajnog upravitelja, SolarWorld je bio insolventan sredinom 2016. godine, a ne godinu dana kasnije, kada je podnesen zahtjev za stečaj. Zbog toga od petorice članova upravnog odbora traži da iz vlastitih džepova vrate u stečajnu masu sve što su isplatili u toj godini, a riječ je o iznosu od 731 milijuna eura.
"Gospodine Pipenberg, vi imate 69 godina, a ja imam 63 i zapravo samo želimo ići doma spavati u miru", uzrujano je odbrusio Asbek nakon dva sata sudskog ročišta, ne uspjevši uvjeriti stečajnog upravitelja da ima dokaze o tome da je njegova tvrtka 2016. godine bila solventna.
I dok sudac pokušava obje strane nagovoriti na nagodbu, ovaj slučaj zapravo upućuje na pravila njemačkog zakona koja dopuštaju da se dugovi propalih tvrtki namiruju čak i iz osobne imovine vlasnika i njihovih direktora. Drugim riječima, iako je propalo društvo s ograničenom odgovornošću, moguće je naplatiti dugove iz imovine upravitelja ako stečaj prijave sa zakašnjenjem ili namjerno ne plaćaju doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje državi, odnosno osiguravajućim društvima.
Zabrana plaćanja za vrijeme insolventnosti
Kako to izgleda u praksi za Bloomberg Businessweek Adria objašnjava profesor Lucas Floether, koji se smatra jednim od najvećih njemačkih stručnjaka za stečajeve i restrukturiranje poduzeća u stečaju. Prema njegovim riječima, ograničena odgovornost u slučaju insolventnosti u načelu se odnosi i na generalne direktore tvrtki, ali postoje iznimke.
"Iznimke su, primjerice, slučajevi kada postoji obveza podnošenja zahtjeva za stečaj, a uprave to ne ispoštuju i potom organiziraju daljnje isplate. U tim slučajevima članovi uprave mogu biti osobno gonjeni, i kazneno i građanski", ističe profesor Floether, dodajući da se u takvim slučajevima njihova osobna imovina može iskoristiti za namirenje vjerovnika.
Lucas Floether je jedan od najvećih njemačkih stručnjaka za stečajeve i restrukturiranje poduzeća u stečaju
Ovaj stručnjak, koji je kao stečajni upravitelj ili nadzornik sudjelovao u restrukturiranju više od 1000 poduzeća u gotovo četvrt stoljeća, pojašnjava da njemački propisi normiraju kada upravljačka tijela društva s ograničenom odgovornošću imaju obvezu podnijeti zahtjev za stečaj. A to je rok od tri tjedna u slučaju nelikvidnosti i razdoblje od šest tjedana u slučaju prezaduženosti.
"Ukoliko zahtjev nije podnesen, nije pravilno podnesen ili je podnesen prekasno, upravna tijela tvrtke mogu biti kažnjena prema kaznenom zakonu zatvorskom kaznom do tri godine ili novčanom kaznom", kaže ovaj doktor prava koji je u Njemačkoj, između ostalog, poznat i po tome što je vodio stečajne postupke velikih zrakoplovnih kompanija, poput Air Berlina ili Condora.
No građanskopravne posljedice za nesavjesne upravitelje mogu u mnogo većoj mjeri isprazniti njihove novčanike. Konkretno, zakon nalaže da direktori moraju prestati s isplatama ako je već očito da su dužni podnijeti zahtjev za provođenje stečajnog postupka. Ovo pravilo, pak, isključuje isplate koje su "u skladu s marljivošću pažljivog i savjesnog ravnatelja", a osobito one koje su nužne za održavanje poslovanja.
Upravo je tu sklizak pravni teren jer upravitelji imaju dužnost dokazati da su te isplate doista bile potrebne.
"Kada istekne rok za podnošenje zahtjeva, zakonska pretpostavka je da se takvim isplatama krše obveze. Za takvu povredu obveza upravni organi osobno odgovaraju vjerovnicima za nastalu štetu", ističe profesor Floehter, dodajući da u svakom stečajnom postupku stečajni upravitelj provjerava u kojem je trenutku postojala osnova za pokretanje stečaja. "Ukoliko utvrdi da je prijava zakašnjela, mora to istražiti i protiv odgovornih pokrenuti tužbe."
Stečajni upravitelj Pipenberg tvrdi da se upravo to dogodilo u slučaju SolarWorlda, iako menadžeri te kompanije tvrde da imaju dvije procjene konzultantske kuće PwC koje to navodno demantiraju. Budu li osuđeni, prijeti im ne samo novčana kazna, već i zabrana obavljanja dužnosti generalnih direktora ili članova uprava drugih tvrtki sljedećih pet godina.
Njemački propisi za takve poteze mogu teretiti i same vlasnike, odnosno dioničare. Prema riječima profesora Floethera, to se događa u slučajevima kada insolventna tvrtka nema upravu ili kada se utvrdi da dioničari utječu na sporne odluke direktora, odnosno s njim "sudjeluju" u procesu odugovlačenja proglašenja stečaja.
U stečaj odlaze "stogodišnjaci"
Prošle je godine svakog mjeseca između 1050 i 1500 tvrtki u Njemačkoj proglasilo insolventnost, čime se broj tvrtki koje su bankrotirale popeo na gotovo 15.000, što je oko četiri posto više nego 2021. godine. Nakon poremećaja u lancima opskrbe sirovinama i opremom za vrijeme pandemije, uslijedili su obustava uvoza sirovina iz Rusije, velik skok cijena struje i plina, kao i opća inflacija. Sve je to imalo velike posljedice za brojne njemačke tvrtke, posebice u sektoru građevinarstva, zdravstva, maloprodaje i dobavljača u automobilskoj industriji. Ono po čemu se ovi stečajevi razlikuju od prijašnjih jest činjenica da se sada na tim neslavnim listama sve češće pojavljuju imena tvrtki koje postoje 100, 125, 150 ili čak 175 godina.
I njemački "bijeli ovratnici" traže rupe u zakonu
Da svi ti strogi njemački propisi, s druge strane, nisu uvijek čarobni štapić, možda najbolje svjedoči najveći njemački bankrot u sektoru poljoprivrede. Prije šest godina velika poljoprivredna grupacija KTG Agrar otišla je u stečaj, zbog čega su mnogi veliki i oko 10.000 malih investitora izgubili velik novac.
Tijekom stečajnog postupka, stečajni upravitelj Stefan Denkhaus procijenio je ukupnu štetu na 600 milijuna eura, što je rekordna gomila dugova u povijesti njemačkih poljoprivrednih bankrota i po svom nastanku neodoljivo podsjeća na sumnjive poslovne prakse tehnološkog diva Wirecard, čiji su direktori sada na optuženičkoj klupi.
Stečajni upravitelj je odgovornost za razmjere ovog stečaja stavio na prvog čovjeka KTG Agrara Siegfrieda Hofreitera te još sedam članova uprave i nadzornog odbora tvrtke, zahtijevajući da namire dio štete u iznosu od 189 milijuna eura iz osobnih sredstava.
Konkretno, stečajni upravitelj to je tražio jer je utvrdio da je ta nekad najveća njemačka poljoprivredna grupacija, s 800 zaposlenih i više od 46.000 hektara pod obradom, bila prezadužena već 30. lipnja 2015., dakle godinu dana prije nego što je uprava podnijela zahtjev za stečaj.
Unatoč suđenju pred Okružnim sudom u Hamburgu, u kojem je Hofreiter optužen ne samo za odgodu bankrota, već i za prijevaru, osuđujuća presuda nije donesena i 2019. godine tužitelj i optuženik su se nagodili.
No i prije toga njemački su mediji objavili da je Hofreiter vrlo brzo nakon bankrota KTG Agrara na istoku Njemačke ponovno stvorio malo carstvo poljoprivrednih tvrtki čije se veze mogu utvrditi samo kopanjem po lokalnim trgovačkim registrima i kreditnim institucijama. I zapravo ga, pravno gledano, u tome ništa nije sprječavalo, unatoč tome što je iza sebe ostavio tvrtku s dugom od 600 milijuna eura.
"Sve dok ga sud ne osudi, nema se što reći protiv toga", rekao je za lokalni Ostseezeitung 2017. Carsten Wegner, stručnjak za gospodarski kriminal. A da i u Njemačkoj "bijeli ovratnici", pa makar bili i na traktoru, znaju biti domišljati i zaobići zakon i oči javnosti, svjedoče i otkrića njemačkih poslovnih medija. Prema njima, mrežu novih poljoprivrednih tvrtki pod izravnim ili neizravnim utjecajem Hofreitera vode, s jedne strane, njegova sadašnja nevjenčana supruga, a s druge strane, njegov sin i bivša nevjenčana supruga Beatrice Ams, s kojom je bio jedan od većih dioničara KTG Agrara.
Štoviše, mediji Ams sumnjiče da mu je svojedobno pomogla zaobići sudsku zabranu upravljanja tvrtkama. Konkretno, Hofreiter i njegova obitelj doveli su 1989. godine u stečaj jednu poljoprivrednu tvrtku koja se bavila poljoprivredom i uzgojem peradi. Vjerovnici su tada bili zakinuti za 30 milijuna njemačkih maraka, a Hofreiter je 1996. pravomoćno osuđen zbog odugovlačenja s proglašenjem stečaja. Tada mu je na pet godina bilo zabranjeno biti direktorom ili članom upravnog odbora bilo kojeg poduzeća.
Za to vrijeme, njegova izvanbračna supruga Beatrice Ams i brat Werner osnovali su nekoliko tvrtki, među kojima i KTG-Agrar 2000. godine. Čim je 2001. Hofreiteru istekla sudska zabrana, on je postao generalni direktor tvrtke umjesto Ams, zbog čega njemački mediji ne kriju sumnju da mu je ona zapravo pomagala da zaobiđe zabranu.
Zbog takvih slučajeva, ali i zbog borbe protiv pranja novca i financiranja terorizma, Njemačka je 2017. godine Zakonom o sprječavanju pranja novca propisala tvrtkama da svake godine prijavljuju stvarne izravne ili neizravne vlasnike tvrtki u elektronički registar transparentnosti.
U sklopu reformi u okviru europskih integracija, slični registri stvarnih vlasnika postupno se uvode i u zemlje Adria regije. U nekim zemljama, poput Slovenije, to je već uređeno. No to još uvijek nije dovoljno da se nesavjesne menadžere i vlasnike spriječi u prijevarama prilikom prezaduživanja poduzeća, odnosno da im se onemogući da nesmetano nastave raditi u novim tvrtkama nakon stečaja.
Sa slovenskog preveo Miro Soldić.
Bloomberg Businessweek Adria
.webp){kind=icon}
